Baka Janja ne može zaboraviti noć tuge; povodom 100. rođendana prisjetila se partizanskog terora

Prigodom proslave 100. rođendana, u pratnji župnika u Veliškovcima vlč. Vjekoslava Lulića baku Janju posjetio je i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, koji joj je uputio prigodnu čestitku.

Citirajući riječi Psalma 71. "Ni u starosti, kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom i svima budućima silu tvoju, i pravednost tvoju, Bože, koja seže do neba“, nadbiskup je baki Janji čestitao stoljeće života uime umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića, pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, svih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije i u svoje ime.

"Dolazim Vam zahvalan pred Bogom, koji Vas je blagoslovio darom dugog ovozemnog života. Zajedno s Vama zahvaljujemo mu za sva dobročinstva te za milost kojom Vas je snažio i krijepio tijekom minuloga stoljeća: kroz djetinjstvo; stradanja i izbjeglički život u mladosti, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata; u braku s Vašim mužem pok. Matom i s Vaših troje djece, te kroz udovištvo sve do danas. Zahvaljujemo mu što Vas je čuvao i vodio, od rodne Hercegovine, preko Srijema i Baranje, sve do Veliškovaca, gdje provodite svoje staračke godine života. Uvijek Bogu vjerna; redovita na nedjeljnim misama, njegujući sakramentalni život, pobožna i uvijek s krunicom u ruci, radujući se svakom dolasku svećenika da Vas ispovijedi i pričesti barem o Božiću i o Uskrsu. Zajedno s Vama hvalim Gospodina koji nam daje da se s Vama veselimo o Vašem stotom rođendanu“, stoji u čestitki koju je nadbiskup uputio baki Janji.

Istodobno je izrazio i svoje divljenje njezinoj vjeri u Krista, dobroti i životnoj mudrosti, te joj – uz obećanje svoje molitve – poželio da ju dobri Bog i nadalje čuva te da ju nebeska majka Blažena Djevica Marija i sveta Agneza, njezina nebeska zaštitnica, trajno prate svojim zagovorom i izmole joj obilan Božji blagoslov.

Janja Šutalo rođena je 24. studenoga 1921. u Oberu, mjestu Župe Stolac u BiH od roditelja Tome Vujnovića i Luce rođ. Prkačin iz Glumine, kao jedno od osmero djece.

Tijekom Drugoga svjetskog rata obitelj je pred četnicima i partizanima morala pobjeći u Metković, a potom u Hrvatsku Dubicu. Nakon rata obitelj je zajedno s ostalim protjeranim Hrvatima pošla prema Austriji.

Međutim, zaustavljeni su u Sloveniji gdje su ih partizani razdvojili; muškarce su odveli u logor, a žene i djecu poslali kući. Nakon mjesec dana pješačenja vratili su se u Ober, a kući se nakon nekog vremena vratio i Janjin otac. Nažalost, partizani su ga optužili da je neprijatelj naroda. Na tada 25-godišnju Janju pale su optužbe da pomaže ocu i drugim "škriparima“, zbog čega je pobjegla kod ujaka u Golubince.

Ondje je saznala da su partizani pronašli njezina oca i ubili ga. U Golubincima je upoznala supruga Matu, kojega je znala "iz viđenja“ još iz Hercegovine. Vjenčali su se 1948. u Baranjskom Petrovu Selu, gdje im se rodilo troje djece: Filip, koji je umro odmah poslije rođenja te Tomislav i Jozo. Preselili su u Novo Nevesinje, a potom u Veliškovce. Suprug joj je umro 1983., a Janja je ostala sa sinom Jozom i snahom Ljubom. Baka Janja ima troje unučadi te troje praunučadi.

Don Ivo Šutalo, svećenik Trebinjsko-mrkanske biskupije, razgovarao je sa svojom rođakinjom bakom Janjom u povodu njezina 100. rođendana.

Razgovor don Ive i bake Janje, objavljen je u listu Crkva na kamenu.

Bako Janje, zašto nam ode iz Hercegovine u Slavoniju, ta nije u Slavoniji  ljepše nego u Hercegovini.

