VLČ. VLADIMIR TRKMIĆ

Imati zaključano srce najgori je zatvor...

Autor

Vlč. Vladimir Trkmić

Što je to srce u religioznom smislu riječi? Zasigurno nije samo 'obična pumpa'' koja je u čovjeku radi protoka krvi kroz njegov organizam. Da bismo saznali što je srce u religioznom smislu riječi, važno je pojam srce promotriti kroz velike svjetske religije.

16.05.2019. u 11:05
Ispiši članak

U egipatskoj religiji srce ima temeljnu ulogu: Bog Ptah zamislio je svemir svojim srcem pa je ono u svakom čovjeku središte života, volje i inteligencije, izjednačeno sa savješću.

Ono je Božji sud, koji postoji u svakom čovjeku. U islamu je srce (qalb) organ kontemplacije, intuicije i duhovnog života. U njemu prebiva Bog i upućuje čovjeka na najskrivenije, najtajnovitije i najautentičnije misli. U Starom zavjetu srce je središte ljudske osobe, unutarnjeg čovjeka s osjećajima srčanosti, radosti, nagnuća, brige. Srce je poticaj za djelovanje, namjere i htijenja. Božji je savez upisan u srce: ''Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina. Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj“ (Jer 31,33).

Čovjekovo srce budi čežnju za Bogom, kućom Božjom. U njegovu se srcu provjerava nedužnost. Ono je mjesto osobnih tajna i savjesti. ''Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo'' (Ps 24,5).

U Novom zavjetu govoreći o srcu misli se na radost, ljubav, čežnju, tjeskobu, boli i požude. Prema novozavjetnoj teologiji, čovjek počinje griješiti već u srcu, a ne tek na djelu. Bog gleda u srce čovjeka i može ga otvoriti za svoju Blagovijest. ''Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te ime reče: 'Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih'“ (Lk 24,45). Srce znači savjest, čovjekovo unutarnje svetište u koje nitko osim Boga ne može prodrijeti. Bog je veći od našega srca i znade sve. ''I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našeg srca i znade sve“ (1Iv 3,20).

Pokojni bibličar dr. Bonaventura Duda o slušanju Božje riječi

Kao student teologije i, dakako, slušač Biblijske teologije, koju nam je predavao vrstan profesor fra Bonaventura Duda, zapamtio sam četiri njegove važne riječi: osluh, posluh, sebedarje i uzdarje. Vrlo se često u predavanjima koristio tim riječima, pogotovo svojim složenicama sebedarje i uzdarje. Riječ Božju koju čitamo, ili koju nam netko naviješta treba prvo pomno osluhnuti, rekao bi profesor fra Bonaventura Duda. A onda slijedi naš posluh, poslušnost naviještenoj riječi. Tako funkcioniraju Crkva i crkveni život. Svi sakramenti Crkve jesu navještaj Božji, koji osluškujemo i na njega odgovaramo posluhom, prihvaćanjem. Nakon prihvaćanja Božje riječi slijedi naše sebedarje i uzdarje.

Dajemo sebe Bogu posluhom i ostvarenjem Božje volje koju Bog ima s nama. U tome je gotovo sva mudrost vjerničkog života. Ako nedostaje ostvarenje jedne od tih četiriju riječi, navještaj nije pao na ''plodno tlo''. Cjelokupno židovstvo, a kasnije život Crkve, počiva na tim temeljima. Zato je potrebna i nužna neprekidna komunikacija s Božjom naviještenom riječi, bilo u crkvenom prostoru bilo u osobnom čitanju Svetog pisma.

Riječ Božja je ''bogoduha“, znao je govoriti često fra Bonaventura Duda. A to znači da ona nije samo riječ ljudska, nego ispunjena Božjim duhom. Prema tome, biblijski pisci nisu obični pisci, oni su bili nadahnuti Duhom Svetim, Božjim Duhom.

Imati zaključano srce najgori je zatvor

Čovjek može imati tvrdo srce, kameno srce, ''sklerokardia'', a ne srce od mesa. Zato Sveto pismo kaže da će Bog iz čovjeka izvaditi kameno srce i dati mu srce od mesa. Moguće je otvrdnuće srca, koje se također spominje u Bibliji. Ako srce čovjekovo jest srce kršćanina, središte ljudske osobe, unutarnjeg čovjeka sa srčanošću i emocijama, poticaj za htijenja i nagnuća, onda su neizostavni osluh i posluh Božjoj riječi. Moguće je imati ''zaključano srce i biti najgori zatvor''. To je misao svetog pape Ivana Pavla II.

Ako se pojedincu, vjerniku, dogodi da zaključa svoje srce, onda je nemoguća duhovna komunikacija između njega i Boga. Imati zaključano srce nije samo slikovit govor, nego realnost koja postoji. Za neke ljude u svakodnevnom životu znademo reći: ''Taj je bez srca''. Da, bez srca je. Ne pokazuje nikakve emocije, duhovnost, empatiju, samilost, sam je sebi dostatan. Vječito je nezadovoljan i nesretan, jer su dubina duše i savjest frustrirane. A frustracija je posljedica nedostatka zdrave komunikacije s Bogom i ljudima. Pakao duše. Zatvor bez oduzimanja slobode kretanja i rešetaka na ćeliji. Osoba sa zaključanim srcem ne živi. Ona životari.

