Sanja Fališevac vidi na svoj način: Umjetnica bez ograničenja kojoj drugi postavljaju ograničenja

Sanja napornim radom postiže ono što želi, a u tehničkim stvarima i organizacijskom managementu pomaže joj osobna asistentica Martina Domanovac. Odmah se vidi koliko su se pronašle i kako se dobro slažu i nadopunjuju. Kod Martine smo dogovorili sastanak i dolazak u Sanjin atelje, a sa Sanjom smo komunicirali pišući joj slova riječi na dlan.

Prvo što uočite u ateljeu jesu naravno Sanjina djela, a to su figure i apstrakcije raznih veličina i materijala. Sanja ulaže mnogo truda i pažnje u svoje radove, a nas je jako zaintrigirao Papa, Pas, Djevojka koja čita, Konj, Glava na jastuku (*opisi nisu nužno imena figura).

"Ne bi imalo smisla da imaš talent, a ne možeš ga raditi. Kad kažem da mogu raditi, onda imam i inspiracije. One se razvijaju radom, a dolaze sa svih strana, iz mašte i iz susreta, dodira, knjiga, razgovora. Inspiracija dolazi i iz putovanja. To nije ono kada ćeš nešto kopirati već kad se stvori nešto deseto", odmah je napomenula Sanja.

Zanimalo nas je koji su lajtmotivi Sanjinog rada i kako prepoznati njezino djelo.

"Moji najdraži motivi su apstrakcije. Radim sve! Mogu sve, ali apstrakcije su mi nekako najdraže zato što volim nešto novo, što nigdje nisam vidjela. Nema ograničenja i nije dosadno. Ako radim klasičnu figuru ili lik, to je meni dosadno i ima puno detalja i veliko je. Ako radim apstrakciju, onda nikad ne znam kako će ispasti. Mogu raditi i portrete, ali ne radim ih puno. Radila sam portret svoje asistentice Martine".

Koliko traje izrada nekog rada, prosječne visine?

"To se ne može reći. Ako je figura zahtjevna, traje duže. Apstrakcija može biti brža. Zna trajati i par dana, ali i par tjedana. Uvijek drugi dan možda vidim nešto što prvi dan nisam primijetila ili se razvije nova ideja za neki detalj. U keramici i modeliranju i kiparstvu nikako nema žurbe, to ne valja. Djelo koje je brzo napravljeno nikad ne može biti dobro".

Htjeli je odvratiti od umjetnosti

Zašto je Sanja odabrala kiparstvo kao svoju umjetnost?

"Kiparstvo i keramika, tkanja", ispravila nas je.

"Ne radim više tkanja, nije popularno i ne stignem, rekla je. Odabrala sam likovnu umjetnost, a najviše radim kiparstvo, to je moj poziv. Nekako sam osjetila da je to to, pa neću onda izabrati nešto treće. Bilo je sukoba kad me je trebalo profesionalno usmjeravati i htjeli su me usmjeriti da završim nešto drugo, ali zbog sluha to drugo nisam mogla. Preporučili su mi daktilografiju jer mi je dobro išlo u školi i dobro sam pisala na videćem pisaćem stroju, ali to nema smisla. To je nešto što svatko može naučiti. Osjećala sam da je ova umjetnost moj poziv. Rekli su mi da neću moći i da je to drugima teško. Profesor je možda mislio na zarađivanje, ali nije sve u novcu. Istina da je teško, ali nije nemoguće. Evo ja sada imam atelje u centru grada i puno izložbi".

Ispričala nam je o radionicama modeliranja.

"Prije 11 godina sam na ALU s grupom studenata kiparstva pod vodstvom prof. Damira Mataučića održala radionicu s povezom na očima. Zadala sam im jednostavnu temu puža, svatko u svojoj verziji kako im se svidi. Nekima je išlo dobro, nekome osrednje, a jednom studentu nikako. Ipak, svi su bili zadovoljni kada su skinuli povez i nasmijali su se. Kasnije sam vodila još nekoliko radionica bez poveza. Na kraju, ponovno je održana radionica s povezom na očima gdje su polaznici bili mladi, već diplomirani kipari. Odlično im je tekao rad, samo jedan dečko nije osjetio da mu figuri ide u krivo, pa sam mu pokazala na koji način može osjetiti ravninu. Ova varaždinska radionica je snimana za kratku TV emisiju. Ovo pokazuje kako oči nisu presudne za neke radnje, a u umjetnosti je važan najviše dar".

Imate li neke izložbe i nove projekte u planu? Što spremate?

"Da, nova retrospektivna izložba, 16. lipnja. Umjetnik ne može stajati na mjestu, a meni je puno toga bilo uskraćeno. Svi imaju potrebu obići neku zemlju ili neka mjesta. I meni je tako, ali moram više od onih koji vide, oni mogu gledati i s interneta i s televizije. Moram obići Italiju uzduž i poprijeko i posjetiti neka mjesta koja će mi pružiti tu mogućnost. Idem u galerije i muzeje na studijsko putovanje kroz mjesec dana. To neće biti trčanje za vodičem. Idem s asistenticom Martinom i još jednom osobom koja zna talijanski".

Muzeji brane slijepima pristup

Gdje još želite ići?

