Božićna i novogodišnja darivanja: Izvorni kršćanski duh darivanja

U Novom zavjetu farizeji i pismoznanci vrlo su se često žestoko suprotstavljali Isusu. Temelj njihovih žučnih rasprava i konfrontacija bili su židovski vjerski zakoni. Farizeji i pismoznanci držali su i održavali poziciju tradicije, poklada vjere, zakona, iako su premalo živjeli duh tih zakona. Često su Isusu postavljali pitanja i često ostajali šokirani njegovim odgovorima pa su zato bivali sve više frustrirani i nezadovoljni, i otvoreno se protivili Isusovu naučavanju.

Isus im je preporučio da daruju Bogu svoje srce: ''Nego, dajte za milostinju ono iznutra, i gle – sve vam je čisto'' (Lk 11,41). Što možeš darovati Bogu, koji sve ima, sve zna, sve posjeduje, sve vidi? Možeš mu darovati sebe, svoje nutarnje ja, svoja nutarnja opterećenja mržnjom, tjeskobom, depresijom, tugom. To Bog od tebe očekuje, to prima, to liječi i ozdravlja. Najveći dar koji možemo dati Bogu jest sve ono što nas tišti, od čega smo slabi i nesavršeni. Podaj Isusu sve to u ovome adventu.

Nenavezanost na materijalna dobra

Jezikom psihologije, navezanost na materijalno moguća je emocionalno-intelektualna bolest, opterećujuća stvarnost. Čovjek može postati rob, sluga materijalnog bogatstva bilo koje vrste, ovisnikom o posjedovanju i neprekidnom stjecanju. To, dakako, nije dobro. U svemu postoje razumne granice, pa tako i u stjecanju i posjedovanju materijalnih dobara. Postoji jedna krilatica: ''Za život su mi potrebni jedan tanjur, jedna žlica, jedan krevet i jedna soba''.

Koliko god stekli, sve ćemo morati jednog dana ostaviti, napustiti. Isus težište stavlja na pouzdanje u Božju providnost. Poručuje da se ne brinemo tjeskobno što ćemo jesti, ili odjenuti. Bog se brine za ljiljane pa će se pobrinuti i za nas. Činjenica je da je teško toliko se opustiti u ovome materijaliziranom potrošačkom društvu. Osim vjere u Božju providnost, treba stvarati, raditi, skrbiti, ne posustati.

Isus nudi put do ljudskog savršenstva, do svetosti, do duhovnog zadovoljstva bez materijalnih dobara. Taj veliki izazov osjetili su i doživjeli gotovo svi poznatiji sveci iz povijesti spasenja. ''Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti'' (Lk 12,33-34).

Takav je izazov prihvatio sveti Franjo. Oslobodio se svega materijalnog i posvetio se duhovnosti, molitvi, siromasima, osnivanju redovničke zajednice s tri zavjeta: siromaštvo, čistoća i poslušnost. To su učinili i sveti Vinko Paulski i mnogi drugi.

Mi vjerojatno nismo tako hrabri, tako odvažni, tako produhovljeni, ne vjerujemo toliko snažno u Božju providnost. Ali, svoje pouzdanje i ljubav možemo staviti na pravo mjesto, u Boga. Točna je tvrdnja: ''Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti''. Zato treba hrabro i čvrsto zaključiti: materijalno je prolazno, krhko, lomljivo. Postoje trajne vrijednosti, za koje se isplati živjeti.

Darivanje u zajednici

Život u obiteljskim, župnim, biskupijskim zajednicama ima svoje ciljeve i svrhu. U tim zajednicama imamo svoja prava i obveze, svoje uspone i padove. Suživljavajući se s obiteljskim problemima, često imamo priliku biti darivatelji, darovati nešto što posjedujemo kako bismo pomogli čovjeku u potrebi. Isusova poruka vezana za darivanje u zajednici kaže: ''Tko dijeli neka je darežljiv''.

Za naš narod možemo s pravom reći da je senzibiliziran za pomaganje potrebitima. To su pokazale i pokazuju mnoge akcije vezane za ljude ugrožene na razne načine. Mnogi darivatelji, naši sunarodnjaci, priznaju da su zbog nesebičnog darivanja sretni, jer, „blaženije je davati nego primati“.

Korist od darežljivosti

Nekako je ljudski, iako pomalo prizemno, očekivati neku dobit, korist od darivanja drugih, davanja drugima. Ljudi se znaju pitati: ''A kakva mi korist od toga što sam bio darivatelj?'', ili, ''Ne vidim neke rezultate te svoje darežljivosti''. Kako treba darivati djecu, kumčad, roditelje, starce i starice, osamljene ljude, ljude u potrebi? Svakako, prema svojim mogućnostima, s voljom, nikad preko volje. S ljubavlju, bez očekivanja uzvratnog dara. Ako na svoj dar prijatelju očekujem uzvratni dar, to nije darivanje nego trgovački odnos. U tome nema izvornog duha darivanja.

