Hrvati zauvijek moraju biti zahvalni jednom svecu: Zbog njega brojni preživljavaju

Rođen je 1581. godine u Francuskoj. Otac ga je poslao da uči za svećenika jer je smatrao da bi tako njegov sin imao lakši i materijalno sigurniji život, a mogao bi pomoći i svojim roditeljima. Vinko je marljivo učio, studirao teologiju na sveučilištu u Toulouseu i s 20 godina postao svećenik. Bezuspješno je pokušavao dobiti dobrostojeću župu. Za to vrijeme upao je u dugove i morao pobjeći od zajmodavaca. Na tom su ga bijegu zarobili turski gusari i prodali u Tunis.

Vinko je u Tunisu radio kod nekog ribara, pa kod alkemičara. Kada mu se ukazala prilika, pobjegao je i došao u Avignon. Nakon desetak godina svećeništva konačno je dobio župu kod Lyona. Tu je, dok se spremao za nedjeljnu misu, saznao da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji teško bolesni i bez ičije pomoći. Kad je s propovjedaonice obavijestio vjernike o toj obitelji, mnogi su pritekli u pomoć. Najprije je osnovao Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati bolesnima.

Organizirao je pučke misije i nove zajednice ljubavi – red Sestara milosrdnica, Družbu misionara – lazariste, Družbu Presvetog Sakramenta koja je pomagala galijašima. Za života je napisao više od trideset tisuća pisama. Skupljao je napuštenu djecu po pariškim ulicama i osnivao misijske postaje u Alžiru, Tunisu i Madagaskaru. Umro je u 80. godini života 1660. godine u Parizu. Svetim je proglašen 1737. godine. Zaštitnik je dobrotvornih ustanova, bolnica, konja, duhovnih vježbi i dobrovoljaca.

FOTO: Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog.com

Plodovi njegova rada

Prvotna Vinkova zamisao o stalnom i organiziranom pomaganju siromasima umalo je propala jer su bogate gospođe htjele pomagati siromasima samo "izdaleka", dok je  za istinsko služenje i djelotvorno pomaganje trebalo po cijelom gradu na leđima nositi lonac s juhom i dijeliti je po kućama. Trebalo je zalaziti u prljave i opasne gradske četvrti, pronalaziti siromahe, previti im rane, urediti ih, dati lijek, nahraniti… Upravo to su radile prve sestre milosrdnice. 

One su osuđenicima na galiju, koji su svakodnevno bili izloženi fizičkom zlostavljanju, bičevani, batinani, gladni, prikovani danju i noću, u strašnim nehigijenskim uvjetima, pripremale i donosile hranu, lijekove, odjeću. Radile su i s napuštenom djecom, koja su živjela bez ikakve zaštite i njege. Nije bilo dovoljno sredstava za hranu, dojilje su slabo plaćali, jedna dojilja trebala je prehraniti četvero ili petero djece, a o zdravstvenoj skrbi nije bilo ni govora. 

Sveti Vinko organizirao je žene u jednu kongregaciju, dakle redovničku ustanovu, i omogućio im djelovanje izvan samostana. To su pokušavali mnogi sveci prije njega (sv. Franjo Asiški, sv. Franjo Saleški), no održati zajednicu žena bez klauzure prvi je uspio upravo on. Bojao se da bi okupljanje službenica siromaha moglo završiti klauzurom, pa je tražio da o sebi govore kao o siromašnim djevojkama koje pomažu siromasima. Za njegova života samo je nekoliko sestara položilo zavjete i to na godinu dana, no djelo je zaživjelo, broj se članica povećavao, a samostani su se počeli širiti i izvan granica Francuske.

