Romano Bolković dirljivim se riječima oprostio od Jumba iz 'Noćne more': Živjeli smo preozbiljan život da nam ne bi bio smiješan...

Objavu prenosimo u cijelosti.

"Bilo je to ovako: Zdravko Maminho Mamić je dao ime, ja ideologiju, napisao sam o tome duplericu za SL, a onda je dvije godine kasnije došao Deda, pa iza njega, diskretan i - paradoksalno za milje - normalan - Jumbo.

Deda Malnar dvije je godine tražio formu, ali kad je pronašao svoj svijet, izgradio mitologiju vlastite groteskne Republike, Nightmare je zaista postao Stage.

Na taj Stage Jumbo je izveo aktere, sve do jednog kultne figure Malnarovog Cirkusa crnog sunca. Neću ih pobrajati jer boli: odlaze, kao što je otišao i njihov veliki, mračni impresario.

Sad je otputovao i Jumbo.

I sad, za očekivati bi bilo da napišem neku zgodu, anegdotu s OTV-a, iz besanih noći Nightmarea.

Upravo nasuprot, zapisat ću samo dvije, tri rečenice naličja: nešto o dnevnom licu Nedjeljka Badovinca Jumba.

Jumbo je iz Dubrave.

Ja sam u Dubravi bio kao doma, u stvari - doma.

Otamo mi je firmani kum Vinci, iz Gornje, a iz Donje su svi ostali: Vinko, Pervan, Pocka...

Iz Dubrave mi je i Jajo, kojeg volim obrnuto razmjerno broju naših današnjih susreta.

Na kraju, na početku je Dubrave i Paško, s kojim sam za nekih noći prove neke od najboljih dana svoga života.

Sve u svemu, poznajem taj mentalitet i volim te dečke. Pardon, te ljude.

Jer vidite, devedesetih sam završio u predinfarktnom stanju.

Već su nadamnom na hitnoj, na Rebru, mahali rukama da me voze na kardiologiju, jer je kritično.

Nekim čudom sam se izvukao, a onda je krenula rehabilitacija, duga, mučna, samotna.

I tu odnekud, tiho, kao i u svaku drugu radnju u kojoj je u svome životu sudjelovao, ulazi Jumbo.

Svaki dan dolazio je po mene, odvozio me do jednog lokala u Dubravi, socijalizirao me je, igrali smo pikado, polako sam se oporavljao, gubio, pobjeđivao, vraćao me doma i ponovo druge večeri dolazio, i tako dok se kroz par mjeseci nisam odvažio na život izvan radijusa od kilometar, dva do prve bolnice.

Jumbo, stari moj, ja nažalost, kao ni nitko drugi, nisam dobio prigodu da tebe pokupim poslije hospitalizacije, da se oporaviš, da živneš, da nastaviš svojim tihim putem kroz desetljeća burlesknog burnog života koji si nam omogućio, no kad čitam riječi svoga kuma Branka Kuzelea, ispada da je to bilo pravilo, to da se samo pojaviš kad treba, kad je najteže, pa nemam što drugo napisati, prijatelju, nego: žao mi je što sam i tebe, kao i sve one koji su zapravo zaslužili da s njima provodim vrijeme, premalo viđao, jer pokazalo se i u mom slučaju da je to druženje bilo blagotvorno.

Živjeli smo preozbiljan život da nam ne bi bio smiješan.

Chorus-line na Stageu čiji si casting ti odredio pomogao nam je to shvatiti. I preživjeti.

Do trenutka u kojem još jedan reflektor nenadano utrne.

Takav je to show, i, znam da si Ti to znao.

Počivaj u miru, prijatelju", napisao je Bolković.