Bozanić: Brzoplete odluke već su puno koštale Hrvatsku! Evo tko su, po njemu, najveći heroji u vrijeme pandemije

"Ove godine navršava se 70. obljetnica od proglašenja dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo dušom i tijelom, koju je 1. studenoga 1950. godine svečano proglasio papa Pio XII. Svetkovinom Velike Gospe 15. kolovoza vjernički narod od davnine slavi to otajstvo vjere. Iako u Svetom pismu ne postoji izričit zapis o Marijinu uznesenju dušom i tijelom na nebo, vjera u taj događaj nikad nije umrla. Štoviše, strpljivo je rasla tijekom dugih dvadeset stoljeća.

Marija je, Sveta mati ustrpljenih, kako je naslovljuju Trsatske litanije. Preporučujem da se Trsatske litanije, koje su tako bogate i konkretne, što češće mole, barem u dijelovima, u našim obiteljima i zajednicama. Blažena Djevica Marija je Majka strpljivosti. U njezinu je životu sve trebalo strpljivo čekati. Prema predaji, njezini roditelji Ana i Joakim dobili su je kasno, u poodmakloj dobi, što znači da je i ona bila plod velike strpljivosti svojih svetih roditelja.

I ona je nakon Isusova rođenja u Betlehemu morala strpljivo podnositi progonstvo, zatim je slijedio povratak u Nazaret, pa dugih 30 godina čekanja da njezin Sin započne s javnim djelovanjem, koje je završilo njegovom smrću na križu. I ponovno je morala strpljivo čekati da tek trećega dana uskrsne iz groba, a kad je Isus na nebo uzašao nije svoju Majku odmah uzeo sa sobom. Predaja nam govori da je uznesenje na nebo čekala do svoje prirodne smrti. Ništa se, dakle, u Marijinu životu nije događalo preko noći.

Nasuprot takvom stajalištu, u današnje se doba forsira takozvana instant-kultura: sve sada i odmah. Takav kulturološki stav u mnogim nas stvarima na neki način sve stavlja pred gotov čin.

No život nije trgovina u kojoj je, kako kažu neki marketinški stručnjaci, potrebno kupca u razgovoru zadržati tako dugo da je ne napusti prije nego što kupi proizvod. Kada trgovac udovolji postavljenim zahtjevima, najčešće mu postaje svejedno što će dalje biti s kupcem", odgovorio je Bozanić na pitanje, koju poruku na Veliku Gospu ove godine želi poslati.

Može li se načelo 'marijanske strpljivosti', primijeniti i na društvena zbivanja u Hrvatskoj?

"Postoje, jasno, okolnosti u kojima ne treba čekati, nego odmah djelovati. To se prije svega odnosi na pomoć bolesnima, ugroženima, a posebno siromašnima. Gladnomu se pomoć ne odgađa za neka bolja vremena i zato socijalna osjetljivost ne može biti u čekaonici. Crkva takvo djelovanje nastoji snažno provoditi preko svojih Caritasa, što često čini i u suradnji s društvenim institucijama. Međutim, imam dojam da su se kod nas ponekad donosile brzoplete odluke koje su puno koštale, a obrazlagane su kao da je riječ o žurnom spašavanju. Neki su se time možda dobro okoristili, no za šire krugove posljedice su bile teške, kao društvo vraćali smo se unatrag, a cijenu takvog djelovanja mogli bismo još dugo plaćati. Riječ je o postupanjima koja redovito potpadaju u ono što se u socijalnom nauku Crkve naziva grijehom struktura.

No, odmaknimo se sada od zamke da se na sve gleda crno, zamke koja vodi u beznađe. Potrebno je proširiti vidike. Ne opstaje li u našem društvu i u našem narodu samo ono što se ostvarilo kao plod velike strpljivosti? Koliko smo čekali na svoju samostalnu i neovisnu državu? Nije stvorena preko noći nego je stoljećima živjela u spomenu i rađala se u krvi višegodišnjega rata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Koliko smo čekali na ulazak u Europsku uniju? Ni to se nije dogodilo preko noći, nego uz duge i nerijetko mučne pregovore s mnoštvom zapreka.