"Eh, moj sine, ratna su to vremena bila. Trebalo je živu glavu sačuvati. Bježat se moralo iz Hercegovine, nije bilo druge, ta svi smo bježali. Bila mi je dvadeset i koja godina kad su nas četnici i partizani potjerali sa Obera. Bježali smo prema Metkoviću, a pred sobom gonili stoku. Jedna nam je krava ostala teleći se na Oberu, bila stelna. Moji iz Metkovića otišli za Hrvatsku Dubicu, a ja ostala sa stokom u Podgrađu kod Metkovića. Imali smo više od 60 ovaca, tri krave i dva vola, ali smo sve morali prodati bud zašto. Kad smo sve prodali ujak Vlaho došao po me, pa sam i ja s njim otišla u Dubicu".

A kod koga ste se, Janje, nastanili u Dubici?

"U Dubici smo najprije bili u srpskim kućama koje smo, dok smo tu živjeli, dobro uzdržavali i čuvali. Svi smo tu, roditelji i djeca, ostali do 1945. Onda smo nakon rata, zajedno pošli prema Austriji, kako je tamo vas hrvatski narod išao. Došli smo na jednu poljanu, negdje u Sloveniji. More naroda i vojske. Tu su nas partizani dijelili i razlučivali po nekakvu svome rasporedu. Dijelili djecu od roditelja. Pokojni otac i pokojni stric nisu nas dali, nego da idemo s njima. Jedne noći sve su muške pokupili i odveli u logor, samo ostale mi ženske i mala djeca. Pokupili su mog oca, stričeve i još neke ljude, i odveli. Ne znamo kud. Tu je bila velika cika i plač. Vrište djeca, plaču žene. Partizani nas na silu dijele, razdvajaju, udaraju kundacima, galame. To je bila noć velike tuge i plača za sve nas. Onda su nam naredili da idemo kući. Niti znamo puta, niti znamo staze. Idi s ostalim narodom, pa kud oni tuda i ti".

A, kuda ste se vraćali iz Slovenije?

"Do Maglaja smo išli pješke, dan-noć. Po nekakvim bi kućama ili štalama zanoćili gdje bi nas primili. Gladni, goli, bosi. Ako ti je netko nešto usput pružio, to je bilo sve. Onda su nas iz Maglaja dovezli nekakvim starim kamionima u Sarajevo. Tu su nam dali po komadić kruha. Odatle su nas opet prebacili stočnim kamionima u Čapljinu, pa iz Čapljine u Hutovo. Pa iz Hutova pješke na Ober".

A, kad ste došli na Ober?

"Šuti, moj sine, ne spominji, jad i čemer. Težak život i kukavan. Nigdje ništa. Na Ober smo došli na svetog Antu 1945. Mjesec dana pješačili iz Slovenije. Samo je stric došao s nama, moj brat i stričev sin od devet godina. Goli, bosi, gladni, sve srušeno, tuga i jad. Ono što smo imali sve nam je spaljeno i opljačkano. A žrvnji za mljevenje žita svi odnešeni, a bilo ih je pet u pet kuća. Nijednoga nije bilo, a život su nam značili. Sve su nam pokupili".

A gdje je bio otac?

"On je na Ober izdušio za jedno mjesec dana. Kako smo se obradovali, nitko mu se nije nadao. Ali moj velečasni, čim je došao, odmah su ga partizani optužili da je neprijatelj naroda i počeli tražiti. Nije smio u kući zanoćiti. Krio se. Bio u škriparima. Noću mu nosili hranu da preživi. I što je onda bilo: jednog su ga dana pronašli, uhvatili i na sveta Tri Kralja 1946. ubili. Eto tako ti je moj jadni otac završio. Ta nije jedini".

Baš mi je žao, bako Janje. Neka mu dragi Bog udijeli vječni pokoj. A, reci mi, kakav je bio život na Oberu kad ste došli?

"Težak život, jadan i kukavan, moj dumo. Dali su nam nešto cigle da pokrijemo kuhinju, a onda smo išli u Blato žeti ševar i njime pokrivali kuće. A mene su, malo nakon što smo došli na Ober optužili, još dok je otac bio živ, da nosim njemu i drugim škriparima hranu. I da ih krijem. Meni je tada bilo 25 godina. Jedan mi Raguž govori: ‘Janje, bježi kud god znaš, optužili su te i rekli su da će te sjeći na komade!’ Ja to kazala mojoj pokojnoj majci, a ona mi reče: ‘Bježi, dijete, kud god znaš, ako na Oberu ostaneš, ubit će te.’ Nije bilo druge nego bježat iz Hercegovine da sačuvam živu glavu. Otišla sam u Golubince kod ujaka Joze. Tamo sam živjela od ’45. do ’47. Ja sam u Slavoniji, sine, čula da su mi na Oberu ubili oca. Kad sam pobjegla sa Obera još je bio na životu. Eto kako je bilo, jadno i kukavno".

