BLAGDAN SVETOG ANTUNA Omiljeni propovjednik i ispovjednik, borio se protiv heretika

Portugalac sv. Antun Padovanski (Lisabon, 1195. - Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji, a roditelji su mu dali ime Fernando. S 15 godina napušta bogatu palaču i pridružuje se redu sv. Augustina, a nakon zaređenja za svećenika prelazi u Manju braću i posvećuje se širenju vjere među narodima Afrike.

Tamo se obrazovao te postao jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Nakon što je napustio augustince, pridružuje se franjevcima u Maroku te mijenja ime u Antun.

U Africi obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, Antun se uputi u Asiz. Bio je poglavar Franjevačkog reda u Italiji, začetnik je teoloških studija u svojem Redu, a sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i u Padovi.

Sveti Antun Padovanski  - omiljeni propovjednik i ispovjednik

Najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike, a bio je prvi član svetog Reda, koji je svoju braću učio teologiji.

Sveti Antun je zaštitnik siromašnih i potlačenih, propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, malo je jeo, malo se odmarao, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku.

Svjedočenja o njegovim čudesima postala su vrlo brojna odmah nakon njegove smrti, dokumentirana su, a njih je 53 opisano u knjizi 'Život sv. Antuna - Assidua', što je pročitano i pred Papom Grgurom IX. Jedan je od samo 33 sveca, koji su proglašeni Doktorom Crkve, što je učinio papa Pio XII.

Umro je 13. lipnja 1231.godine. Braća franjevci su ga na njegov zahtjev vratili u Padovu, jer je želio je umrijeti u svojem samostanu. Zbog lošeg stanja, morali su zastati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se čuva do danas, Antun preminuo u dobi od samo 36 godina.

Božji narod štuje sv. Antuna naročito na tri načina:

1. Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231. i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa.

2. Noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. Važno je napomenuti da to ne smijemo smatrati nekom amajlijom jer bi to bilo praznovjerje. Želimo li u pravom duhu to prakticirati, onda nas mora podsjećati na sveca da mu se s pouzdanjem utječemo, a ne kao da sama medaljica ili slika ili kip može izvesti neko čudo ili očuvati od kakve nesreće.

3. Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najodličniji način štovanja sv. Antuna jer njome pomažemo siromasima, činimo stvarno djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom veoma vrijedno. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna.