Hrvatski političari–katolici nemaju pojma što je to demokršćanstvo i katolički socijalni nauk Crkve

Jedno od mogućih nadahnuća za nas katolike je svakako molitva pape svetog Klementa Rimskog za građansku vlast: ''Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. Stoga Gospodine upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi sviđa; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si ime je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrđa.''

Dakako da se ta molitva odnosi prvenstveno na vjernike koji obnašaju neku vlast. Crkva bez obzira na vjersku pripadnost političara, uvijek u Molitvi vjernika, na svetoj misi moli za sve one koji nas predvode kao državni poglavari. Molitva svetog pape Klementa Rimskog ističe slogu, ustrajnost u izvršavanju vlasti. Normalno, da papa moli, da katolici – političari, jer su vjernici, trebaju biti ponizni pred Bogom i dopustiti da ih Duh Sveti vodi u njihovim odlukama kada je u pitanju javno dobro i vlast općenito. Drže li se toga naši katolici – političari, veliko je pitanje. Jesu li njihove odluke i odlučivanja u skladu sa Božjim zakonom, također je veliko pitanje? Jedno je sigurno, da do danas nemamo profilirani demokršćanski program političara koji se kite demokršćanstvom.

Nepravedno zakonodavstvo pokazatelj nedostatka izvornog demokršćanstva

''Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vječnog zakona. Ukoliko bi se udaljio od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja. ( Sveti Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, 93, ad 2.)

U Hrvatskoj su uz pomoć ''demokršćana'' prihvaćene Istanbulska konvencija, a s njom i rodna ideologija. Obje su u suprotnosti sa zdravim razumom i s biblijskom slikom čovjeka. Prihvaćene su usprkos velikim skupovima i protivljenju katoličkog puka. Prema učenju sv. Tome Akvinskog možemo to smatrati nepravednim zakonom i nasiljem nad katolicima koji su većinski građani Hrvatske. To nasilje prihvaćanjem rodne ideologije je učinjeno po tobože demokršćanima i političarima koji se smatraju katolicima.

Što preostaje vjernicima katolicima?

Preostaje im građanski neposluh prema svim nepravednim zakonima koji su izglasani ili će biti izglasani. Kako? Vrlo jednostavno? U Svetom pismu jasno piše: ''Većma se treba pokoravati Bogu, nego li ljudima.'' Hoće li vjernici – katolici u Hrvatskoj iskazivati neposluh takvim nepravednim i štetnim ideologijama, kao što je rodna ideologija, to ostaje na svakom vjerniku, na njegovoj savjesti ponaosob.

Opomena vladarima

''Dapače, iz samoga moralnog reda slijedi da je državnoj zajednici vlast neophodna za njezino ravnanje kao i da se vlast ne može okrenuti protiv samog moralnog reda, a da umah lišena svog osnova, ne prestane postojati. Ta sam Bog ovako opominje: Čujte, dakle, kraljevi, i urazumite se! Poučite se vladari zemalja dalekih! Poslušajte, vi koji upravljate mnoštvima i koji se hvastate silom svojih naroda! Gospod je onaj koji vam je moć podario, i vladavina je od Svevišnjeg, koji će ispitivati djela vaša i vaše nakane istražiti“ ( Pacem in Terris, br. 83.)

Znači li što ta opomena našim političarima – katolicima? Čini mi se da ne znači ništa. Možda za nju neki uopće nisu čuli u tom kontekstu demokršćanstva. Onda ih djelomično oslobađa odgovornosti njihovo neznanje. A da ima saborskih zastupnika neznalica: nepoznavatelja vjere, povijesti, zakonodavstva na temeljima demokršćanstva to je svima poznato. Ali, to je isto tako i velika sramota: reći ja sam katolik, a glasovati za zakone koji se protive zdravom razumu i biblijskoj slici o čovjeku i ženi.

Prikriveni totalitarizam i etički relativizam u hrvatskoj politici

Crkva kao zajednica vjernika, a isto tako kao institucija, po svojoj hijerarhiji, ima zadatak braniti dostojanstvo ljudske osobe. To je vidljivo od samih početaka Crkve. Zatvoreni apostoli, a potom privedeni pred Vijeće i sve starješinstvo sinova Izraelovih, imali su priliku svjedočiti kome se treba pokoravati.

