Vera stvara umjetnost u svemu oko sebe: 'Žene kada odu u mirovinu i dalje mogu jako puno davati'

Rođena je u Postojni, a školuje se u Zagrebu gdje živi i radi. Majka je dvoje djece, a umirovljena je prije petnaest godina, i to nakon rada u knjižari, aranžiranja prostora, izloga i izrade dekoracija. Njen je posao, ističe, uvijek bio kreativan. Pjesme piše još od osnovne škole te ističe kako kroz poeziju i slikanje izražava svoj emocionalni potencijal. Objavila je nekoliko knjiga, a neke su njezine pjesme uglazbljene te ih izvodi njezina kćer Petra. I sin Matija bavi se glazbom te radi aranžmane za pjesme. Vera ima i niz hobija – izrađuje čestitke, pjeva u zboru i bavi se humanitarnim radom te smatra kako joj je dan prekratak za sve ono što ju zanima i veseli.

U intervjuu za Generaciju govorila je o ljubavi prema umjetnosti, poeziji, umirovljenju, položaju žena danas, hobijima i planovima za budućnost.

Kada ste se počeli baviti pisanjem i što ste dosad sve objavili?

Pisanjem se bavim još od školskih dana. Objavila sam dvojezičnu knjigu poezije i mudrosnica "Angelicum" (ITG Zagreb, 2011.) i Zbirku poezije "Nova u starom vremenu" (KLD Rešetari, 2014.). Tu su i Dvojezična ukrštanja, minimalističkih oblika ili mikroknjiževnih struktura-izreka i kratkih proznih oblika "Djeca srca čuvaju – Children keep hearts" (Ritam misli, 2021.). Objavila sam i Dvojezičnu zbirku dječje poezije "Djeca uši zatvaraju savjetu, a oči otvaraju primjeru" (Diligo liber, 2021.).

U tisku je knjiga kratkih priča i haiku pjesama, priroda i čovjek u njoj "Znakovi na cesti". U pripremi imam još tri rukopisa za koja se nadam da će ugledati svjetlo dana.

Neke vaše pjesme su uglazbljene, to jest, izvodi ih vaša kćer Petra. Koliko vam znači suradnja s vašom djecom koja se bave glazbom?

Postoji jedna posebna pjesma koja čeka da oživi na stolu mog sina skladatelja i glazbenika. Ta suradnja s Petrom i Matijom mi jako puno znači. Prvo je ta potvrda da možemo i hoćemo surađivati zajedno i potvrda da mogu nastaviti tako sa stvaranjem i pisanjem.

Uz književni rad, bavite se i slikanjem. Kako to da ste se počeli baviti i ovom umjetnošću? Koje motive i tehnike posebno volite?

Završila sam slikarstvo kod profesora likovnih umjetnosti Dubravka Lepeja. Slikanjem se bavim dulje vrijeme, najviše kroz rad s djecom. Okušala sam se u raznim tehnikama, no najslobodnija sam u tehnici ulja na platnu gdje odlazim u slikanje apstrakcije i oblike koji nikada ne završavaju. U vrijeme istraživanja nisu mi bile strane kombinirane tehnike, slojevitost boje te stalno eksperimentiranje bojama. Do danas sam imala 47 samostalnih i skupnih izložbi, sudjelovala sam na nekim umjetničkim susretima te likovnim kolonijama u Hrvatskoj.

Teme i motivi djela proizašli su iz osjećanja i pronalaženja izvora u samoj sebi, u vanjskim svjetovima. Stvaram stvarnost koju ostavljam vremenu i prostoru vlastite istine. Dr.sc. Vladimir Lončarević u Pogovoru Slikopis Anđeoskog je napisao: "Kod Vere Antolić valja već od prve uočiti veoma naglašeno no ujedno veoma istančanu komplementarnost odnosa koji je uspostavljen između poezije i slikarstva, pjesme i slike, poteza kistom i poteza perom. Izražajnim sredstvima dva različita umjetnička svijeta i dva umijeća sljubljuje u jedan svijet."

Izrađujete i čestitke. Koje sve hobije imate i kako provodite dane u mirovini? Čime se još trenutno bavite i kakvi su vam planovi za dalje?

