Dva životna stila, od kojih jedan sigurno vodi u propast

To je očito iz evanđelja, Lk 18,9-14: "U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: 'Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ''Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.''  A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku!' Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

 Kao osobe možemo se prepoznati u stavu farizeja ili carinika. Treća osoba, ili treća mogućnost osobnog prepoznavanja, ne postoji. Možeš biti bahat ili ponizan. Prvi stil života jest samohvalisavac, čovjek koji ističe svoje velike zasluge, i nitko mu nije ravan. A k tome je i bez grijeha. Takav, kada dođe na ispovijed, kaže: "Velečasni, nisam nikoga ubio, nikome ništa ukrao, ja vam nemam nekih grijeha".  Čovjek takvog svjetonazora ne udara se u prsa i ne govori: moj grijeh, moj preveliki grijeh.

Svojedobno je pokojni kardinal Franjo Kuharić rekao: "Najveći je problem današnjice što se izgubio osjećaj za prepoznavanje grijeha i osobne grešnosti". To je tipična farizejština suvremenog doba koja je nastala spletom raznih okolnosti, pretjerane vjere u moć i vlast čovjeka. Kao da živimo u društvu bezgrješnih ljudi i zajednica. Svi imaju nekakvo opravdanje za svoje ponašanje, a malo je onih koji javno priznaju i kažu "mea culpa". Nema jasno povučene moralne granice u glavi ljudi između oholosti i poniznosti. Koliko ima govora s visoka, "von oben", rekli bi Nijemci, podcjenjivanja drugih i drukčijih! Koliko tobože pravednika pred Bogom i hrvatskim zakonima! Koliko često pogrdnih izraza na račun drukčijih – komunjare, katolibani. Kao da postoje samo te dvije opcije, dva stila života, kao da nema jednostavnih, skromnih ljudi, poniznih, koji žive jednostavno i skromno svoj obiteljski život, ne kamenujući nikoga.

Za čim Hrvati teže   

Hrvati su dobrano razočarani raznim promišljanjima, politikama, filozofijama, nedosljednim i sporim pravosuđem, odgojno-obrazovnim sustavom, raznim lijevim i desnim svjetonazorima. Dosta im je svega. Dosta im je obećanja, programa, kurikuluma, štrajkova, nasilja na sportskim borilištima, u obiteljima, nad ženama, i nasilja nad muškarcima, o kojemu nitko ne piše.

A sigurno ima brakova u kojima žene čine nasilje nad muškarcima. Ljudi vape za moralnom vertikalom. Na svom FB profilu objavio sam riječi, poruku pokojnog kardinala Franje Kuharića od 9. svibnja 1994.: "Država se gradi mudrošću, savješću, poštenjem, slobodom i slogom". Jedan pratitelj mojih objava na FB profilu napisao je ovaj komentar: "On je bio i ostao naša jedina moralna vertikala". Je li moguće da imamo samo jednog čovjeka koji je bio naša moralna vertikala? Je li moguće da današnje vrijeme nije iznjedrilo nijednu moralnu veličinu, autoritet kojemu se može i mora vjerovati? Je li moguće da smo postali toliko bahati kao narod, sa svim političkim elitama, da je nestalo s društvene scene poštenja, sloge? Je li moguće da ljudi ne vjeruju ni u ljudsku ni i božansku mudrost? Kamo bezglavo jurimo kao pojedinci i narod? Jesmo li doista guske u magli?