''Dovedoše ih i privedoše pred Vijeće. Veliki ih svećenik zapita: ''Nismo li vam strogo zapovjedili da ne učite u to ime? A vi ste, eto, napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.'' Petar i apostoli odvrate: ''Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa, koga vi smakoste, objesivši ga na stup. Njega Bog desnicom svojom uzvisi, za Začetnika i Spasitelja, da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja, i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. Dj.5, 27 – 32.

U Hrvatskoj postoji opasnost pred naletom borbenog liberalizma da se većinskom puku, koji je katolički, nameće negacija transcendentnosti, onostranosti dostojanstva ljudske osobe. To se čini na vrlo otvoren način. One koji su vjernici, koji imaju svoje kršćansko dostojanstvo, takvi borbeni liberali pogrdno autentične, praktične vjernike nazivaju ''katolibani.''

''Korijen modernog totalitarizma, dakle, može se naći u negaciji transcendentnog dostojanstva ljudske osobe, vidljive slike nevidljivog Boga, i upravo zato, po svojoj samoj naravi, subjekta prava što ih nitko ne smije vrijeđati: ni pojedinac, ni grupa, ni klasa, ni nacija, ni država. Ta nije dozvoljeno činiti ni većini nekog društvenog tijela da se postavi protiv manjine tjerajući je u rubnu egzistenciju, tlačeći je, iskorištavajući je ili nastojeći da je uništi. Kultura i praksa totalitarizma uključuju i nijekanje Crkve.'' (Quadragesimo Anno, br. 78.)

Demokracija kao takva podliježe poštivanju ljudskih prava, poštivanju zakona, edukaciji političara i građana. Ona svakako treba računati na savjest građana i političara. Ako postoji ''demokracija bez načela'', onda to više nije demokracija, nego miris totalitarizma i etičkog relativizma. Sve je relativno, pa tako i moralna načela. Tako nešto, takav stav, je nedopustiv političaru - katoliku u zemlji gdje je većina građana katoličke vjere. Takav stav relativizma, je političaru – katoliku , negacija njegovog demokršćanstva. Političar – katolik, mora imati prigovor savjesti kod glasovanja državnih liberalnih zakona. Na žalost, kod nas nije razvijena demokršćanska opcija, ona je više deklaratorna magla prije svakih izbora.

Poziv na rast u zrelo demokršćanstvo

Pravog demokršćanstva nema bez solidnog poznavanja Svetog pisma, crkvenih dokumenata, katoličkog socijalnog nauka i dakako, poslušnosti Duhu Svetom. Demokršćanstvo nije magla prije izbora. Ono je stav s jasnim programom neke demokršćanske stranke: o slobodi i dostojanstvu ljudske osobe, o nauku Crkve, vezano uz stvaranje čovjeka, vezani stav uz katoličku moralku.

O demokraciji u Hrvatskoj u kršćanskom duhu dalo bi se raspravljati. O njoj bi trebalo održavati seminare za političare – katolike. No veliko je pitanje jesu li oni poučljivi, daju li se odgajati. Za pokojnog kancelara SR Njemačke Helmutha Kohla kažu da je imao savjetnika u jednom poznatom njemačkom biskupu za pitanja vezana uz socijalni nauk Crkve. Tko savjetuje naše tobože političare katolike? Čini mi se, da ih nitko ne savjetuje.

''Doista nema prave demokracije, ako se ne prizna dostojanstvo i ne respektiraju prava svake osobe. Zaista ne može biti pravoga mira, ako se ne brani i ne promiče život.'' (Evangelium vitae, br. 101. )

Oni hrvatski političari koji nešto znaju o demokršćanstvu stranačkog života i nauka Crkve, na žalost, u Hrvatskoj šute poput preplašenih zečeva. A s tom etiketom demokršćanska orijentacija olako se jezično barata, kao da je ona samo ''povremena šminka'', a ne etički stav i usmjerenje. Još će puno proteći vode rijekom Savom, dok se u Hrvatskoj počne rađati pravo demokršćanstvo.