Ribafish o preminulom sinu, 'RokOtoku', djeci i utjecaju medija: 'Strašno puno opasnosti krije se u svakom kutku ekrana u koji 'buljimo' i mi i klinci!'

Snimanje istoimenog dokumentarnog filma upravo je završeno, a Ribafish je, kaže, preplavljen emocijama nakon što je ispunio cilj i uspio tijekom tri ljeta plivanjem povezati svih 50 naseljenih otoka na Jadranu. To je i posveta jednoj od igara koju je igrao sa sinom – osvajanje naseljenih otoka.

Ribafish kroz predavanja i druženja s otočkom djecom želi upozoriti na opasnosti koje se kriju na internetu i online igrama te mališane poučiti vrijednostima druženja, očuvanja prirode i ukazati im na aktivnosti podalje od ekrana.

Domagoj je u intervjuu za Generaciju.hr otkrio kako se osjeća nakon velikog pothvata i završetka snimanja filma, koja je važnost projekta ‘RokOtok’ za svu djecu, koje su loše strane interneta, jesu li djeca u Hrvatskoj previše uz ekrane i jesu li dovoljno medijski pismena, što planira dalje i što bi poručio djeci i njihovim roditeljima.

Kako se osjećate sada kada je snimanje dokumentarnog filma završeno? Jeste li ostvarili svoj cilj i kako je prošlo snimanje?

Uspjeli smo uz ogromnu pomoć posade, ljudi iz Udruge RokOtok, otočana i svih onih koji podržavaju projekt doplivati do svih naseljenih jadranskih otoka, što nikome u povijesti nije pošlo za rukom, odnosno rukama i nogama, tako da je cilj ostvaren. Iskreno, duboko unutra je nastupila nekakva užasna praznina pomiješana s dozom sreće zbog ispunjenog obećanja, tako da ni sam ne znam kako se osjećam, ali to je vjerojatno posljedica višemjesečnog stresa oko organizacije.

Redatelj filma Igor Bogdanović iz Shortest Path produkcije je s nama bio dio prve i kompletne sljedeće dvije sezone pa ima materijala za napraviti ‘Četverored 2’, a nadam se da će uspjeti dovršiti dokumentarac do jeseni 2023. godine. On je bio član posade pa nakon prvih nekoliko plivanja nismo niti primijetili da snima, tako da će vjerojatno sve biti super.

Zašto je projekt 'RokOtok' važan za djecu i što biste im htjeli prenijeti?

Kada je moj tata kasnih sedamdesetih iz kuhinje rekao "Ručak", znao sam da neće biti dobro ako ne budem za stolom u sljedećih deset sekundi. Danas klinci, uz dužne iznimke, uglavnom prečuju kad ih netko zove na bilo što. Važnije im je dovršiti nivo u igrici ili ‘odskrolati’ nešto do kraja. Sve je manje opće kulture, kućnog odgoja i poštovanja prema odraslima. Kroz svoja predavanja, igre i istraživanja otoka pokušavam im objasniti koliko je bitno imati uzore, slušati i voljeti roditelje i provoditi vrijeme u prirodi sa što manje ekrana.

Djeca na poklon dobiju knjigu za čitanje i kartu hrvatskih otoka koju trebaju ispuniti time da obiđu te otoke, pa ih tako pokušavam nagovoriti da više putuju, istražuju i druže se s prijateljima. Na kraju, važan je i ekološki dio projekta jer djeca počiste plažu na kojoj su slušali predavanje i većina od njih shvati da je smeće u prirodi grozno i zaključe da ga više neće bacati. Naravno, ne sva, i ne uvijek, ali ako se samo dio njih uhvati za ono što im govorimo, napravili smo dobru stvar.

Koje se sve opasnosti kriju na internetu i online igrama? Jesu li roditelji i djeca svjesni tih opasnosti?

Strašno, jezivo puno opasnosti krije se u svakom kutku ekrana u koji 'buljimo' i mi i klinci. Kad me pitaju je li me strah tuna, meduza i morskih pasa tijekom plivanja, uvijek kažem djeci da je najopasnije stvorenje na moru – čovjek. Koliko idiota se bahati plovilima po moru da je to strašno, a koliko je tek loših ljudi posijalo groznih stvari po internetu, ne usudim se niti pomisliti. Ljudi su nevjerojatna bića. Umjesto da mudro koriste izume genijalaca koji nam olakšavaju život, mi sve uspijemo uništiti ili zeznuti.

