Pročitajte tekst kojim se Anđelka oprašta od pokojne majke i brata

"Kako zaspati? Problem je nastao za vrijeme studija, kada sam se navikla učiti noću. Poslije pisati noću. Posljednjih devet najtežih godina života ni ne spominjem. Mojih više nema, a ja sam ostavljena kao svjedok da ih je bilo. Da živim bez njih, a za to nemam volju. Živim ne zato što se bojim pakla, nego što ih, osudim li se na pakao, nikada više ne bih mogla naći. Kako zaspati sada, u 03:07 sati...

Sada najčešće oblačim mamine pidžame, potkošulje, veš. Tako kao da smo i dalje zajedno i jedno biće. Bratova šilterica je na vratima ormara, naspram kreveta u kojem spavam i iz kojeg ravno u nju gledam. Enciklopedija Lovstvo, koju je napisao s kolegama i uredio, na mom je pisaćem stolu, na njoj njegove naočale za čitanje i pločica Labrador Blue Pearl granita od kojeg je kipar napravio nadgrobni spomenik. Stećak. Majka ga nije vidjela. Jedva smo je uspjeli na sprovod dovesti. I poslije je toga četiri godine ležala teško bolesna. Samo mi je jednom rekla da bi željela da se na grobu isplače iz sveg glasa.

Preda mnom je pukla tri puta. Plakale smo krišom, odvojeno, svaka u svojoj sobi. Koliko je bila duboka tišina njezine tuge vidim tek otkada je nema. Stiskala je oči i srce da mene ne bi rastuživala. Zapravo, to je činila od svoje 24. godine, kada je ostala udovica s nas dvoje. U Dalmatinskoj zagori, potpuno nezaštićena. Odvela nas je daleko, putovali smo kroz život, mučila se neopisivo, ali je od nas stvorila sretnu malu obitelj.

Kakav trio! Jedno srce u tri bića. Ili obrnuto. I tako cijeli život, dok nismo ostale nas dvije i ja, evo, sama točno 16 mjeseci i 12 dana.

Sanjala sam ih jučer pred zoru. Majka, Slava, ležala je, stežući me čvrsto na prsa i ridajući. Poslije se pojavio brat, kojeg sam, bogzna zašto, zvala Nono, što je neupotrebljavana riječ u tradiciji našega zagorskog krša. Trajao je taj san, a sjećam se jedino da je Nono bio i da sam mu ispod stola vidjela desnu cipelu s otečenim stopalom.

Što je san značio? Liječeći primarnu bolest, Nono je obolio i od toksične polineuropatije, kao posljedice kemoterapije. Oštećenje perifernog živčanog sustsva na stopalima izazivalo je stravičnu bol, no on je, mic po mic, odlazio do automobila i na faks u svoj kabinet. Čudo od čovjeka, karakter kakav se rijetko sreće... Moj dobri brat, koji je potajice, već u adolescentskoj dobi preuzeo i ulogu moga oca. Čovjek kojeg sam najviše voljela na svijetu. A poslije majke - polovica mene je amputirana. Samo pamet neće da mi se pomuti, ni srce da pukne. Život je moja pokora", napisala je Mustapić na Facebooku.