"Tamo gdje je skroz kontra, a da ipak mogu doživjeti. Voljela bih vidjeti Grčku jer je pristupačna i Istanbul. Orijentalno nešto…

Postoji problem zbog dosta prepreka kod obilazaka muzeja i galerija. U muzejima je često nedostupno vidjeti eksponate za taktilni posjet. Zbirke nisu prilagođene slijepima. Negdje sam uspjela, ali moram se i dalje boriti. Umjetnost nije samo za one koji vide. U Europi se jako dugo radi na projektu da slijepima bude dostupno. U Bologni ima muzej s radovima starijih majstora, ima taktilnih prikaza. U Klovićevim dvorima mi je skroz zatvoreno! Samo ratni invaliditeti imaju slobodni prikaz. Ostale kategorije invaliditeta plaćaju, ne smijem se ni približiti čak ni brončanoj skulpturi. Oni posebno negoduju u tome. Najbolji tim kustosa je u Gliptoteci HAZU, ali i ostalim muzejima i galerijama".

Kako neki umjetnik može naći inspiraciju u djelima, ako nema pristupa njima? Zato i idete izvan Hrvatske? Meni kao novinaru, inspiracija dolazi iz čitanosti i gledanosti.

"Moram se snaći da vidim kako su drugi radili. Bila je izložba Rodinova izložba u Umjetničkom paviljonu, otprilike 2016. Pretpostavila sam da neću imati pristup. Unaprijed sam zamolila Tiflološki muzej da kontaktira za moj pristup. Glavna kustosica odgovorila je da su potpisali ugovor s Francuskom da osobe s invaliditetom nemaju pristup. Kasnije sam doznala preko francuske medijateke da taj ugovor ne postoji! Ona je to odgovorila sama na svoju ruku i tako postavila. Nisam se sjetila odmah reagirati kad je ona dala takav odgovor… Morala bih ići to vidjeti u Pariz, a nemam dovoljno sredstava.

Ljudi postavljaju ograničenja osobi koja već ograničenja ima. Meni nije problem što ja ne vidim i ne čujem, meni su problem drugi koji sastavljaju te barijere.

Ako mi njima smetamo, smetaju i oni nama još više!"

Od umjetnika koje ste proučili, koje volite i koji vas intrigiraju?

"Nigdje ne postoji jedan stalan. Vidjela sam jednog talijanskog koji me se dopao u Laubi. Dopao mi se jedan slijepi kipar koji radi samo u mramoru, također Talijan. Bila sam u Italiji kod njega da mi pokaže kako se snalazi s kamenom i diplomirao je kiparstvo. To mi je fantastično. Ima i od naših, ali ne bih izdvajala… Kasnije ću sigurno otkriti nekog drugog, nisam ih dovoljno upoznala".

Martina nam je objasnila da uvijek postoje neka ograničenja kad god odu na neku izložbu i Sanja zapravo ne može ni doživjeti sve što bi mogla.

"Bila sam u Raveni, ali nisu imali baš nešto puno muzeja i galerija, tamo sam vidjela par skulptura. Više sam naučila na ulicama i u crkvi, gdje su mozaici, srednjovjekovni i moderni. Vidjela sam da bih to mogla raditi. To je sljedeće što ću raditi.

Ovo s Ravenom je primjer da sam naučila nešto što nisam očekivala, shvatila sam da mogu raditi ono što sam naučila na ulicama. Prije mozaika sam napravila reljef".

'Vidim na svoj način'

A kako su se Sanja i Martina upoznale i spojile?

"Tražila sam asistenta putem oglasa", rekla je prvo Sanja.

"A ja se javila", rekla nam je Martina uz smijeh.

"Martina ima nećakinju koja me prije vidjela na televiziji i potaknula ju na prijavu, imala je 9 godina tada. Imala sam radionice po vrtićima, grupe od tri do šest godina, da im pokažem kako se modelira", objasnila je Sanja i dodala da djeca normalno prihvaćaju što ona ne vidi.

"Sve mi je izbrbljala", kazala nam je Martina. "Studirala sam povijest umjetnosti. Nećakinja me zainteresirala da se prijavim. Sanja se prisjetila anegdote iz vrtića.

"Bila je u vrtiću zgoda kad je jedna djevojčica ponavljala da je glina fuj, ali rekla sam joj da od gline nastaju umjetnička djela i da nije fuj. Ona se zainteresirana i počela raditi dobra djela. Jedan dječak je ponavljao da je glina blato, ima dobra zapažanja. Jedna trogodišnja djevojčica mi je odmah napisala slova svog imena na ruku, a ostala su djeca onda bili uzbuđena i stajala u redu da mi nešto napišu na ruku", rekla je Sanja.

"Ljudi misle da je grozno kad netko ne vidi i ne čuje, važna je duša. Treba biti otvoren", tvrdi Sanja, koja vidi na svoj način. "To se zove unutarnje oko", kaže nam.

Martina nam je dodala kako su ona i Sanja skupa već četiri godine. Sve ideje su, pak, iz Sanjine glave, a Martina joj pomogne za neke tehničke stvari. Uskoči i za komunikaciju i dogovore oko izložbi.

"Imala sam svoj posao u grafičkom dizajnu gdje sam se bavila preko 25 godina. Sad sam na 8 sati sa Sanjom i nemam vremena. Plaće su loše za osobne asistente…", rekla je Martina i dodala da se ne može živjeti od ove plaće. Ipak, nekako će se stisnuti dok ne dođe Zakon o osobnoj asistenciji koji se tako dugo čeka.

"Predivno mi je i ovo je najljepši posao na svijetu. Pogotovo kad se ljudi ovako nađu", veselo je dodala Martina.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.