Pogotovo se danas, nakon posljedica pandemije bolesti korona virusa, vidi koliko je dobro da smo dio zajednice europskih zemalja koje pokazuju znakove konkretne solidarnosti u nošenju s krizama. Sada se pak u odgovoru na tu pomoć očekuje mudrost, a nadasve odgovornost", rekao je Bozanić.

Je li za potpuni društveni oporavak dovoljna tek 'marijanska strpljivost'?

"Od Crkve se ne očekuje da donosi, čak ni da sugerira tehnička rješenja za političko djelovanje, pa bila ona usmjerena i na društveni boljitak. To nije njezino poslanje. Ipak, Crkva je dužna u svojoj suodgovornosti za svijet u kojem živimo promicati univerzalna načela koja mogu pridonijeti društvenom napretku. O svetkovini Velike Gospe spomenuo bih tek dva načela koja su povezana sa životom Majke Božje, i koja mi se čine posebno važnima za sadašnje doba.

Prvo je načelo da je u svemu potrebno djelovati ponizno, bilo na osobnoj, bilo na društvenoj razini. Naime, u svojem hvalospjevu, koji se čita na misnim slavljima na Veliku Gospu, Marija kliče da Gospodin 'silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne' (Lk 1, 52). Ti 'neznatni' zapravo su svi koji su ponizni, koji se, da tako kažem, ne prave važni. Poniznost nije osobina onih koji se ponižavaju ili koji su poniženi. Biti ponizan znači biti svjestan svoje vrijednosti i darova što ih čovjek ima, a da se pritom kao u kakvom natjecanju pojedinac ili društvo ne uzdiže nad drugima.

Previše su zla čovječanstvu, pa i našem narodu, donijele umišljene oholice, oni što su se držali superiornima nad drugima. Bog je našu domovinu i njezine stanovnike obdario brojnim darovima i umijećima, od prirodnih ljepota, plodne zemlje, divnoga mora, i najvažnije, ljudima koji su zbog svojih talenata ponekad više cijenjeni u svijetu nego u domovini. To nas, međutim, ne čini boljima od drugih, to nas čini svojima. Biti ponizan narod, znači čuvati svijest o primljenim darovima i umijećima koja treba razborito koristiti na dobro čitave zajednice.

Ti darovi preduvjet su istinske neovisnosti, a ne beskrajno uzdanje u pomoć koja bi dolazila sa strane. Hrvatskoj ne treba ni vanjski neprijatelj koji bi homogenizirao društvo, ali ni vanjski politički ili ekonomski 'spasitelj' o kojemu bi društvo uvelike ovisilo. Puno važnije je njegovati i poticati unutarnje prijateljstvo, međusobno poštovanje koje društvo ozdravlja iznutra.

Drugo načelo koje mi se čini važnim istaknuti je da jedino istinski radostan čovjek i istinski radostan narod može nadvladati sve krize. Veliku Gospu, zbog radosti što je taj blagdan nosi, rado nazivamo 'ljetnim Božićem'. Nije riječ o radosti koja bi se mogla ubrizgati izvana ili o umjetno proizvedenom osjećaju, nego o radosti koja dolazi iznutra, iz duboko proživljenog osjećaja da smo kao ljudi i kao društvo od Boga željeni i od Boga ljubljeni.

Zabrinuti ljudi, uvijek pritisnuti nekom tugom, ljudi koji su u neprestanom strahu pred izazovima i krizama ne mogu mijenjati život nabolje. Njima se zato lako manipulira. Stoga nam je potrebno, da se poslužim slikom koju često koristi i papa Franjo, vratiti se korijenima koji su neprijeporno kršćanski, poštivati ih, zalijevatiih s ljubavlju i pažnjom da bi stablo donosilo roda.