Nekad nije bilo puteva pa su ljudi utabali staze, zatim stavili makadam, kamenje, beton i na kraju asfalt da bi se vozilo brže i kvalitetnije. I onda zbog pojedinaca debila sada stavljaju ležeće policajce. Neki ljudi bi doživotno trebali ići u školu, ali kad se danas cijeni kriminal, lopovluk i prijevara. Svijet baš ide u krivom smjeru i zato je važno djeci slati poruke o kvalitetnijoj Zemlji.

Jesu li djeca i mladi u Hrvatskoj previše na internetu, mobitelima i općenito na ekranima te jesu li dovoljno medijski pismeni? Ako ne, što učiniti da se situacija promijeni na bolje?

Dok vam ovo pišem i dok ćete vi ovo čitati – svi smo na internetu. Internet je sjajan izum, ali sve se više koristi u pogrešne svrhe. Mislim da tu nema pomoći i da nas samo neka velika svjetska katastrofa može skinuti s njega. Doduše, naši su nam roditelji to isto govorili za televizore, tako da možda uskoro nešto izgura i internet iz prvog plana, ali stvarno ne znam što.

Koja je alternativa za djecu i mlade koji previše vremena provode uz medije? Što im preporučujete – kako da provode slobodno vrijeme? Koliko im znači boravak u prirodi i druženja bez ekrana?

Izgubio sam kontakt s Rokovim prijateljima i prijateljicama, trudim se zaraditi za život kao ‘freelancer’ i pola godine spremam projekt. Rijetko se družim s mladim ljudima, osim kad po školama i knjižnicama držim predavanja. Dakle, stvarno premalo pa ne bih htio ulaziti dublje u ovo pitanje jer mislim da ne znam odgovor, a ne bih htio nagađati.

Kroz mjesec srpanj smo na zadnjih 16 otoka podijelili 2.200 poklona i kroz razgovor s tim klincima sam vidio kako nekima od njih stvarno nedostaje netko s kime bi razgovarali o životu, prirodi, istraživanju, putovanjima, pričali viceve, smišljali avanture. Roditelji su često u užasnim problemima oko egzistencije, sve više posla, poskupljenjima i ne stižu dovoljno vremena slušati djecu. Ne svi, naravno, ali mislim da je klincima tijekom hodanja i istraživanja po otocima bilo veselo, inspirativno i zabavno. A smatram da je to nešto jako kvalitetno.

Koji su vam planovi za dalje? Kada i gdje ćemo moći pogledati dokumentarni film 'RokOtok' i što publika može očekivati od filma? 

To je pitanje koje treba postaviti Shortest Path produkciji. Igor je započeo postprodukciju, ali to će trajati – ja još nisam sve fotografije posložio. Apsolutno ne znam što očekivati od filma. Režiser me pitao može li dokumentirati projekt, ja sam se složio i sad čekamo. Htio bih iznajmiti Studentski centar i organizirati izložbu sjajnih fotografija Ivana Čujića koji je proveo 30 dana na brodu s nama, kao i plakata koje su crtala djeca po otocima. I da poslije projekcije s klincima počistimo dvoranu (smijeh).

Vaša poruka za kraj. Što biste poručili djeci, mladima i njihovim roditeljima?

Roditelje ne možeš mijenjati. Roditelji ti trebaju biti najbolji prijatelji, pedagozi i psiholozi. Biti roditelj je najteži i najodgovorniji posao na svijetu. I zato treba slušati roditelje i oprostiti im što su nekad naporni, ali to rade samo zato što vole nas djecu i žele da budemo kvalitetni ljudi kad odrastemo. Ja sam inače razigrani klinac od deset i pol godina zarobljen u tijelu debelog ćelavog pedesetdvogodišnjaka…

A roditelji, roditelji bi trebali više pričati i slušati djecu. Kao i što bi djeca trebala roditeljima govoriti sve što ih veseli i muči. I da se vole, ljube i grle. Puno. I da ispunjavaju obećanja. Mislim da je to sve.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.