''Ta eno tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato obdariti svakim darom…'' (2 Kor 9,6-8). Ne treba nimalo sumnjati u to da će Bog obdariti vesela darivatelja. Čime? To nikada ne znamo. Možda dobrim zdravljem, nekim uspjehom, duhovnom radošću i mirom. Kada darujemo ljude u potrebi ne razmišljajmo kako će nam Bog uzvratiti. Bog vjerojatno zna kako će nas obradovati i usrećiti, jer smo ''sijali'' obilato, sa srcem i voljom.

Sveti Pavao kao vrstan teolog i poznavatelj života prvih kršćanskih zajednica navedenim citatom iz Poslanice Korinćanima ostavlja veselim darivateljima otvorenu mogućnost da će Bog providjeti dobar dar kao nagradu.

Vjera i djela

Samo jedna darovana jabuka može biti velik dar

Vjera i djela nisu odvojeni. Idu ruku pod ruku. Često nam se dogodi da previše ističemo jedno, a zapostavljamo drugo, da su nam oči kršćanske svijesti i savjesti zamagljene, da ne vidimo jasno taj hod vjere ruku pod ruku s hodom naših djela i karitativnih aktivnosti. Često znamo reći: ''Pa i ja sam siromašan. Nisam bogat. Što ja kome mogu darovati?''.

Sjećam se kako sam jedne godine bio pozvan sa školskom djecom nižih razreda ići u božićne čestitare štićenicima jednog doma za starije i nemoćne. Djeca su sa sobom ponijela dvije košare lijepih crvenih jabuka i božićne čestitke rukom rađene. Održali su božićnu priredbu u holu tog doma, zapjevali nekoliko božićnih pjesama i svakom štićeniku dali jabuku i božićnu čestitku. Bilo je izvrsno. Štićenici su bili oduševljeni.

Doista, vrlo je malo potrebno da nekoga obradujemo, barem simboličnim darom. Važno je imati srce i malo domišljatosti. ''Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: ''Hajdete u miru i grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi'' (Jak 2,14-17).

Što i kako darivati tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana

Pripovijeda mi jedna gospođa kako joj je u posjet došao sin s dvoje unučadi. Već na ulaznim vratima, nakon pozdravljanja, unučica pita: ''Bako, što si mi kupila za dar?'' Baka odgovara: ''Zlato, prvo ćemo ući u kuću, sjesti i pričati, a onda će ti baka dati dar''. Unučica je zašutjela. Ovaj živi događaj možemo analizirati sa svih mogućih aspekata. No, to nije potrebno. Tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana, po mome sudu, ne treba darivati velike darove, osobito pod motom ''Moram nešto kupiti''. Ako nešto moraš, nemoj ni kupovati. Ali, ako imaš žarku želju kupiti nekome dar, onda to učini sa srcem i ljubavlju.

MOLITVA SV. TOME

Bože svemogući, sveznajući,

koji si bez početka i kraja,

koji si darivatelj i uzdržavatelj krepostī:

udostoj se učvrstiti me na čvrstom temelju vjere,

i štititi neprobojnim štitom nade,

i uresiti me svadbenom odjećom ljubavi.

Daj mi da pravednošću tebi budem podložan,

da se razboritošću čuvam đavolskih zasjeda,

da se umjerenošću držim sredine,

da jakošću strpljivo podnosim protivštine.

Daj da dobro kojega nemam

ponizno tražim od onih koji ga imaju;

da se istinito optužujem

za zlo koje sam napravio;

da smireno podnosim kaznu

koju izdržavam;

da ne zavidim dobru bližnjega,

nego da uvijek zahvaljujem

na tvojim dobrima...

Usadi u meni kreposti, Gospodine,

da božanskoj službi budem odan,

da u ljudskim službama budem brižljiv,

a u tjelesnim potrebama nikome na teret.

Daj mi, Gospodine, gorljivu skrušenost,

iskrenu ispovijed,

savršenu zadovoljštinu.

Udostoj se dobrim životom

iznutra me usmjeriti

da činim što doliči,

i što mi koristi za zaslugu,

a ostalim bližnjima za primjer.

Daj mi da nikada ne žudim za onim

što je besmisleno

i da odbijam ono što je neugodno,

kako se ne bi dogodilo da prije vremena

žudim za onim što tek treba početi,

a da prije dovršetka napustim započeto.

Amen.

Sv. Toma Akvinski