Ako pri svakoj usluzi prijatelju misliš na zahvalnost, onda nisi darovao nego prodao

Tijekom vremena Crkva je s više ili manje uspjeha znala sačuvati taj važan segment djelovanja kršćana. Čini mi se da o tome važnom djelovanju Crkve treba i danas mudro promišljati raznim djelima dobrotvornosti s obiju strana medalje – pozitive i negative. Sjećam se da sam bio na jednoj župi župnik i da je vrlo aktivan predsjednik župnog karitasa konstantno najavljivao kako će se ubrzo odreći funkcije predsjednika.

Bilo mi je to čudno. Mislio sam, pa nisu to tako strašne obveze, biti predsjednik župnog karitasa. Sve je transparentno, imamo blagajnika, tajnika i svaku akciju, svako djelovanje župnog karitasa javno objavimo u župnom listiću. Svima prema tim podacima može biti sve jasno.

I, jedne večeri Martin na karitativnom sastanku reče: "Od večeras ne želim biti više predsjednik karitasa. Izaberite nekog drugog. Ja ne želim više slušati ogovaranja, naklapanja i laži o meni kako ja zlorabim karitas u svoje osobne svrhe". Izgledalo  je to pomalo smiješno i tragično, ali sam vrlo brzo zaključio da u nekim našim sredinama vladaju primitivizam i izuzetno jaka zloba. Kod svakog dobra naš je čovjek kadar omalovažiti aktere dobrotvornosti, prezirati ih i lijepiti im etikete.

Drugo što me iznenadilo pripovijedala mi je jedna baka, praktična vjernica. Kaže: "U čestitare za Božić došli su mi sin, snaha i unuci. Već na samom ulazu u kuću malena djevojčica pita: 'Baka, gdje mi je dar što si mi kupila?'". A baka joj odgovori: "Zlato, prvo ćemo popričati, a onda ćemo razgovarati o darovima".

F. M. Dostojevski često mi pada na pamet zbog one svoje izjave o darivanju, o usluzi učinjenoj prijatelju. Moć i želju darivanja pomalo smo duhovno 'izopačili', izokrenuli mu izvorni smisao. Često mi se dogodilo, kada bih nekom darovao knjigu ili kakav drugi predmet, da mi primatelj kaže: 'A što ću ja vama dati?' Uvijek sam odgovarao: 'Ništa'.

 U ljude se nekako uvukla misao da odmah moraju uzvratiti darom. To nije točno i tako ne treba razmišljati. Ako tako razmišljamo, onda je to prodaja, trgovina. Ja tebi, ti meni. "Znaš, on je bio kod nas na svadbi, dužni smo i mi njemu odnijeti dar, jer je on nama na našu svadbu donio dar". Ima pravo Dostojevski: "Onda nisi darovao nego prodao, ako čineći dobro, daruješ, a onda očekuješ da će ti se to jednoga dana istom mjerom vratiti".

Što Novi zavjet piše o darivanju, o djelima milosrđa, karitasa 

Isus je bio veliki motivator i pobornik darivanja. Darivanje je za njega bilo nepropadljivo blago na nebesima: "Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače" (Lk 12,33).

Sveti Franjo Asiški i mnogi drugi sveci koji su posjedovali velika bogatstva sve su rasprodali i podijelili siromasima. To mogu samo sveci. Mi to ne možemo jer nemamo tako snažnu i izvorno kršćansku duhovnost. Ali možemo poslušati svetoga Pavla Apostola, koji je napisao Rimljanima: 'Tko dijeli, neka je darežljiv' (Rim 12,8). Učimo sebe i mlade kršćane da ne daju od suviška, nego od srca i darežljivo, bez želje da ih se reklamira u župnim oglasima. Dar neka bude skrovit i tajan.

U nekim župama vjernici znaju pitati: "Zašto župnik ove nedjelje nije čitao darovatelje za crkvu?". Netko bi mogao u ovoj temi zaključiti: "Što će svećenik drugo pisati, nego o davanju novca". Ili, kako neki u kajkavskim krajevima kažu: "Opet fehta, opet prosi". Odgovor takvima nalazi se u Jakovljevoj poslanici: "Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadne im što je potrebno za tijelo, koja korist" (Jak 2,14-17).

Znamo da je po svetom Jakovu i evanđeoskom duhu vjera bez djela mrtva. Tko god se diči velikim postovima i molitvama, motiv njemu i svakom vjerniku treba, osim toga, biti: davati, davati i opet davati. "Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako" (Lk 3,11).

Sjećam se da je u predbožićno vrijeme na vrata župne kuće pozvonio jedan gospodin. Otvorio sam vrata i upitao ga što želi? On mi reče: "Župniče, pomozite mi, bilo u hrani ili odjećom". Rekoh mu: "U odjeći svakako mogu. Imam dobro sačuvanih odijela i cipela, ako želite probati". Ušao je u župnu kuću, probao odijela, jakne, cipele. Sve mu je bilo lijepo, po mjeri. Bio je sav sretan.

Nekoliko me puta upitao: "Stvarno mi sve to darujete?". Normalno, rekao sam, obećao sam. Bio je oduševljen. Koliko imamo vrlo često odijela, robe svake vrste, obuće, a neki nemaju. Djelo darivanja, dobrotvornosti nije onda kada mislimo: "Ja ću darivati njega, a on će mi vjerojatno uzvratiti". Dostojevski bi rekao. "Onda nisi darovao, nego prodao". Djela darivanja i raznih dobrotvornosti mogu biti lijek i duhovno liječenje onih koji su nekada krali.

Poznat nam je slučaj carinika Zakeja. "Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi svojim rukama priskrbljivati da ima što podijeliti s potrebnima" (Ef 4,28). Nema duhovne sreće ni duhovnog zadovoljstva bez iskrena darivanja i djela dobrotvornosti. Tu činjenicu često zaboravljamo. U vremenima strahovitog egoizma i potrošačkog mentaliteta svi smo pomalo duhovno postali tupi, kruti, bezosjećajni prema tuđem siromaštvu, tuđim mukama i borbi za najosnovnije u životu, hrani i odjeći.

Nesavršeni smo, grješni, nemamo čvrstu osobnu duhovnost koja raste i razvija se na zdravim temeljima života unutar crkvenih zajednica. "Dajte, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti" (Lk 6,38). Darivajući potrebite dolazimo u opasnost da sebično pomislimo kako bez veze gubimo materijalna dobra, novac. A su to "ulaganja", koja će Gospodin bogato uzvratiti.

Vratit će nam se Božje obilje u naše krilo. Tako nam je obećano i tako se događa svakom veselu i skrovitu darivatelju. Darivati ne znači gubiti ni "prodavati" da bismo zauzvrat dobili dar. Uzvratni dar, mjeru dobru, nabijenu, preobilnu uzvratit će nam Bog. Vjerujemo li u to? U mome rodnom selu ljudi su jedni drugima rado pomagali, činili dobro na razne načine. Gazda je na kraju posla znao pitati: "Kaj sam dužan?" Često tada, u mojoj mladosti, stariji ljudi znali odgovoriti: "Bog plati", ili: "Neka Bog plati na nebeskim vratima".

"Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti, ožednjeh, i napojiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni" (Mt 25,35-37).