Splićanin Boris o izazovima sljepoće: 'Država nas gura na marginu, mi se od rođenja nosimo s diskriminacijom'

Da bi našao siguran izvor prihoda, više je puta tražio pomoć svojih Facebook prijatelja, a njegove objave u kojima traži posao prenosili su svi relevantniji hrvatski portali. Borisova snaga volje i asertivnost u traženju onoga što mu je potrebno tih dana nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Upravo zbog toga na portalu Generacija.hr odlučili su provjeriti kakva je situacija s Borisom danas i ispitati je li se što posljednjih godina u Hrvatskoj promijenilo u odnosu prema slijepim i slabovidnim osobama.

Za početak, kažite nam tko je Boris Bjedov.

Zovem se Boris Bjedov, imam 41 godinu i potpuno sam slijep od rođenja. Za razliku od onih koji imaju barem jedan posto vida, ja ne vidim ni najmanju konturu ili kontrast. Usprkos tome, završio sam Osnovnu školu Spinut u Splitu te srednju i višu školu za fizioterapeuta.

Kao slijepu osobu, kakve Vas uspomene vežu za djetinjstvo i školsko razdoblje? Kada ste Vi pohađali školu, situacija za osobe s invaliditetom bila je, vjerujemo, još nezahvalnija nego danas.

Završio sam Osnovnu školu Spinut u Splitu, nakon čega sam uspješno završio i srednju te višu školu za fizioterapeuta. No, moje djetinjstvo i školovanje nije bilo tako lako kao što bih želio da je bilo. Nije to bilo zbog druge djece, već zbog roditelja, nastavnika, društva, pa i države općenito, koja i danas zanemaruje invalide, a zamislite kakva je tek situacija bila prije 30 godina. Nažalost, kao što se kaže, riba smrdi od glave. Država nas, slijepe osobe gura na marginu, a posljedica toga je i diskriminirajuć odnos društva prema nama.

Evo za primjer, kao učenik redovne škole, ja nisam imao priliku ići ni na koji izlet sa svojim razredom tijekom osam godina Osnovne škole Spinut. Naime, na kraju svake školske godine učenici su uživali u zajedničkim putovanjima, no ja nikada nisam bio dio toga. Kako su mi za putovanje trebali pratitelji, nisam htio ići na ekskurzije s roditeljima jer bih izgubio svoju slobodu. Smatram da je bilo dovoljno da me vode moji vršnjaci, ali čini se da nitko nije htio preuzeti tu odgovornost. Iako sam svjestan da sam drugačiji i da je potrebno uzeti u obzir moje specifične potrebe, vjerujem je svaki učenik mogao pomoći tijekom putovanja. No, nažalost, to nije bilo slučaj.

Ne mogu to zaboraviti, smatram da je to sramotno i diskriminatorno. Mi smo bili svi kao tim, neshvatljivo mi je da me baš nitko nije mogao voditi. To nikako ne mogu zaboraviti, ali to su stvari koje sam zamjerio odraslima, a ne đacima, koji su samo ogledalo starijih od sebe.

Nisam, dakako, išao ni u vrtić, i to zbog pod izgovorom odgojitelja da se neće moći brinuti o meni. Jednostavno, slijepe osobe se s diskriminacijom susreću od malih nogu. Taj dio mog života me i dalje boli i ljuti, iako je prošlo više od 20-30 godina. Uostalom, djeca su naša budućnost i ne bi se smjeli naučiti da izbjegavaju različitost, već da je prihvaćaju i cijene.

S druge strane, zahvalan sam na svojoj obitelji koja me je uvijek podržavala, ali i na osobama koje su prepoznale moje sposobnosti i usmjerile me prema postizanju vlastitih ciljeva. Ipak, ne mogu zanemariti činjenicu da bi mi bilo od velike koristi da sam imao podršku stručnjaka koji bi mi pomogli u savladavanju raznih izazova koji su mi se pojavili u životu. No, eto, u školi nitko nije ni o tome vodio računa i nije se sjetio da bi slijepoj osobi možda dobro došla psihološka pomoć kako bi se nosila sa životnim poteškoćama.

To, pretpostavljamo, nisu jedine situacije u školi gdje ste osjetili diskriminaciju…

Nisam propustio samo putovanja već i mnoge druge stvari zbog svoje sljepoće. Primjerice, kada bi se nakon nastave provodile kakve aktivnosti, ja bih se redovito odmah vraćao kući jer se moje ime nije pojavljivalo ni u jednom planu. Osjećao sam se izostavljenim – kao da mi je rečeno: "Ti si slijep i ne možeš sudjelovati s nama." Tjelesni odgoj također je bio izvan mog dosega – nikada nisam trčao oko igrališta, radio sklekove ili trbušnjake, apsolutno ništa.

Slično se odražavalo i u društvu – rodbina bi me pozvala na ručak ili druženje, ali samo ako bih imao nekoga da me prati. Imao sam osjećaj da sam im samo na teret. To mi je više frustrirajuće od same činjenice da sam slijep. Sa sljepoćom se mora naučiti živjeti, ali ovakve situacije duboko su me pogađale.

