Upoznajte Mirsada, slijepog čovjeka koji ne poznaje granice: Dive mu se majstori borilačkih vještina, roni, planinari, svira, pleše i pjeva

Među svojim Karlovčanima poznat je kao "hrvatski samuraj" zbog aktivnog sudjelovanja u borilačkim vještinama, no život mu nije ograničen samo na sport. Mirsad je i strastveni plesač, pjevač te svirač raznih instrumenata, a svoje talente svojedobno je demonstrirao i u "Hrvatskom supertalentu", oduševivši publiku zanimljivom izvedbom.

U intervjuu za Generacija.hr Mirsad nam je otkrio više o svojim iskustvima i načinima na koje je uspio prevladati životne prepreke, a saznali smo i što ga motivira na to da živi život ispunjen slobodom i bez ikakvih ograničenja.

Niste se rodili slijepi, izgubili ste vid s nepune 24 godine. Kako je do toga došlo i kako ste se nosili sa životnim izazovima kada ste izgubili vid, posebno s obzirom na to da ste se bavili i bavite se i dalje aktivnostima koje su vizualno orijentirane, kao što su borilački sportovi?

Bolujem od dijabetesa tipa jedan i ovisan sam o inzulinu od sedme godine, a upravo je komplikacija dijabetesa i jedne traume u mom slučaju dovela do potpunog gubitka vida. Naravno da je to bio stresan trenutak za mene, i fizički i psihički, kao što bi vjerojatno bio za svaku osobu. Nisam mogao prihvatiti činjenicu da ću biti slijep, u tom mi se trenutku srušio cijeli svijet. U takvim situacijama bi čovjek morao potražiti stručnu pomoć jer se s njima teško može nositi sam.

Osim što je to bila velika trauma za mene, bila je i za moju najužu obitelj. I danas mi je sve to stresno, samo što ljudi ne vide tu drugu stranu. Vide moj osmijeh, moje rezultate i uspjehe, no nitko ne vidi o čemu sve razmišljam. Nitko ne vidi kako je kad se probudiš ujutro, a nigdje nikoga u blizini. Kada dočekaš jutro, opet se nasmiješ i pomisliš: 'Preživio sam još jednu noć.'

Sve to neupitno ostavlja posljedice na fizičko i mentalno zdravlje, ali ja sam samuraj i kod mene nema predaje i povlačenja. Devedeset posto informacija čovjek iz okoline prima putem vida, a kad ostanete potpuno bez vida, kao što se dogodilo u mom slučaju, to je potpuno drugačiji svijet. Novi život, nove tehnike, novo iskustvo, novi izazovi, prihvaćanje novih izazova, jednostavno želja za životom. Da biste bili uspješni u bilo čemu kao osoba s invaliditetom, morate imate volje, morate biti motivirani, a morate biti i okruženi izuzetno pozitivnim i stručnim ljudima koji će vam davati podršku i pomagati u svemu tome, asistirati.

Gledate li danas s nostalgijom na vremena kada ste bili videća osoba?

U svakom trenutku samoće razmišljam što bi bilo kad bi bilo, kako je nekad bilo sve puno jednostavnije. Pogledaš, vidiš, napraviš, doneseš odluku, sjedneš u vozilo, odeš, obaviš, riješiš, želiš ići na more, odeš i uživaš… E, to više ne ide tako. Uvijek ili gotovo uvijek si ovisan o asistenciji, o pomoći druge osobe. Neovisno o tome je li u pitanju prijevoz, odlazak u trgovinu, liječniku, pomoć oko izbora modnih detalja, nabavke hrane, namirnica, lijekova…

Predsjednik ste Sportsko rekreativnog centra "Labrador". Što on nudi slijepim i slabovidnim osobama?

Sportsko rekreativni centar "Labrador" osnovan je 2011. godine s ciljem poticanja, razvoja i napretka sporta i rekreacije za osobe s invaliditetom, slijepih osoba te općenito za sve dobne skupine u lokalnoj zajednici, Gradu Karlovcu, Karlovačkoj županiji, Republici Hrvatskoj i diljem svijeta. Naš glavni cilj je kroz sportske aktivnosti inspirirati građane, zajednicu i posebno djecu i mlade da se bave sportsko-rekreativnom aktivnošću, uz primjer osoba sa stopostotnim invaliditetom ili oštećenjem vida.

