Strani sudski tumač osvrnuo se na Thompsona: 'Pitanje je jednostavno...'

Osvrnuo se na pjesmu "Nepročitano pismo" s Thompsonovog posljednjeg albuma "Hodočasnik" te objasnio zašto smatra da nas se to tiče i danas.  "U vremenu kada se povijest često svodi na nekoliko redaka u udžbeniku ili na brzo skrolanje po zaslonu mobitela, jedna pjesma uspije probiti buku svakodnevice i doći ravno do srca. Thompsonovo 'Nepročitano pismo' nije obična pjesma. To je spomenik u tri minute – intimni oproštaj Petra Zrinskoga pretvoren u poruku suvremenim Hrvatima: o ljubavi koja ne prestaje, o dostojanstvu pred nepravdom i o odgovornosti za ime koje nosimo", objasnio je Poljak svoje viđenje.

"'Nepročitano pismo'– to je više od metafore. To je slika prekinute komunikacije: riječi koje nisu stigle do Katarine, ali su došle do nas. Ako ga mi ne pročitamo do kraja – vlastitim životom, vlastitim izborima – pismo ostaje nepročitano. Pitanje je jednostavno: što ćemo učiniti s nasljeđem koje nas doziva?", upitao je i objasnio svoju perspektivu.  "Pišem ovo kao Poljak. I zato osjećam da su hrvatske i poljske sudbine bolno srodne i zrcalne. Hrvatska je stoljećima bila pritisnuta između velikih sila, a Poljska je nakon podjela nestala s karte Europe. I mi, kao i vi, više puta smo stajali protiv nadmoćne sile, znajući da pobjeda možda neće doći – ali da časna smrt nije poraz".

"U XX. stoljeću i nas je obilježila tragedija izdaje i zločina. Vođe poljskog pokreta otpora, ljudi koji su poveli narod u borbu za slobodu, podmuklo su uhićeni i odvedeni u Moskvu. U 'Procesu šesnaestorice' izrečene su presude, a mnogi se nikada nisu vratili. Među njima bio je general Leopold Okulicki, posljednji zapovjednik Armije Krajowe. Do danas ne znamo gdje počiva – u Moskvi stoji samo simbolični grob", rekao je. Slična sudbina zadesila je i druge junake: generala Augusta Emila Fieldorfa 'Nila', bolničarku 'Inku' – Danutu Siedzikównu i rotmistrza Witolda Pileckog. Ubili su ih nakon rata, u vrijeme mira, komunistički režimi koji su htjeli izbrisati njihova imena iz pamćenja. To je isto ono što se dogodilo Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu – dokaz da naši narodi dobro znaju cijenu slobode", rekao je Kazimierski.

Od povijesti do identiteta

"Pjesma suprotstavlja zvuk 'večernjih zvona' s hladnoćom 'naoštrena mača'. Taj kontrast funkcionira i danas: između svečanih riječi i tvrdih činjenica našega javnog života. Jesmo li spremni živjeti ono što ispovijedamo? Ako zazivamo imena Zrinskoga i Frankopana, ako u Poljskoj spominjemo Okulickog, 'Nila', 'Inku' ili Pileckog – to znači: čuvati jezik i kulturu kao prostor istine i ljepote, zahtijevati pravdu i poštenje u svakodnevici, odbaciti zaborav koji briše granicu između žrtve i krvnika", istaknuo je.

"Pišem ti pismo, voljena Kato… Ne brini, nije me strah', – to nije poza heroizma. To je tiha, ljudska hrabrost čovjeka koji u času konačne istine misli na drugoga. A kada kaže: 'U zoru me vode… i sa mnom ide ti brat' – privatna tragedija postaje dvostruki udarac u srce jedne žene i cijeloga naroda. Katarina u istome danu gubi muža i brata. Iz toga proizlazi suvremena lekcija: teret povijesti najčešće nose žene – u tišini domova, u brizi za djecu, u čuvanju sjećanja. Bez Katarine ova priča bila bi nepotpuna. Ona je postala čuvarica sjećanja, svjedokinja dvostrukog gubitka i tiha protagonistica nacionalne zrelosti. Nije slučajno da u srcu Zagreba postoji Trg Katarine Zrinske – trg na kojemu se privatna bol pretvara u javnu obavezu", naglasio je Poljak.

FOTO: Duje Klaric /CROPIX

Nada potomcima

Istaknuo je i da su, po njemu, najproročkiji stihovi:

'Zelena polja pozdravi sva od mene jedina
Pozdravi dike, moje vojnike, svakoga koji me zna
Reci im Kato nismo još došli, došli do svoga sna
Bit će još dana, bit će megdana, zvat će domovina'.

"Ovaj dio pjesme njezino je srce – upravo ovdje intimni oproštaj prerasta u narodnu oporuku. Adresat se mijenja: od Katarine riječi se upućuju zajednici. Supruga postaje povjerenica i glasnica naroda, ona koja mora 'ponijeti riječ dalje'. 'San” o kojem govori Zrinski nije običan san, nego marenje i cilj, ideal kojemu se tek treba približiti. To nije izraz poraza, nego prijenos zadatka na one koji ostaju. Slično i 'megdan' nije tek borba, nego etos kušnje, simbol časti i spremnosti da se ostane vjeran čak i kad dođe najteži čas".

"U tom svjetlu domovina i sloboda nisu samo darovi, već i zadaće. Nisu nam dane jednom zauvijek, one su nam zadane, da ih čuvamo, obnavljamo i branimo. Ništa u povijesti nije vječno bez budnosti – za sve se treba boriti. Poruka ima dva horizonta: onima iz XVII. stoljeća upućen je poziv da ne dopuste da se ime Zrinskih i Frankopana izbriše, dok nama danas ostaje zadaća razumjeti da su naši „megdan” borba za istinu, jezik, kulturu i solidarnost. U svemu tome Katarina se pokazuje kao čuvarica sjećanja. Njezina dvostruka bol nije samo rana, nego i izvor autoriteta i snage, zahvaljujući kojoj oporuka dopire do budućih naraštaja", ističe Kazimierski.

Potvrđen spektakl, evo gdje će Thompson nastupati: 'To je velika Markova želja'

"'Nepročitano pismo' završava pogledom iznad horizonta: 'Gazit ću staze nebeske'. To nije bijeg. To je perspektiva s koje se i zemlja vidi jasnije. Kao Poljak vjerujem da je poruka ove pjesme jednako važna i za Hrvate i za nas: ne odustaj od snova, ali ih potvrdi djelom. Ljubav i sloboda vrjedniji su od samoga života. Naši su narodi za to platili najvišu cijenu – i baš zato znamo da je vrijedilo. Pismo je došlo do nas. Na nama je da ga pročitamo – do kraja", zaključio je Kazimierski za Direktno.