Na današnji dan 2003. papa Ivan Pavao II. beatificirao je Majku Tereziju, svetom je proglašena 13 godina kasnije

Beatifikaciju je pratilo je 149 kardinala, 109 predsjednika biskupskih konferencija, među kojima je bio i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te brojne državne delegacije.

Trinaest godina kasnije, 4.  rujna 2016. utemeljiteljicu Družbe sestara misionarki ljubavi papa Franjo proglasio je sveticom, čiji se dan u katoličkom kalendaru slavi 5. rujna, na dan njezine smrti.

Pišući o njezinom liku i djelu, mr. Snježana Majdandžić-Gladić navodi da je "veliki dio svoga života provela skrbeći za odbačene i otpisane, doslovno skupljajući umiruće siromahe na ulicama indijskog grada Kolkate i nastojeći im omogućiti dostojanstveno umiranje. Takvom svojom požrtvovnošću postala je sinonim za ljubav prema bližnjemu i življeno evanđelje, a u tom smislu za mnoge predstavlja najznačajniju ženu 20. stoljeću.

Pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu, Majka Tereza (točnije – Majka Terezija, kako bi se trebalo prevoditi s latinskoga, iako je u našem narodu uvriježeno nazivati ju Majka Tereza) rođena je 26. kolovoza 1910. god. u albanskoj katoličkoj obitelji u današnjem makedonskom gradu Skoplju, gdje je završila gimnaziju. 

U djevojačko vrijeme duhovnik joj je u rodnom gradu bio Hrvat o. Franjo Jambreković, a koji je velikim dijelom pridonio odluci mlade osamnaestogodišnje Agnes da započne redovnički život i uđe u Družbu sestara Naše Gospe Loretske.

Mnoge sestre toga reda su djelovale u Bengalu u Indiji, gdje su se ponajviše bavile opismenjavanjem, pa je tako i Agnes Gonxha uskoro bila poslana u Kolkatu (do 2001. god. grad je nosio nama poznatije ime – Kalkuta /Calcutta/), gdje je kao nastavnica u zavodima družbe radila gotovo 20 godina.

Dok je jednom prilikom prolazila ulicama Kolkate i gledala bijedu i krajnje siromaštvo tamošnjih stanovnika, osjetila je Božji poziv da im pomogne na još izravniji način no što je to činila u dotadašnjem radu, te je odlučila napustiti red i posvetiti se skrbi za odbačene i marginalizirane.

Dvije godine poslije dobila je dozvolu da može napustiti red Sestara Naše Gospe Loretske, ali i dalje ostati časna sestra, te je od tada djelovala samostalno, živeći zajedno s najsiromašnijima od siromašnih.

U takvom načinu života počeli su ju slijediti i drugi, pa je 1950. god. osnovala družbu pod nazivom Misionari ljubavi prema bližnjemu svom, a čiji su se članovi obvezali pokazivati kršćansku ljubav brigom o umirućima, siromašnima i bolesnima, posebno oboljelima od kuge. Družba ima i muške članove, ali su poznatije sestre Misionarke ljubavi.

Iako većina njih nije imala nikakvo ili gotovo nikakvo medicinsko znanje, ljubavlju koju su pokazivali prema takvim siromasima, onima koji su bili odbačeni od drugih i pogažena dostojanstva, činili su nemjerljivo dobro, zajedno sa svojom utemeljiteljicom.

Premda krhka stasom, Majka Terezija je bila vrlo odlučna u zagovaranju evanđeoskih vrijednosti, a posebno u borbi protiv pobačaja, pa je u tom smislu naišla i na solidan broj kritičara, regrutiranih iz liberalnih redova boraca za ženska prava.

S druge strane, mnogi su u toj ženi, u njezinu djelovanju i njezinim riječima prepoznali uistinu sveticu, ili barem iznimnu dobrotvorku, pa su joj stoga odavali i razna priznanja, među kojima posebno mjesto zauzima Nobelova nagrada za mir 1979. god.

Kritičari ju svojim objedama nisu pokolebali, niti su ju nagrade uzvisile, nego je svakodnevno sa svojim sestrama i dalje nastojala pomoći konkretnim ljudima. Tako je utemeljila mnoge domove za siromašnu djecu, humanitarne zavode i bolnice na svim kontinentima, gdje su sestre svojom požrtvovnošću ne samo humanitarno pomagale, nego su nastojale svakom pogaženom čovjeku vratiti njegovo dostojanstvo.

Upravo je taj vid duhovnog siromaštva Majka Terezija isticala kao rak-ranu našega društva, kao ono koje je okrutnije od materijalnog, te ga je zajedno sa svojim sestrama htjela umanjiti.

Majka Terezija je bila povezana s Hrvatskom (koju je više puta posjetila), ne samo preko svog duhovnika iz mladih dana, s kojim je održavala kontakt, nego i na druge načine, a posebno kroz prijateljstvo s hrvatskim misionarom u Indiji o. Antom Gabrićem. Zato je kao znak priznanja 19. srpnja 1990. god. proglašena počasnom građankom grada Zagreba.

Umrla je 5. rujna 1997. god. u Kolkati (tada Kalkuti), a mnogi od onih koji su imali priliku medijski pratiti njezin rad uvjereni su kako je time u nebu rođena nova svetica".