Kršćani bez srca

Mogu li kršćani biti bez srca? Dakako da mogu. Ovisi o tome za koju se hranu bore – za propadljivu ili nepropadljivu. Pitanje je to kršćanskog stila života. Manji dio katolika u Hrvatskoj živi sa svojom Crkvom, a drugi, veći dio u pukom je tradicionalizmu. Prigodice živi intenzivno svoju vjeru. To znači ono što mi je govorio jedan dobar prijatelj i majstor, koji je u šali znao reći: ''Velečasni, kaj je to, ja kad god dojdem v crkvu, u crkvi su borovi'. I onda su se svi slatko nasmijali, i on i oni koji su ga čuli. Takve osobe ne poznaju osobnu duhovnosti niti znaju što je to, što je Euharistija, kako je živi Bog prisutan u svijetu.

Srce kao središte savjesti i duhovnosti treba neprekidno hraniti. A hrana je nedjeljna i blagdanska sveta Misa. Nezahvalnost je ne slaviti Boga misnim nedjeljnim slavljem. Isus nam je dao samoga sebe u Euharistiji: ''Uzmite i jedite od ovoga svi! Ovo činite meni na spomen!“ Dao nam je najdragocjeniji i najskuplji dar u duhovnom smislu riječi. Daje nam samog sebe u svetoj Misi. Kako bismo se mi osjećali da nekome darujemo vrlo skup i dragocjen dar, a on ga galantno odbije?

Odbijanje sudjelovanja u nedjeljnoj i blagdanskoj sv. Misi velika je nezahvalnost i nepoštivanje Boga. Nedjeljna sveta Misa jest duhovno sabiranje snage za novi radni tjedan. Susret je to sa živim Isusom pod prilikama Riječi, posvećenog kruha i vina. Kršćanin je ponekad bez srca, sa zaključanim srcem, kako je rekao sveti papa Ivan Pavao II. Čovjek bez duhovne hrane, bez molitve, bez riječi Božje, bez sakramenata postaje sam sebi čudan, pita se u čemu je smisao života. Nije bez veze i smisla ''klip'' koji kruži internetom na duhovnim portalima: ''Više Isusa, manje sebičnosti, ogovaranja, ponosa, tuge, laži, ljutnje“.

Pogledajmo hrvatsko društvo, hrvatsku društvenu scenu. Što u našemu društvu ''caruje''? Upravo sebičnost, umjesto općeg interesa, laž, krađa, korupcija, umjesto istine i poštivanja ljudske osobe i društvenog dobra, ljutnja na sve i svakoga. Društvo nam je zatrovano podmetanjima. Svi imaju svoju istinu, a za to nemaju duhovnu podlogu. U prepotentnom ponosu više im ne valjaju ni hrvatski liječnici, ni Crkva, ni svećenici, ni odvjetnici, ni sudovi, ni prosvjetni radnici. Sve su skinuli s trona, popljuvali školstvo, politiku, domoljublje, hrvatske branitelje, bogoljublje, svakog čovjeka koji se pokuša zauzimati za opće dobro.

Sjećam se da sam na Jarunu, u crkvi svete Mati Slobode, bio na Misi za hrvatske branitelje. Biskup i ministar obrane postavili su izvan crkve poslije Mise vijence u čast i zahvalnost hrvatskim braniteljima. Svećenici su se u procesiji vraćali u sakristiju i mimoišli se s gospođom srednjih godina koja je glasno komentirala: ''Opet je završila jedna parada''. Ne mora biti katolkinja, ali može imati barem malo pijeteta prema onima koji to jesu. Ta provokacija na javnom mjestu pokazala je njezino duhovno stanje, njezinu nutrinu, koja je zatrovana mržnjom. O takvim ''duhovnim bolesnicima“ u hrvatskom narodu u medijima nitko ne piše.

Misa i molitva nisu parada. A i da jesu, odakle nekome pravo provocirati na javnom mjestu? Kakvo smo mi to društvo? Bi li se ta gospođa to isto usudila reći pred židovskom sinagogom, pred džamijom, kada petkom izlaze vjernici s molitve. Osoba je to bez srca i emocija. Drugi su ginuli za nju i nas, a spomen i molitva na njih njoj su parada. Njezino je srce zaključano za sve i svakoga. Ona je dostatna samoj sebi. Živi u svom duhovnom zatvoru punom mržnje, koja eskalira kad god nešto nije onako kako ona razmišlja u plitkoći svoga intelekta, duhovne bijede. Stvarno je imao pravo papa Ivan Pavao II. kada je rekao: ''Imati zaključano srce najgori je zatvor''.

MOLITVA ZA DAROVE DUHA SVETOGA

Gospodine, Bože moj, ti svojim Duhom proničeš sve, pa i dubine moga srca.

Daruj mi mudrost da tvoju riječ mogu primijeniti u svakodnevnom životu,

razum da spoznam tvoj put, da te uvijek mogu slijediti.

Daj mi znanje da uvijek mogu tražiti ono što je gore,

da ne potratim svoj život tražeći samo ono što je svjetsko;

ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću davati drugima,

ispuni me pobožnošću da te ljubim, moj Bože, svim svojim srcem

i da ti se klanjam u Duhu i istini.

Daj mi jakosti da stojim čvrsto kada dođu đavolski napadi, napadi svijeta i tijela.

Na kraju, obdari me strahom Božjim da nikada ne odem od tebe,

nego da ti ostanem uvijek blizu, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge.

Uvijek i u svemu daruj mi svoje misli, Spasitelju,

da mogu kročiti prema tvome kraljevstvu čineći tvoju svetu volju.

Amen.

Sestra Majka Tereza

Dragi Isuse, vjerujem da si ti Sin Božji i moj Spasitelj.

Potrebna mi je tvoja ljubav da me očisti od mojih grijeha i nedjela.

Potrebno mi je tvoje svjetlo da odagna moju tamu.

Potreban mi je tvoj mir da ispuni i zadovolji moje srce.

Otvori vrata svoga srca i molim te da uđeš u moj život i udijeliš mi dar vječnoga života.

Amen.


 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.