Slijepe osobe i sport? Dobri smo u pikadu, u kuglanju osvajamo medalje

"To prije svega znači jedna igra, relaksacija i druženje, ljudi uživaju u tome", kaže za portal Generacija.hr Milan Rojnić, predsjednik Sportske udruge slijepih Učka, Udruge koja je osnovana prije nekih 25 godina za slijepe i slabovidne osobe. Treninge imaju dva puta tjedno, a članovi Udruge natječu se u 1. Pikado ligi Hrvatskog športskog saveza slijepih.

Bilježe, kaže Rojnić, lijepe uspjehe, pa je među njima bilo i prvaka Hrvatske, a i sada su, dodaje, dva kola prije kraja lige – prvi.

"To su momčadi iz Rijeke, Karlovca, Varaždina, Čakovca… Otprilike nas trenira, sedam, osam, devet, kako kad", kaže naš sugovornik.

"Govorni pikado je kao svaki normalni pikado, samo vam ovaj kaže što ste pogodili i koliko, kao koliko vam je još ostalo. Igra se od 301 na 10 rundi", objašnjava Rojnić.

"To bi svakako trebalo vidjeti da se stekne dojam kako to slijepi igraju. Mnogi koji su to vidjeli prvi put, čudili su se. Jedan naš igrač, Radenko Družetić, ima svoj privatni pikado kod kuće. On je bio višestruki prvak Hrvatske u kategoriji B-1, u kojoj igraju potpuno slijepe osobe, dok su u B-2 oni koji imaju mali ostatak vida. Ove godine u rujnu imamo pojedinačno prvenstvo Hrvatske. Prošle godine je gđa. Tereza Gajski bila prvakinja u kategoriji B-2", priča dalje.

Kao i mnogim sportskim udrugama na amaterskoj bazi, najveći problem je, ističe, novac. "Sve ovisi o tome koliko putujemo. Na jesen će se formirati ekipe, ove godine ćemo ići u Vinkovce. To je veliki trošak i goriva i dnevnica šoferu, ali nekako se snalazimo".

Osim pikada, u proljeće i dio ljeta, u Puli organiziraju i turnire pa isto tako pozivaju ekipe iz Hrvatske i Slovenije. Osim pikada, igra se i košarka za slijepe, a imaju i kuglanu.

Elektronički pikado fokus je i Sportske udruge slijepih Zrinski

"Imamo jednog člana šahistu, a ostali su na elektroničkom pikadu. Oko 10-tak nas je. Treninzi su svake srijede od 15 do 19 sati. Natječemo se, održavamo izbor za odlaske na natjecanja. Igramo u prvoj ligi i šaljemo dvije slijepe osobe i dvije slabovidne. Natjecanja su po cijeloj Hrvatskoj. U travnju je sljedeće kolo, najvjerojatnije 11. travnja u Zagrebu, a odmah iza toga slijedi i posljednje, 15. travnja. Mi idemo u Zagreb, a iza toga Pula stiže nama", kaže nam predsjednik Udruge Nenad Štrek i dalje objašnjava:

"Osam klubova je u prvoj ligi i onda se križamo, svatko sa svakim. Jednom smo mi domaćini, jednom idemo u goste. Nekada se pogodi i da smo dva puta za redom u gostima. Postoji i druga liga u kojoj je isto osam klubova pa na kraju sezone jedan ispada iz prve lige, a najbolji iz druge lige prelazi u prvu".

Puno putujemo i to je najveći problem, kaže naš sugovornik. Problem je tu i financijske i organizacijske prirode, jer kako kaže, "nitko neće voziti za tu dnevnicu". Financijski im dodaje, pomažu putem natječaja i grad i županija, a ostalo pokrivaju iz donacija i članarina.

Druženje, zabava i rekreacija su glavne dobrobiti za članove udruge: "Ima svega, od prostornog snalaženja, igrači automatski moraju znati pogoditi pikado, pogotovo slijepe osobe koje ne vide, ali bitna je i orijentacija. Najvažnija je mirna ruka i slušanje zvuka. Pikado daje zvuk i govori broj koji ste pogodili", savjetuje.

Na naše pitanje kako je krenula njegova ljubav prema pikadu, kaže – sasvim slučajno. "Prvo smo imali samo druženja u Udruzi, tada još nije bilo lige, a pikado i natjecanja su došla kasnije. Tko ima volju i u mogućnosti je, svaku srijedu nam se može pridružiti", poziva predsjednik.

Osim pikada, ali i šaha, u Hrvatskoj puno uspjeha imaju kuglačke ekipe.

Zagrebački klub osvojio titulu prvaka

Sportski klub slijepih Zagreb broji 10 članova. Treninzi se odvijaju u Centru Vinko Bek ponedjeljkom i četvrtkom, a srijedom su treninzi u kuglani na Grmoščici. Trenutno su u tijeku pripreme za državno prvenstvo krajem travnja, a već idući utorak članovi putuju u Sarajevo na međunarodni turnir.

Tu je i domaća liga u kojoj se natječu. Iza njih je sedam kola, a posljednje je nedavno održano u Karlovcu, a s portala Generacija odmah smo im čestitali na osvojenoj tituli prvaka.

"Čak dosta nas su članovi hrvatske kuglačke reprezentacije, a krajem svibnja i početkom lipnja idemo u Rumunjsku na Europsko prvenstvo i nadam se da ćemo tamo biti uspješni kako smo uspješni i na nivou Hrvatske", kazala predsjednica Kluba Nermina Mehulić.