To postižemo organizacijom ljetnih i zimskih sportskih kampova za djecu, mlade i osobe s invaliditetom, edukativnim programima, prezentacijama i demonstracijom borilačkih te drugih sportova, uključujući kuglanje i elektronički pikado za osobe s oštećenjem vida. Također se aktivno uključujemo u jiujitsu treninge za osobe s invaliditetom te smo pokrenuli prvu planinarsku i ekspedicionističku školu za slijepe i slabovidne osobe. Dodatno, razvijamo nove sportove za osobe s invaliditetom poput klizanja, rolanja, streljaštva, streličarstva i ronjenja s bocama, a nastojimo i poticati suradnju među sportskim klubovima na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

"Labrador" se također zalaže za rješavanje ključnih problema s kojima se susreću osobe s invaliditetom. Kao primjer, borimo se za donošenje Zakona o osobnoj asistenciji, Zakona o inkluzivnom dodatku te za sustavno i kontinuirano financiranje organizacija koje imaju za cilj podizanje kvalitete života osoba s invaliditetom. Kroz projektne aktivnosti i financiranje, SRC "Labrador" aktivno se angažira na promicanju zdravlja i poboljšanju kvalitete života kroz sport i rekreaciju, kao i na promicanju sporta za osobe s invaliditetom i sve građane u zajednici.

Bavite se raznim sportovima, a poseban ste ljubitelj borilačkih vještina. Prakticirate ih aktivno najmanje pet (judo, taekwondo, karate kate, jiujitsu te hapkido). Odakle ljubav prema sportovima općenito, koja su Vam Vaša sportska postignuća najdraža?

Sada, kada s ponosom razmišljam o svojih 48 godina i mojim postignućima u sportskoj karijeri, najveći uspjeh za mene je što smo zajedno uspjeli stvoriti parajudo, parataekwondo i parakarate reprezentacije. Na samom početku bilo je izazovno uvjeriti javnost u mogućnost da osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u borilačkim sportovima i vještinama na visokoj razini. U tom segmentu sam zahvalan svima koji su sudjelovali u procesu, a posebno medijima, koji su aktivno pratili i objavljivali o našem radu, te mojoj radnoj kolegici, prijateljici, asistentici, trenerici, magistrici novinarstva i stručnoj voditeljici Udruge slijepih USKA Romiji Radočaj Naglić, koja je bila s nama od samog početka i aktivno promovirala borilačke sportove za osobe s invaliditetom kroz medije i društvene mreže. Naš zajednički rad uvelike je doprinio uključivanju osoba s invaliditetom u sport i rekreaciju, popularizaciji sporta u zajednici općenito i vidljivosti osoba s invaliditetom u javnom prostoru.

Osobno, najveći uspjesi su mi prvi nastup na Europskom prvenstvu u judu za slijepe i slabovidne u Engleskoj, gdje sam s ponosom predstavljao Hrvatsku, te nastup na Svjetskom prvenstvu u karateu u Parizu, gdje smo prvi put predstavili parakarate kate svjetskoj javnosti. Ponosan sam što sam prva slijepa osoba u regiji koja je nastupila na službenom natjecanju u taekwondou, a od tada sam ostvario niz nevjerojatnih rezultata, uključujući nastup na G1 turniru u taekwondo parapoomsama u Austriji. Također sam višestruki državni prvak u taekwondo tehničkim formama, u kategoriji s videćim osobama i u parataekwondou, te višestruki državni prvak u parakarate katama u kategoriji osoba s oštećenjem vida. Moji uspjesi uključuju i prvi nastup kao osobe s invaliditetom na otvorenom prvenstvu Francuske u hapkidu u konkurenciji s videćim osobama, gdje smo s kolegom majstorom Igorom Ilićem osvojili zlato u kategoriji samoobrane.