Hrvatsko društvo – društvo bez autoriteta

Kažu da je autoritet mješavina poštovanja i povjerenja. Da se on uči i oblikuje. Autoritet nije manipulacija strahom. On se može pripisati osobi, ustanovi ili instituciji. Pravi autoritet navodi ljude da se prema njemu ravnaju u svojim razmišljanjima i vladanju. Sjećam se da mi je u gimnaziji autoritet bio jedan profesor koji je imao svoj gard, svoj nepokolebljivi životni stil istinskog vjernika i Hrvata. Želio sam postati takav, kao on. Imaju li danas djeca i srednjoškolci autoritet prema kojem se vode, razmišljaju i ponašaju u školi? Imaju li moralne vertikale u odgojnom sustavu? Čini mi se da su autoriteti polako iščezli s hrvatske društvene scene. Kako? Jednostavno! Da postoje autoriteti i moralne veličine, ne bi trebalo odgojitelje, nastavnike i profesore zakonski proglašavati službenim osobama. Ne bi trebalo liječnike i socijalne radnike proglašavati službenim osobama. Autoritet u pravom smislu riječi više nije liječnik, svećenik, pravnik, učitelj. U sve i svakoga, pa i u institucije i ustanove, Hrvati gube iz dana u dan povjerenje i strahopoštovanje. 

Bahatost i popustljivost – oznake hrvatskoga društva

Hrvatsko društvo počiva na dva sasvim kriva temelja. Na bahatosti, koju vidimo gotovo na svakom koraku. Na bahatosti političkih elita. Na bahatosti poslodavaca prema posloprimcima. Na bahatosti mladih u prometu, u školi, u svakodnevici. Na bahatosti prema vozačima autobusa. Oholost je postala način života: "Što mi tko može, mogu reći i činiti što me volja, demokracija je." Kazne za nepoštivanje službenih osoba blage su ili, bolje rečeno, liberalizirane do krajnjih granica. Tko uopće u naše vrijeme govori o samodisciplini, o samoodgoju, o poštenju, o slozi, o savjesti, o životnoj mudrosti? Malo je onih kojima te riječi nešto znače. Popustljivost u svim segmentima života uzela je previše maha i u obiteljskom životu i u ponašanju na javnim mjestima.

Bože budi milostiv meni grješniku – to je duh poniznosti

Najbolje što svatko može učiniti jest biti ponizan, priznati svoje pogrješke, grijehe. To vrijedi za roditelje, odgojitelje, sve ustanove i institucije. Zakazali smo kao društvo u cjelini. Sve dobro, mudro, pošteno, savjesno otelo se svakoj kontroli, postalo je ultraliberalno, ili nepotrebno, znak nazadnosti i prošlosti, nekih čudnih vremena. Gubitak autoriteta na bilo koje mjesto teško je vratiti.

Ako liberalizam nema granica i ako za prijestupe nema kazna teško je stvoriti normalne i podnošljive životne i društvene okvire. Bahatost je teško promijeniti u poniznost, u prihvaćanje osobne grješnosti. Ipak, treba početi vraćati povjerenje ljudi u institucije, u osobe, u ustanove, kritizerstvo svega i svih zamijeniti samokritičnošću, medije svih vrsta potaknuti da pišu o pozitivnim gibanjima u narodu i događajima, da u prvi plan stalno ne stavljaju kriminal, korupciju, bezvlašće. Društveni sustav i sve ustanove valja nužno pročistiti od bahatih ljudi,  kojima je stalo samo do osobnih interesa, karijere i osobnog prosperiteta. "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen".

Molitva svetog Augustina

"Gospodine, kad sam gladan, daj mi nekog čovjeka koji je gladniji od mene da mogu s njim dalje dijeliti.

Kad mi je hladno, daj mi nekog čovjeka kojemu mogu dati nešto od svoje odjeće.

Kad sam sam, daj mi nekoga koga mogu primiti k sebi.

Kad sam žalostan, Gospodine daj mi nekoga koga ću moći utješiti.

Kad mi teret bude postajao pretežak, Gospodine tada me još optereti teretom drugih.

Daj da svugdje gdje susrećem ljude bude prisutna tvoja ljubav“.

Zašto stvarno moliti?

Kad osjetiš svoju nemoć,

Kad ne razumiješ bijedu i nevolju, trpljenje i smrt,

Potraži tada ruku koja je jača od svih ruku,

I srce koje je veće od svih srdaca,

Da nađeš mir i snagu za nastavak hoda,

Ispunjen novim mirom i novom radošću." AMEN