Jesen bude nešto blaža po pitanju aktivnosti, ali od početka svake godine tempo se ubrzava: "Slijedi nastavak lige, skupi se tu međunarodnih turnira, a kreću pripreme za državno i europsko natjecanje i gotovo svaki vikend smo zauzeti".

Lijepo, zabavno, naporno, ali kako sve stižete?

"Većina nas koji jesmo u radnom odnosu, radimo prijepodne, a dvoje nas rade i popodnevne smjene pa njima omogućujemo i termine na kuglani u Grmoščici".

"Bitna je ravnoteža i osjećaj za prostor. Mi smo podijeljeni u kategorije od B-1 do B-3. B-1 su potpuno slijepe osobe i s njima se posebno radi jer im treba dodavač, a tu onda uskače naš trener. On im dodaje kugle i govori im gdje je ta kugla prošla. Kada im doda kuglu i kada je osoba izbaci, onda im trener kaže koliko je čunjeva srušila, kamo je kugla otišla, je li bila ravna ili dobila nekakvu rotaciju pa otišla lijevo ili desno tako da si osoba može predočiti kako će izgledati sljedeći hitac. To je važno kako bi kugla bila učinkovita. U B-2 kategoriji osobe mogu samostalno raditi na treninzima, iako na natjecanjima prema propisima moraju imati asistenta, dok osobe u kategoriji B-3 mogu raditi skroz samostalno".

"Ja sam recimo u B-3 pa kad radim s trenerom, on mi sugerira što da popravim. Recimo, moja greška je što se previše sagnem nisko pa zajedno radimo na tome. Sami treninzi izgledaju tako da se baca po 120 hitaca na četiri staze. Kod B-2 i B-3 imamo 10 hitaca zagrijavanja, a kod B-1 je da na svakoj stazi bace tri ‘probne’ i onda počinje ‘za ozbiljno’. Zbrajaju se cifre od sve četiri staze, dakle svih 120 kugli i na temelju toga se sastavlja poredak", priča nam Mehulić.

Put do reprezentacije

Kako kao vrlo aktivni natjecatelji puno putuju, uglavnom Klub iznajmljuje kombi, a trener je taj koji ih vozi na odredište. „On je trener, asistent, vozač, on je sve, divan čovjek i puno nam pomaže“, kaže i dodaje da kao reprezentacija najčešće putuju autobusom. Tu ima i zgodnih dogodovština kojima se uvijek svi nasmiju.

Osim u Klubu, Nermina Mehulić igra za prezentaciju pa smo je pitali koliko dugo je već "reprezentativka".

"Odlučila sam se na kuglanje tako što sam od ranije poznavala izbornicu. Ona me je u jednom trenutku pozvala na kavu i rekla da im u klubu nedostaje jedan igrač te me pitala hoću li im se pridružiti. Do tada sam kuglanje percipirala kao muški sport i nisam se baš mogla vidjeti u tome. Jednostavno kuglanje nisam nikada povezivala sa ženama. Ona mi je objašnjavala da i žene često budu jako uspješne u tom sportu, da se puno putuje, druži i da smatra da bi mi to meni bilo vrlo zanimljivo.

Tako sam došla u jesen 2014. na svoj prvi trening gdje sam upoznala i trenera i druge igrače te odlučila da ću odraditi dva, tri treninga da vidim kako to meni ide i jesam li zaista zainteresirana. Ipak, već nakon drugog treninga rekla sam si ‘to je to’. Sad sam ovdje u Klubu od 2014. godine, a u reprezentaciji od 2016. godine", ispričala je za portal Generaciju.

U početku su rezultati bili slabi s obzirom na to da je da svaki sport potrebno vrijeme i vježbe, tako da je ipak trebalo proći neko vrijeme prije nego je Nermina ušla u reprezentaciju.

"Pozvali su me druge godine u Koprivnicu na Europsko prvenstvo, i zaista sam do tada stekla neko iskustvo, ali naravno da nisam ništa osvojila jer sam se na kraju prestrašila. Ipak je to veliko natjecanje, a meni je bilo prvi put. Naravno, tu je bila i trema, ali mogu reći da je to doživljaj, veliko iskustvo kako je to igrati za hrvatsku reprezentaciju. Rekla sam si tada da ću se iduće godine zbog toga moći više opustiti i dati si više truda", priča dalje Nermina.

Srebro, bronca, srebro, bronca…

Tako je i bilo, a ona je već sljedeće godine u Apatinu osvojila srebrnu medalju, a drugo i treće mjesto nastavila je nizati i godinama koje su uslijedile: "Zlato za sada još uvijek nisam, ali ne znači da ne budem", kaže uz smijeh naša sugovornica.

Problema u klubu i reprezentaciji nema, kaže: "Jednostavni smo i dosta snalažljivi". Ipak, izdvaja da su im svake godine dobro došla financijska sredstva za Otvoreno prvenstvo Grada Zagreba i Memorijalni turnir Stanko Jerković kojeg su imenovali po svom bivšem članu, a isti su ove godine uspjeli realizirati uz pomoć Zagrebačkog sportskog saveza.

"I kao predsjednica kluba i kao igračica jako sam zadovoljna našim rezultatima i angažmanom oko turnira i cijele lige. Sretna sam i ponosna. Cijela hrvatska reprezentacija je posljednjih godina vrlo uspješna na međunarodnim natjecanjima, pogotovo žene koje su puno osvajale medalja, što ekipno što pojedinačno, a sada su nam se nešto i muški popravili", kaže uz smijeh zaključno za portal Generacija.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.