Teško je nabrojati sve uspjehe i stotine medalja koje sam ostvario na raznim vrstama natjecanja, uključujući lokalna, županijska, državna, međunarodna, europska i svjetska natjecanja, europske i svjetske kupove, prvenstva te Grand prixove. U taekwondou sam nositelj crnog pojasa četvrti dan, a u judu i hapkidu prvi dan. I to jedini u svijetu kao slijepa osoba. Na sportskom području dobitnik sam brojnih priznanja, nagrada i paketa, uključujući priznanje Svjetske sportske misije za promicanje taekwondoa u svijetu.

Osim što ste hrvatski samuraj, kako Vas mnogi zovu, Vi i planinarite, plešete, pjevate, svirate razne instrumente, a svojevremeno ste se pojavili i u "Hrvatskom supertalentu". Djeluje kao da živite punim plućima…

Tako je, svakodnevno težimo širenju pozitivne energije i svojim primjerom nastojimo poticati druge na aktivnosti koje poboljšavaju kvalitetu života. Moja strast prema glazbi je neiscrpna – sviram gitaru, klavir, harmoniku, frulu i pjevam. S osnovanim glazbenim sastavom osoba s invaliditetom "Sjaj u tami" stvorili smo glazbeni CD te platformu koja okuplja sve one koji vole i uživaju u glazbi, s ciljem povezivanja osoba s invaliditetom i ostalih u jednu veliku obitelj. Smatram da glazba posjeduje moć prenošenja emocija, pronalaženja mira i nadahnuća te općenito pozitivnog i terapeutskog utjecaja na čovjeka.

Općenito, koja su Vam postignuća najdraža? Popularizirali ste borilačke vještine u Hrvatskoj, popeli ste se na Klek… Toliko je toga za nabrojati…

Budući da je to iznimno neobično, pa čak i jedinstveno u svijetu, želio bih istaknuti da sam završio školu ronjenja te stekao certifikat OWD (Open Water Diver), koji nikada prije nije stekla nijedna slijepa osoba. Za taj podvig zahvalan sam mom instruktoru ronjenja Mariju Tomcu, koji je imao hrabrosti i iskustva krenuti u takav izazov. Također, ponosan sam što sam prva slijepa osoba koja je uspješno savladala uspon na Klek, a to dugujem stručnom timu Planinarskog društva Karlovac i CEIK Braća Seljan, predvođenom svjetski poznatim planinarom i ekspedicionistom Mladenom Kukom. Osim toga, uključio sam se u prvu plesnu školu bachate za slijepe i slabovidne osobe, koja je osnovana pod vodstvom instruktorice plesa Nikoline Pahanić.

Kroz svoj dugogodišnji rad u raznim projektima, bilo u zajednici ili šire, uspio sam ostvariti brojne uspjehe i priznanja. Posebno mi je draga Povelja UNICEF-a za "najakciju Grada Karlovca" 2019., koju je Udruga USKA dobila za projekt edukacije djece vrtićke dobi o psima vodičima slijepih osoba, a koji sam ja sam osmislio. Sve četiri edukativne slikovnice, "Zola i Erik", "Zola i Erik u šetnji gradom", "Naša Zola" i "Zola odlazi u mirovinu", poklonjene su djeci u svim vrtićima u Karlovcu, gradu Dugoj Resi, Ozlju, Ogulinu i Općini Josipdol u sklopu projekta "Pruži mi ruku, budi mi prijatelj".

Osim toga, primio sam priznanja za svoj humanitarni rad i promicanje društvenih vrijednosti, kao što su odlikovanje predsjednika RH Redom Danice s likom Katarine Zrinski, medalja gradonačelnika za poseban doprinos građanima i promociju Grada te javno priznanje Karlovačke županije za poseban doprinos integraciji slijepih i slabovidnih osoba s invaliditetom u društvo i razvoj međunarodne suradnje. Također, ponosan sam na priznanje Svjetske sportske misije za promociju sporta, ali i na priznanje SOIH-a, Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, koja okuplja 13 Saveza i više od 200 udruga osoba s invaliditetom.