A muža Matu si upoznala u Slavoniji?

"Pokojni moj muž Mato, Bog mu dao vječni pokoj, nakon rata je došao iz Hercegovine da bere kukuruz, ne bi li štogod zaradio. A u Golubincima je imao sestru Anicu, kod koje je stanovao. Bili smo susjedi. Mi smo se mladi sastajali pred školom. Poznavala sam ja njega iz Hercegovine, ali smo se tu upoznali. I Mato je dolazio s drugim momcima, i družio se, šalio, dolazio tu pred školu".

A gdje ste se vjenčali?

"Vjenčali smo se 1948. u Baranjskom Petrovu Selu, u Baranji. Onda smo nastavili živjeti na Židopustari gdje je Mato već radio u državnoj zadruzi i imao zadružni stan. Tu nam se rodilo sve troje djece: rajni Filip, Tomislav i Jozo. Onda smo se preselili u Novo Nevesinje, pa nakon nekolike godine u Veliškovce. Kuću i imanje u Novom Nevesinju platili smo 150.000 dinara. To je bio velik novac. Na Pustari smo gojili svinje i prodavali. A u Novom Nevesinju smo imali krave, svinje, konje, ždrebad. Imali smo i dvije krmače, one su se godišnje dvaput prasile, po desetak praščića. Imali smo i dvije krave, starijoj je bilo ime Zorica, a mlađoj Ćunda. Sa te dvije krave smo počeli. A onda se u Veliškovcima marva povećala. Imali smo uvijek, hvala Bogu, svega. Kad je pokojni Mato umro, 1983., ostala sam ovdje s Jozom i nevjestom Ljubom, Bog im dao zdravlje".

Ostala si, bako Janje, davno bez muža, ali nisi sama?

"Nikad ja nisam sama, sine. Ništa mi ne fali, svega imam. Sin Jozo, nevjesta Ljuba i unuk Nikola svaki su dan sa mnom i ja s njima. Što imaju oni imam i ja, i više. A sin Tomislav iz Valpova, nema dana da ne dođe. Nevjesta Ana, kad god može, tu je. A od moga unuka Matka i unuke Lucije, oni su Tomislavovi, imam i troje praunučdi: Jakova, Milu i Izaka. Svi me obilaze kad mogu, Bog im dao zdravlje. Čini mi se da sam s njima najbogatija i najsretnija majka i baka na svijetu. Eto, kako mi je, velečasni. Dao Bog da svi budu sretni i zadovoljni kao ja. A imam još rodbine po Slavoniji koja me redovno obilazi. Neka ih sve dragi Bog blagoslovi. Ali, imam ja još društva, moj sine".

Kakva društva, bako, tko te još obilazi?

"Vidiš li ti ovu moju krunicu. S njom mi je najljepše društvo. Tko moli krunicu, njega obilazi Isus, Majka Isusova, anđeli i sveci Božji. Najbolja rodbina i najbolje društvo na svijetu. Ja se s njima družim i pričam po cijeli dan. Ovi naši mladi danas prevale kilometre da odu na nekakve diske i vriske, pa se vrate zadimljeni i izgubljeni. Ko kad su zelene pameti. A meni s krunicom ko u raju. Za svakoga ja molim, moj sine, samo da dragi Bog usliši".

Samo moli, bako Janje, svima nam je molitva potrebna.

"Jesam, sine moj. Do podne ja svaki dan izmolim 8 krunica: Za biskupe i svećenike, za majke koje su ostale bez sinova, za pokojne, za one najpotrebnije, za sirotinjsku djecu, za ranjene, za izginule, za moga pokojnog Matu i njegove roditelje. Hvala dragom Bogu, krunica me drži na životu. Krunica je moj život. Ne znam što bih bez nje. A i ti se, sine, sjeti nas starih u svojim misama i molitvama".