VIDEO Upoznajte Bojana i Martinu, ljubavni par koji se suočava s brojnim izazovima i na svom YouTube kanalu ruši predrasude o slijepim osobama

Portal Generacija razgovarao je s ovim parom o teškoćama i predrasudama s kojima se susreću, pozitivnim primjerima, o uspješnom zapošljavanju slijepih osoba, ali i njihovom, sve popularnijem, YouTube kanalu koji donosi zanimljive teme za slijepe osobe ali i sve one koji žele više saznati o životu s invaliditetom.

S kakvim se poteškoćama susreću slijepe osobe koje žive samostalno, bez pomoći roditelja ili asistenta?

Bojan: Slijepe osobe izuzetno puno mogu odraditi same, uz neke minimalne prilagodbe same okoline. Probleme osobno gledam riješiti na najlaganiji način.

Martina: Nema poteškoća, ima samo stvari koje se možda odrade na malo teži način. Naprimjer čišćenje kućanstva, što nije neizvedivo, samo duže traje.

Bojan: Primjer tomu je recimo usisavanje stana. Više ćete puta proći istu površinu kako bi bili sigurni da je čista. Ponekad kada niste sigurni morate opipati rukom ono što čistite da se uvjerite, bilo da je riječ o tepihu ili toaletu.

Znači nije bilo problema u samostalnom životu. Više je riječ o stereotipu društva prema slijepim osobama i njihovim mogućnostima?

Bojan: S predrasudama se susrećemo, ali mogu reći da me jako veseli što se mlade generacije informiraju. Točnije, pitaju kako ovo napraviti, a kako ono? Kako postižete određene stvari itd. Ne dolaze već s gotovim planom u svojoj glavi o tome što vi možete ili ne možete kao slijepa osoba, samo na temelju nekih vlastitih uvjerenja ili priča starijih. Znači mlađa generacija je spremna za učenje. Ali i stari se već pomalo, možda po utjecajem medija i tehnologije, informiraju. Tako da smo mišljenja da stvari ipak idu na bolje.

Koje su onda po Vama predrasude, a gdje stvari idu na bolje?

Bojan: Pomak je prvenstveno u komunikaciji. Primjerice, kada hodam po gradu sve češće ljudi prilaze s normalnim pristupom i pitanjem trebamo li pomoć. Neki vas žele onako policijski prevesti preko ceste, samo što vam ne stave lisice, tako da to treba korigirati jer je nesigurno i za vodiča kao i za slijepu osobu.

Martina: Možda je to iznimka, ali ja sam primijetila najviše predrasuda ili krivog pristupa kod liječnika. Liječnici, uz iznimke, ali uglavnom se obraćaju pratnji, a ne slijepoj osobi. Ako je slijepa ne znači da je maloumna.

Bojan: Meni se dogodila situacija, gdje sam bio u bolnici. Tamo me doveo vozač taksija koji mi je ponudio pomoć pratnje do doktora. Odradio sam što sam trebao u ordinaciji i izašao s nalazom. Medicinska sestra počela je zatim pričati s vozačem taksija što sve još trebam napraviti. On je naravno zbunjeno gleda, a ja sam pitao: Sestro, oprostite da li vi znate tko je gospodin? Ona je rekla: Pa Vaša pratnja. Rekao sam: Naravno da ne znate, gospodin nije pratnja nego vozač taksija i nema pojma, ni ne treba znati zašto sam ja ovdje.

Znate kako riješite tu stvar? Uvijek odete bez pratnje, tako da su primorani pozabaviti se vama, a ujedno je i jedan trik jer odvest će vas po svim pretragama, samo da vas se prije riješe. Tako da ste i vi i oni prije gotovi i svi zadovoljni.

Martina, radite kao telefonist. Prema podacima najviše slijepih osoba radi na takvim poslovima. Smatrate li da se daje premalo različitih mogućnosti zapošljavanja slijepih osoba?

Martina: Mislim da nije. Sve više mladih generacija ne završava centar Vinko Bek, već pohađaju 'normalne' škole i fakultete. U moje vrijeme, prije 27 godina to je tek započinjalo, ja nažalost nisam i završila sam kao telefonistica. Sada ima puno i pravnika, profesora, socijalnih radnika itd.

Mislite li da sada ima više mogućnosti na tržištu rada za slijepe osobe?

Martina: Ima definitivno, samo je pitanje koliko nas se uistinu zapošljava.