Nadalje, potrebno je otkrivati dobro među nama i radovati se tom dobru. Potrebna nam je 'marijanska radost' iz koje proizlazi hvalospjev Bogu. A takva radost redovito je prisutna među hodočasnicima na Veliku Gospu", rekao je Bozanić.

Osvrnuo se i na vrijeme pandemije korona virusa.  Živimo u vremenu posebne odgovornosti jednih za druge, i to diljem planeta. Kako vidi ovo vrijeme za koje papa Franjo kaže da smo 'svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga'?

"Često se tijekom pandemije odavalo zasluženo priznanje svima u javnim službama, počevši od odgovornih vlasti, zdravstvenih djelatnika, učitelja, nastavnika, radnika u trgovini, karitativnim ustanovama i njihovim volonterima i svima koji su bili zauzeti da se život koliko-toliko odvija normalnim tijekom. Zaslužni su priznanja i svi koji su bili zauzeti da narod ne klone vjerom i duhom, a posebno i mediji.

Mnogi od njih su u svoje programe uključili i izravne prijenose misnih slavlja koja su donosila utjehu brojnim vjernicima koji nisu mogli moliti u svojim crkvama. Zaslužni su priznanja i svi koji su domišljato koristili suvremene tehnologije da jača zajedništvo šireći i molitveni duh.

No, smatram da posebno priznanje treba odati hrvatskim obiteljima, majkama i očevima, bakama i djedovima. Njihova žrtva tijekom pandemije COVID-19 u doba zatvorenih vrtića, škola i fakulteta bila je nemjerljiva. U zaklonu obiteljskih domova djeca su se školovala uz nemale napore svojih roditelja koji su morali istodobno biti savjesni radnici, bez obzira na to radili od doma ili ne, ali i savjesni učitelji i odgojitelji svoje djece.

Upozorio bih međutim na još nešto. Okolnosti povezane s pandemijom su, ako smijem tako reći, ukrale komadić djetinjstva učenicima koji su tek krenuli u školu, našim prvašićima, ali odnijela je i važan dio mladosti maturantima koji su za razliku od prethodnih generacija morali preko noći dozreti jer njihove mature, kao ispiti zrelosti, prolazile su kroz nemale kušnje.

No, osim prema djeci i mladima, misao mi odlazi i prema brojnim starijima koji su teško podnosili zatvorenost u domovima za starije i bolesne, odvojeni od svojih obitelji i uskraćeni blizine, a općenito mislim i na sve starije osobe koje su živjele i žive u strahu zbog većega rizika od oboljenja i koje su tih dana vapile za blizinom i pomoći.

Međutim, ako treba tražiti pozitivne strane mjera izolacije tijekom pandemije onda je to zasigurno ponovno probuđena svijest da je obitelj važna. Jer, možda će zvučati izazovno, ali nijedna mjera ograničavanja kretanja i okupljanja usmjerena prema suzbijanju epidemije koja je dolazila s vrha ne bi se mogla ostvariti a da u bazi nije bilo snažne obiteljske potpore.

Zato iz ove perspektive ne mogu izgledati 'nazadna' ili 'otrcana' sva ranija neumorna crkvena nastojanja, ali i nesebična nastojanja ostalih zajednica kršćanskoga i uopće religijskog predznaka u Europi i drugdje po svijetu, da se osnaži obitelji, da ih se podupre u pothvatu odgoja i podizanja djece, da se njihov glas snažnije čuje u oblikovanju školskih programa pogotovo kad je riječ o vrijednostima, i nastojanjima da se obitelj zaštiti kao temeljnu društvenu stanicu. Upravo suprotno, takva su se vjernička nastojanja u odnosu na stanje koje nas je pogodilo pokazala kao vizionarska. Ovakva i svaka druga kriza uvijek se najprije prelama preko obitelji. Zato svetinju obiteljskoga života treba čuvati, podupirati i osnaživati", zaključio je.