FOTO: Facebook/Depaul Hrvatska 

Nakon njegove smrti 

Sveti Vinko umro je 1660. godine u Parizu. Na njega podsjećaju njegova djela, njegovi sljedbenici i sljedbenice diljem svijeta, njegov uvijek aktualni nauk, jer "uvijek ćete imati siromaha". Nakon njegove smrti, baštinici njegove karizme osnovali su tisuće bolnica, klinika, škola i sirotišta širom svijeta. Sestre milosrdnice u Zagreb dolaze 1844. godine, a u Frankopanskoj ulici podigle su prvi samostan, školu i crkvu, prenosi HKM.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine, kada je na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika iz austrijskog Tirola stiglo u Zagreb šest sestara, da bi kao učiteljice preuzele rad u zagrebačkim katoličkim školama i kao bolničarke u bolnicama koje se planiralo osnovati. Biskup Haulik dao je prethodno za sestre sagraditi crkvu i samostan u kojemu i iz kojega su mogle vršiti svoj apostolat služenja bližnjemu u duhu kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog i sv. Lujze de Marillac.

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. Podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih. S vremenom proširuju svoju osnovnu djelatnost radom u raznim crkvenim ustanovama, posebno na župama, gdje katehiziraju djecu i mlade, te brinu o ljepoti liturgijskih slavlja. 

FOTO: HINA/Tomislav Pavlek

Kuća utočišta

Kuća utočišta, u sklopu riječkoga samostana Sestara milosrdnica, djeluje od 2007. godine, a od 2017. počela je dobivati današnji identitet, što je ostvareno suradnjom između riječkih sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskog i međunarodne karitativne ustanove Depaul International. Kao nastavak karizme Sestara milosrdnica, koje od svojeg dolaska u Rijeku sredinom 19. stoljeća rade s najsiromašnijima, razvila se udruga Depaul Hrvatska. 

 "Kuća utočišta izgrađena je jer su sestre osjetile da je bilo potrebno učiniti više za velik broj ljudi koji je dolazio. Sestre su vlastitim sredstvima i uz pomoć donatora izgradile Kuću utočišta 2007. godine", za Direktno.hr izjavila je časna sestra Veronika Mila Popić, voditeljica Kuće utočišta u Rijeci te predsjednica Depaul Hrvatske.

"Nakon deset godina pružanja poludnevnog boravka što je uključivalo uslugu toplog obroka i higijenskih potreba, sestre su se odlučile obogatiti svoju djelatnost drugim sadržajima te pružiti ljudima cjelovitu pomoć. Naime, prema karizmi svetog Vinka Paulskog, čovjeku treba prilaziti cjelovito te pomoć treba obuhvatiti fizički, psihički i duhovni aspekt zdravlja. Stoga, sestre su se povezale s londonskom organizacijom usmjerenom prema beskućnicima te je nastala organizacija Depaul Hrvatska", nastavila je. 

FOTO: Screenshot/Depaul Hrvatska/Facebook

Cjelovita pomoć beskućnicima

 Kuća utočišta za više od 70 korisnika, uglavnom beskućnika, ovisnika, bivših zatvorenika te ostalih osoba u ranjivom položaju, dnevno pruža tri obroka. Hrana se nabavlja u suradnji s Caritasom Riječke nadbiskupije. Pored obroka, korisnicma se pruža mogućnost hagioterapije, psihosocijalna podrška, radna aktivacija, pomoć u ostvarivanju zaposlenja, mirovine i socijalnih prava, pravna pomoć te edukativni sadržaji.

Inače, Depaul Hrvatska šestu godinu zaredom provodi program vanjskoga rada, što se odnosi na apsolutne beskućnike. Naime, volonteri obilaze beskućnike diljem riječkih ulica i improviziranih prenoćišta, donose im odjeću, obuću i higijenske potrepštine te ih potiču da postanu korisnici Kuće utočišta. Program vanjskog rada inovativan je način suočavanja s problemom beskućništva jer se radi o izravnoj primjeni pomoći na osobe kojima je to potrebno.

Priča o ljubavi prema svakom čovjeku: Udruga Depaul Hrvatska brine se o riječkim beskućnicima

Također,  u prostoru riječkog Exportdrva već petu se godinu organizira "Jedna noć pod zvijezdama" - događaj usmjeren na povećanje svijesti javnosti o problemu beskućništva. Ovaj je događaj prvi put organiziran u Rijeci 2019. godine, kao dio “Velike svjetske kampanje spavanja na otvorenom“ u kojem je sudjelovalo ukupno 60 svjetskih metropola.