Bojan: Nažalost centar Vinko Bek ne proširuje polje djelatnosti.

Smatrate li da se obrazovanje slijepih osoba prilagođava modernim potražnjama na tržištu rada?

Bojan: Što se tiče centra Vinko Bek nažalost ne, ali ako se slijepa osoba odluči  na studij onda se može konkurirati na tržištu rada i onda ima puno veće šanse. Jedina stvar u kojoj centar Vinko Bek prednjači je samostalan život slijepih osoba, odnosno osamostaljivanje. Radi se na svakodnevnim vještinama koje su uz zapošljavanje itekako važne. Ali ako dobijete osobu koja je puna znanja i zna raditi svoj posao, ali koja je u ostalim sferama svoga života živa torba, koju morate odvesti i dovesti, kojoj morate otvoriti konzervu, staviti hranu na tanjur ili podgrijati nešto u mikrovalnoj onda opet ništa niste napravili. 

Bojane Vi ste pozitivan primjer tome. Profesor ste glazbene umjetnosti, radite u četiri škole, u četiri grada, u četiri županije i tjedno napravite 700 kilometara. Kako uspijevate sve to s obzirom na svoj invaliditet?

Bojan: Putujem javnim prijevozom. Radim u srednjoj školi Slunj, graditeljskoj školi u Čakovcu, klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj u Zagrebu i u srednjoj školi Pregrada. Do sada sam se susreo s dobrim primjerima poštovanja učenika uglavnom u ruralnim sredinama. Ruralne sredine generalno su zadržale nivo poštovanja prema profesorima, ne samo prema slijepim profesorima. Svjestan sam da je glazbena umjetnost u općeobrazovnom sustavu nešto što je marginalno. Iz tog razloga radim u toliko škola i toliko udaljenih, a sa svim satima imam malo više od polovice satnice. Redovno se javljam na natječaje, ali ili sam odbijen ili mi se uopće ne jave. Međutim, nisam jedini. I drugi kolege koji predaju deficitarne predmete susreću se sa sličnim problemom. Tako da ne bih rekao kako je razlog invaliditet. Nadam se da će se u nekoj skorijoj budućnosti stvari promijeniti, a ja možda i promijenim radno mjesto izvan struke. Ne toliko zbog samog posla, već zbog zdravstvenog stanja jer nisam više u mogućnosti toliko putovati. A i želio bih i početi imati punu plaću i početi živjeti kao čovjek.

Martina, velika ste ljubiteljica kazališta. Smatrate li da su kazališta u Hrvatskoj prilagođena slijepim i slabovidnim osobama?

Martina: Najviše posjećujem kazalište Komediju, a obožavam mjuzikle. U kazalištima uvijek postoje osobe koje će vas otpratiti do vašeg mjesta i kasnije vam pomoći izaći.

Da se dodirnemo i malo vašeg uspješnog YouTube kanala. Kako ste došli do ideje i zašto da pokrenete podcaste koji se bave, u najvećem dijelu, životom slijepih osoba?

Bojan: Kanal je otvoren najviše da se progovori o nekim temama o kojima se nigdje do sada  nije pričalo, a vezane su uz slijepe osobe, njihovu integraciju u društvo i u prvom redu njihovo osamostaljivanje, kako na fizičkom tako i na psihičkom nivou. Dakle, zbog osvještavanja unutar obitelji slijepih osoba, poticanje izravnih iskustava slijepih osoba koje one ne mogu dobiti u knjigama. Konkretno, imali smo jednu možda škakljivu temu, točnije serijal "S’lijepo seks". Tinejdžeri od mladih dana već gledaju filmove i sve i svašta, od ljubavnih scena do erotike i vidi što se događa prilikom seksa. Nažalost, u obiteljima slijepih osoba se o tome ne priča. Pusti rano je, shvati ćeš kad dođe vrijeme za to i slično, uglavnom su odgovori na to pitanje, ako se uopće postavi. Onda se dogodi potpuna blokada, nemaš nikakvog iskustva, obično onda određene stvari ispadnu krivo, pa se sramiš. To su prirodne stvari u kojima se mora uživati. Taj serijal je samo primjer, jer cilj nam je 'razdrmati' ljude u smislu da pitaju, da se ne ustručavaju reći da nešto ne znaju ili da im nije poznato. Jer želimo im posvijestiti da nije sramota ne znati, sramota je ne pitati.

