Umro je Miki Jevremović, koji je Hrvate osvojio hitom Ludo more

Jevremović, koji je 27. prosinca 2016. imao težak moždani udar, nekoliko dana bio je u komi.

Rođen 27. ožujka 1941. u Beogradu, Jevremović je više od 50 godina bio na glazbenoj sceni.

Miki Jevremović bio je vrlo popularan šezdesetih i sedamdesetih godina u SFRJ. Sudjelovao je na tadašnjim festivalima: "Vaš šlager sezone" (Sarajevo), "Beogradsko proleće", "Zagrebački festival", "Opatijski festival" i "Splitski festival". Devedesetih godina je sudjelovao i na ljetnim festivalima u Crnoj Gori.

Surađivao je s mnogim kompozitorima u zemlji i inozemstvu.

Početak karijere obilježile su pjesme: "Mama", "Pijem" i "Osamnaest žutih ruža". Kasniji hitovi su bili: "Ako jednom vidiš Mariju", "S kim si sada kad je tužno vrijeme" i "Pjesnikova gitara". Noviji hitovi su: "Grkinja", "Lihnida" i "Neka toče staro vino".

Sedamdesetih godina, pored Đorđa Marjanovića i Radmile Karaklajić, bio je vrlo popularan u SSSR, donose Večernje novosti.

Jelena Jevremović, 35-godišnja beogradska pjevačica i kći velike zvijezde jugoslavenske estradne scene Mikija Jevremovića, koji je Splićane trajno osvojio megahitom "Ludo more", kojeg je maestralno otpjevao na Splitskom festivalu 1983. godine, teško je podnosila očevu borbu za život dok se mučio u bolnici.

Na svom Facebook profilu 6. siječnja objavila je dirljivo pismo ocu.

"Tata, probudi se... Kada bismo imali još jedan... rekla bih ti mnogo toga. Sve ono za šta sam mislila ...ima vremena. Nije trenutak... Pričat ćemo sutra... Kada bismo imali još jedan dan... ne bih čekala.

Rekla bih ti koliko sam se divila tvojoj strasti prema muzici, čak i onda kada si nam kao otac zbog iste nedostajao. Voljela sam što živis svoj san. Bila sam, ako ne jedini, onda sigurno rijetki primjerak adolescenta koji je slušao "B strane" tatinih ploča. Koje dijete je, osim mene, slušalo pjesme svog oca, da nadomjesti prazninu u srcu ili potrazi spas u njima? Ali, to ti nikada nisam rekla...

Kada bismo imali još jedan dan... rekla bih ti koliko sam ti zahvalna što sam pored tebe zavoljela knjige. Pročitao si ih više nego itko koga poznajem. Uvukao si me polako, temeljno u svijet književnosti, najprije kroz česte opomene kad bi se javila na telefon. Govorio si: "Jeki, ne možeš reći KUĆI SAM, već KOD KUĆE SAM. Ponavljao si to svakodnevno, više puta.

Nije ti bilo tesko. Tada me je to nerviralo. Danas sam ti zbog toga zahvalna. Govorio si: Čovjek je moćan onoliko koliko poznaje svoj jezik. Prenio si na mene naviku da ćitam knjige, a navika je vremenom postala ljubav, strast, bijeg.

Kada bismo imali još jedan dan... pristala bih na tvoju molbu i još jednom sa tobom otpjevala pjesmu. I pored konačne odluke da se prestanem baviti muzikom, s kojom si se s teškom mukom pomirio, pristala bih na još jedan put. Onda bih ti odgovorila na nikada izgovoreno pitanje - zašto sam odlučila staviti točku na to? Priznala bih ti da je osnovni razlog bio taj što ni po koju cijenu nisam željela da, baveći se tim poslom, nedostajem mojoj djeci kao što si ti nedostajao nama.

Povod što nikada nisam započela tu temu bio je da ti ne bih nabila osjecaj grižnje savjesti. To nikada nisam željela, jer, kada nisi bio tu voljela sam te iz daleka.

Kada bismo imali još jedan dan... potvrdila bih ti da nisam odustala od svog plana da objavim knjigu. Posljednji put kada smo sjedili zajedno, odala sam ti da sam duboko uplovila u svijet pisanja, da cu uraditi sve da ljubav i hobi koji oduvijek imam uzvisim u nešto ozbiljnije. U život.

Rekao si mi ponosno: Jeki, samo naprijed. Ti si rođena za to da na neki način iskažeš svoje emocije. Bilo kroz pjesmu ili priču. Bila sam toliko sretna tog dana kada smo nazdravili rakijicom novim uspjesima, pa sam, što inače nikada nemam naviku, zamolila konobara da nas slika.

To nam je posljednja zajednička fotografija.

Tata, ako nikada nisam naglas izgovorila, kada bismo imali još jedan dan, rekla bih ti da sam ponosna sto si mi otac, da sam bila počašćena da pored tebe stojim na bini i dijelim mikrofon sa tobom. Rekla bih ti da te volim, takilice moj. 

Oni koji tvrde da vrijeme liječi rane i umanjuje bol, nemaju pojma ništa o tome, tata. Vremenom se mogu samo navići na bol... suživjeti se sa njim. On nikada neće biti manji, samo će, možda, poprimiti drugačiji oblik.

Kada bismo imali još jedan dan... rekla bih ti da ovog trenutka milijuni srca kucaju sa tobom, bezbroj duša za tobom plače... jer nikada nisi bio svjesan svoje veličine. Tvoja skromnost ti to nije dozvoljavala. Ali, ja bih ti rekla, tata... Samo kada bismo imali još jedan dan. Makar jedan."