Kakva je situacija danas? Jesu li slijepe i slabovidne osobe ravnopravni članovi društva?

Moja sljepoća je utjecala na mnoge aspekte mog života, uključujući i moju društvenu interakciju. Imam nekoliko slijepih i slabovidnih prijatelja s kojima dijelim zajedničke interese, a pored toga imam i nekoliko videćih prijatelja. Što se tiče ljubavnog života, iako znam da ima slijepih osoba koje su u sretnim vezama i imaju djecu, činjenica je da većina nas, poput mene, još sama.

Ipak, danas, uz pomoć tehnološkog napretka, živim ispunjenijim životom. Šetam, plivam, imam pristup informacijama kroz novine i televiziju. Također, usprkos svim izazovima, trudim se biti što je moguće samostalniji. Važno mi je da ostanem neovisna osoba koja može uživati u jednostavnim stvarima poput odlaska u banku ili kupanja u moru. Koristim pratnju kada mi je potrebna, ali ne želim biti ograničen čekanjem da netko drugi bude uz mene.

A kakva je situacija sa zaposlenjem? Prije nekoliko godina ste izlazili u hrvatske medije i tražili posao koji će Vam osigurati stabilan izvor prihoda.

Danas radim na pola radnog vremena, nakon što sam proteklih godina radio na različitim pozicijama – od poslova koji su mi bili stručni, do poslova koji su bili izvan moje struke. Tako sam stekao staž od devet, deset godina, prije nego što sam se prije godinu dana zaposlio na pola radnog vremena. Iznimno sam sretan zbog te prilike i ne bih ni pomislio tražiti puno radno vrijeme, jer znam da se takva opcija teško nalazi za osobe s invaliditetom poput mene. Radujem se što sam dio ove tvrtke i nadam se da ću tu ostati još dugo vremena. Moja trenutna uloga u tvrtki uključuje pomoćne poslove poput pečaćenja kuverti, blokova te trganja papira koji se moraju reciklirati.

Međutim, iako je moja situacija danas bolja, neizbježna istina je da osobe s invaliditetom često nailaze na diskriminaciju. Recimo, kada je riječ o zapošljavanju slijepih osoba, situacija u Republici Hrvatskoj nije jednostavna. Iako zakon nalaže da firme koje zapošljavaju 20 ili više ljudi trebaju imati jednog invalida, u praksi se to rijetko provodi. Poslodavci često radije plaćaju kazne nego zapošljavaju invalide, a oni koji imaju volju za to suočavaju se s brojnim birokratskim preprekama.

Nažalost, postoji i neugodan stereotip o tome da slijepe osobe nisu sposobne za mnoge poslove, što dodatno otežava situaciju. Također, danas je vidljiv raskorak u onome što nudi obrazovanje i što traži tržište rada. Slijepe se osobe i dalje obrazuje za telefoniste, a danas to gotovo više nijedan poslodavac ne traži.

Tu se onda, jasno, otvara još jedan problem – poteškoće sa zaposlenjem u pravilu podrazumijevaju i tešku financijsku situaciju.

Kada je riječ o primanjima slijepih osoba, situacija nije dobra, pogotovo izvan Zagreba. Većina slijepih osoba ne radi ili radi za vrlo male iznose. Osobno, trenutno uspijevam uz plaću i invalidninu osigurati svoje osnovne potrebe, no kada bih razmišljao o osnivanju obitelji ili odlasku od roditelja, situacija bi bila drugačija. Nažalost, s ovim primanjima ne mogu si priuštiti takve stvari. U budućnosti, kada mi roditelji više ne budu sa mnom, vjerojatno će mi ostati stan, no trenutno mi nije moguće razmišljati o životu izvan roditeljskog doma ili o iznajmljivanju stana.

Recite nam još kakav je odnos Grada Splita prema slijepim i slabovidnim osobama.

Zaostao je grad. Doduše, događaju se neke promjene nabolje otkako je na čelo Udruge slijepih stigao Ivan Tokić, no pokušat ću vam slikovito predočiti situaciju. Recimo, u splitskim je autobusima tek prije pola godine uvedena govorna aplikacija koja najavljuje stanice, dok je to u Zagrebu bilo normalno prije 15 godina. Kod nas je to, dakle, uvedeno tek sada, što je krajnja sramota i žalost.

Onda, primjerice, ako ja želim naučiti nove puteve u Splitu, morao bih zatražiti pomoć peripatologa, a, što je najveći apsurd i tragedija, njih ima samo u Zagrebu. Pazite, nema ih u Splitu, Osijeku, ostalim velikim hrvatskim gradovima, nego, eto, samo u Zagrebu. Pa ako ja zatražim sada pomoć peripatologa, on će doći u Split po službenoj dužnosti kada se odobre novci. Ali kada? To može biti kroz mjesec dana, za koju godinu, tko to može znati. Radije zamolim ljude preko Facebooka da me nauče put.

Ili ako osoba želi početi koristiti psa vodiča, ona mora ići u Zagreb na jednomjesečnu obuku, što mi je isto apsurdno. Obuka bi više svrhe imala da se obavlja u gradu u kojem ta osoba živi. No, eto, baš je zbog takvih stvari bitno da smo što samostalniji.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.