Koliko dugo već djeluje Vaš YouTube kanal i kakve su reakcije na teme koje obrađujete?

Bojan: Kanal postoji već skoro dvije godine. Za sada su feedbackovi pozitivni, ali više komentara dobivam na privatnoj liniji.

Martina: Kao da se malo ustručavaju javno komentirati.

Bojan: Posebice o ovim škakljivim temama. Bilo je i negativnih komentara, ali ljudi imaju pravo na njih. Kao što imaju pravo reći da im se nešto sviđa, tako imaju pravo reći i da im se ne sviđa. Ali njih je znatno manje. Imam osjećaj da nas sluša više ljudi koji nisu pretplaćeni na kanal, ali bitno je da se informacije šire. Imali smo još jedan škakljivi serijal, ”Iznad prezaštićivanja: suludi rizik ili pravi život”. Bavio se temom ”roditelja helikoptera” koji toliko bdiju, doslovce kao helikopter, iznad djece i ne dopuštaju im da rašire krila. To je nešto s čime se slijepe osobe, koje nisu završile centar Vinko Bek, u smislu osamostaljivanja i stjecanja samostalnih svakodnevnih vještina susreću sve više i više.

Martina: Rekla bih da se čak i oni koji su završili Bek, ali bez doma, susreću s istim problemom.

Bojan: Glavna stvar je da ti uz pomoć osoba koje su u centru osvijestiš stvari koje možeš raditi samostalno. Da se možeš sam obući, sobu očistiti i slično. Ja sam imao takav tretman od mojih roditelja, a kasnije braće i sestara. Imao sam sve predispozicije da ne radim ništa što nije vezano za moju struku, samo da idem na posao i dolazim s posla, a sve ostalo će odraditi ljudi oko mene. Što će biti kada roditelji umru? I da li možda brat i sestra žele vlastiti život? To nije bila tema, a to je katastrofično i to treba izbjegavati pod svaku cijenu.

Zasigurno imate i nove teme,  planove i ciljeve oko YouTube kanala. Možete li nam reći nešto više o njima?

Bojan: Koji su nam ciljevi? Definitivno ne gledamo na zaradu jer je premala publika da bi se tako nešto ostvarilo. Što se tiče tema, sve što je edukativno je dobrodošlo. Neki od novih serijala bit će slijepi u zdravstvu, slijepi i kućni ljubimci, ali nastavit će se i popularni serijali, kao što su "Iza mikrofona i iza kamere" s glumcima, "Samostalnost" i ostali.

Uz Vas na projektu radi i još nekoliko osoba. Tko su i koji dio projekta je njihova "zadaća"?

Bojan: Martina je PR menadžer i suvoditelj. Karmen Nenadić kao edukacijski rehabilitator od kojeg se jako puno može naučiti i u teoretskom i u praktičnom smislu. Ona je visoko slabovidna osoba, a mi smo u potpunosti slijepi. Znači nas troje smo baza kanala, a ostalo su gosti. Uglavnom radimo sa samostalnim slijepim osobama kao gostima koji prezentiraju svoje mogućnosti i time prezentiraju što sve slijepe osobe mogu. Kod mene nema video zapisa, jer pokušavam animirati ljude da slušaju. Treba naglasiti i da postoje drugi kolege i kolegice YouTuberi koji rade odlične stvari. Kao što je Ana Jovčić iz Srbije, ona je na konkretan način prezentirala kako se slijepe djevojke šminkaju. Uz Anu Jovčić svakako bih želio istaknuti kolegu Nikolu Rundeka, koji također uspješno vodi vlastiti YouTube kanal Zvukopis. Također se radi uglavnom o svakodnevnim životnim situacijama u kojima se nalaze slijepe osobe, a koje Nikola prezentira kroz zvučne zapise uz dodatna objašnjenja.

Naveo bih samo nekoliko primjera: Kako slijepa osoba samostalno odlazi na Covid cijepljenje, kako samostalno podizati novac na bankomatu, kako samostalno nakon popijene kave u kafiću utvrditi gdje se nalazi šank te otići platiti… Također je vrijedno istaknuti da Nikola i njegova supruga uređuju i vode Facebook stranicu: PIN, pristupačnost je in. Tema stranice je digitalna pristupačnost sadržaja u svakom smislu te riječi. Za detaljniji opis najbolje je posjetiti samu njihovu Facebook stranicu.

Bojanov i Martinin YouTube kanal možete pogledati OVDJE.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.