U pripremi je samostalna izložba i promocija knjige u rujnu Slovenski dom, kao i zajednička izložba u Đurđevcu. Dani su mi doista prekratki. Izrađujem unikatne čestitke materijalima iz prirode, koje berem sušim i slažem dekoracije. Izrađujem i nakit u kombinaciji sa stvarima koje imaju drugu svrhu, ali su vrlo dekorativne i upotrebljive za ukrase i nakit. Kod mene možete pronaći bookmark s Anđelima i anđeoskim porukama. Radim s glinom i izrađujem suvenire od gline i dijelove za nakit.

Izradom slika i cvjetnih aranžmana sudjelovala sam na Floraartu. Bavim se i dalje cvijećem u svojem vrtu, povrćem i bojama. Izradom plakata i dekoracija, aranžiranjem izloga osvojila sam nagrade u Hrvatskoj i Europi. Pjevala sam u zboru Kyrios i u mješovitom zboru društva prijatelja glagoljice Bašćina, a sada pjevam u zboru Majke Božje Lurdske.

U mirovini ste upisali i neke tečajeve. Uz to, aktivno se bavite humanitarnom i kulturnim radom.

Završila sam tečaj za aromaterapeuta te uspješno pomažem klijentima uz pomoć eteričnih ulja, zvukom i bojama. Upisala bih tečaj keramike jer me stvaranje i rad rukama oplemenjuje. Uz humanitarni rad u Lions Clubu Kontesa Nera, djelujem i u umjetničkim udrugama, Kultura snova, Jutro poezije, Književno likovno društvo Rešetari, Fortuna-Art udruga likovnih umjetnika, Collegium Hergešić tribina za kulturu
umjetnost i znanost, Kulturno umjetnička udruga Ujević u Krivodolu, Hrvatski sabor kulture, Diligo-liber, književno likovna udruga PEGAZ.

Također, ilustrirala sam i opremila Nosač zvuka "Nakon svega". Ilustrirala sam i svoju slikovnicu, a bavim se i fotografijom. Aktivno se niz godina bavim humanitarnim radom te sudjelujem u humanitarnim izložbama u Zagrebu, Puli, Mariboru i Osijeku. Svoje knjige predstavljam uz glazbenu pratnju u knjižnicama, ustanovama za djecu s posebnim potrebama, kulturnim centrima i domovima za stare i nemoćne. Likovne radove izlažem na skupnim i samostalnim izložbama u Zagrebu, Zaprešiću, Ludbregu, Puli, Mariboru, Osijeku, Sesvetama…

Kakav je položaj žena u društvu danas, posebice onih u mirovini? Smatrate li da živimo u patrijarhalnom društvu? Koliko je teško živjeti isključivo od mirovine?

Nekako kao da je došlo vrijeme žena. Žene se bore, pokušavaju, imaju priliku, no imaju puno više obaveza. Gubi se kvaliteta ženstvenosti, žene u ženi, finoća, smirenost. Kada se žena oslobodi, gdje će biti ljubav, gdje će biti obitelj. Očekivanja od žena postoje, žene postižu ravnopravnost, ali postoji i puno poticaja da se neke stvari drugačije vrednuju. Isto tako, u modernijem društvu pojavnost je malo oslabljena jer se tradicionalna obitelj osipa. Važna je suradnja obitelji i društva.

Žene kada odu u mirovinu bi trebale razmišljati da i dalje mogu davati jako puno na drugačiji način, da im ta aktivnost održava i tijelo i um.

Što biste poručili onima koji se boje mirovine? Je li to za vas 'zlatno doba'?

Treba prihvatiti sebe u mirovini, godine, novo vrijeme, pronaći u sebi onaj dar koji smo dobili i tome se predati. Svi smo rođenjem dobili – netko dobro kuha, treba napraviti dupli obrok za nekoga tko nema, pokloni nešto što radiš svojim rukama, pleši, pjevaj, slikaj, planinari, hodaj, bacaj kamenčiće u more, otiđi u Dom ljubavi i igraj se s djecom kojoj treba zagrljaj. Puno je mogućnosti i treba ih iskoristiti. Mislim da se ljudi ne boje mirovine već se boje biti sami sa sobom.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.