Sve to motivira me boriti se i dalje za poboljšanje položaja i statusa slijepih osoba, posebice po pitanju Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku,  sustavnog financiranja rada udruga koje skrbe o osobama s invaliditetom, te na ostvarenju prava iz područja socijalne i zdravstvene skrbi, ali i sporta kao jednog od ključnih faktora socijalne uključenosti slijepih osoba u društvo.

Ohrabruju me konkretni rezultati i napredak u rješavanju egzistencijalnih problema slijepih osoba i osoba s invaliditetom, poput zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i pristupa redovnom i cjeloživotnom obrazovanju. Ti uspjesi me motiviraju da nastavim raditi na rješavanju važnih pitanja za slijepe osobe svih životnih dobi i na svim područjima života. Svoje znanje i iskustvo želim primijeniti kako bih postigao pozitivne promjene u životima slijepih osoba te im pružio potporu u ostvarivanju njihovih prava i poboljšanju njihova statusa u društvu.

Što biste savjetovali drugim slijepim osobama koje se žele baviti aktivnostima koje su tradicionalno vizualno orijentirane, kao što su sportovi ili umjetnost?

Preporučujem da se pridružite udrugama koje okupljaju osobe s invaliditetom kako biste imali pristup tehničkoj pomoći, podršci, stručnom vodstvu, savjetima i iskustvu. Kako biste unaprijedili sebe i druge te im mogli pomagati, važno je i kontinuirano se obrazovati i educirati. Osobno, kao financijski i marketing menadžer, stekao sam i znanje voditelja sportsko-rekreativnih aktivnosti za osobe s invaliditetom na Hrvatskoj olimpijskoj akademiji, a nastavljam se formalno i neformalno educirati u tom području. Smatram da cjeloživotno učenje igra ključnu ulogu u postizanju osobnih i organizacijskih ciljeva, poput onih Udruge slijepih USKA i Sportsko rekreativnog centra "Labrador". Stoga, potičem sve da kontinuirano unaprjeđuju svoja znanja, vještine i kompetencije u osobnom, građanskom, društvenom ili profesionalnom djelovanju.

Imate kćer Emu. Koliko je zahtjevno biti slijepi otac? Kako biste opisali ulogu obitelji, prijatelja i zajednice u podršci slijepim osobama?

Moja kći Ema moje je najveće blago, radost, ponos i ostvarenje snova. Sa svojih 16 godina, Ema je srednjoškolka koja od najranijih dana pokazuje strast prema glazbi, plesu i borilačkim vještinama. Uz to, ona je već počela volontirati u našoj udruzi, sudjelujući u brojnim aktivnostima i edukacijama. Uz takvo dijete i njezinu majku Natašu nije zahtjevno biti slijepi otac.

Međutim, suočavanje s vlastitim osjećajima predstavlja svojevrsni izazov. Najteže mi pada što ne mogu vizualno pratiti rast svoje kćeri i zajedno s njom proživljavati sve faze njena odrastanja. Iako smo zajedno u svemu, ta spoznaja me boli i ne mogu je promijeniti koliko god se trudio. Dao bih sve na svijetu samo da je na sekundu vidim…

No, naravno, za uspješan i kvalitetan život osobe s invaliditetom izuzetno je potrebna podrška obitelji, udruge, prijatelja i zajednice, a ponajprije sama volja i želja osobe s invaliditetom za životom, aktivnim uključivanjem u društvo. Kada sve to imate, onda ćete moći raditi i na osobnom razvoju u svim životnim područjima.

Za kraj, koji su Vam planovi za budućnost?

Želim iskoristiti svoje godine, postignuća i kompetencije kako bih doprinio zajednici na svim razinama. Kroz različite aktivnosti, poput edukacije djece u vrtićima i školama, javnih akcija, demonstracija, nastupa na društvenim mrežama, kao i putem radijskih i televizijskih emisija, želim motivirati građane da zajednički radimo na poboljšanju kvalitete života u našoj zajednici.

Konačno, želio bih na kraju naglasiti da svaki uspjeh ima dvije strane – jednu s osmijehom i slavljem, a drugu koja nije vidljiva javnosti, gdje se kriju tuga, znoj, krv i suze. No, unatoč tome, važno je da ostanemo pozitivni i snažni jer zajedno možemo sve!

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.