NEVJEROJATNA PRIČA PARAOLIMPIJSKOG BIATLONCA

Toni Bošnjaković: Od gubitka stopala više me promijenilo očinstvo, rehabilitacija djeteta s cerebralnom paralizom traje od izlaska iz rodilišta...

Autor

Maja Šubarić Mahmuljin/Generacija.hr

Malo tko iza sebe ima nevjerojatnu priču kao hrvatski paraolimpijac Toni Bošnjaković (36). Ovom sportašu vedrog duha iz zagrebačke Dubrave život se preokrenuo nakon tragedije iz 2014. kada je pao pod vlak i izgubio oba stopala. Tada je, kaže, promijenio životne navike i hobije te kroz rehabilitaciju uvidio važnost i nužnost bavljenja sportom. Bio je biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac.

07.04.2020. u 15:32
Ispiši članak

Kriza zbog korona virusa i njega je zabrinula. Vrijeme u izolaciji provodi rehabilitirajući svog dvogodišnjeg sina koji ima cerebralnu paralizu. Nije prestao trenirati, a pomaže i susjedima u nevolji. No najsretnijim ga čini očinstvo, za koje kaže da ga je promijenilo čak više i od gubitka stopala. Tonija smo upitali kako je kriza dosad utjecala na njegov sportski put, strahuje li od gubitka posla, tko mu je najveća podrška, kako se snalazi u ulozi oca, od kuda pronalazi energiju za pomoć svojim sugrađanima, sanja li o zimskim igrama u Pekingu 2022. i kakvi su mu planovi.

Kako je kriza utjecala na vaše treninge, ali i natjecanja kao paraolimpijca?

Katastrofalno. Iako je puno gore velikom broju većih i značajnijih sportaša, koji su u većem gubitku, a boljoj formi i imaju norme za odgođene Igre u Tokiju. Primjerice, moj kolega Kristijan Vincetić sada ne može u bazen, a voda mu je nenadoknadiva. Mene je najviše pogodilo zato što je u vrijeme početka stroge samoizolacije trebao biti sastanak mojeg poslodavca, HPO, HSSOI, Biatlonskog saveza i još dvije velike međunarodne tvrtke koje bi mi pomogle, a na kojem se trebao dogovoriti model moje pripreme za biatlon na Paraolimpijske igre u Pekingu 2022. u profesionalnom režimu.

Sada je to propalo barem do kraja krize, a ako ona potraje duže, pitanje je hoće li se taj plan i ostvariti s obzirom na ekonomsku krizu koja će nastupiti. Srećom, u posljednje vrijeme pronašao sam kako održavati formu. Planinarim sa sinom od 13 kilograma na leđima, vozim bicikl i ski-rolam na zapuštenom igralištu.

Je li vas osobno zabrinula situacija s korona virusom i kako provodite vrijeme u izolaciji?

Dugo sam bio relativno nonšalantan jer vjerujem u prehranu, aktivnost i jak imunitet. No zgrozilo me saznanje da brojka zaraženih eksponencijalno raste po cijelom svijetu te da nema naznaka pada tom broju čak i sada kada je postalo toplije. Kada sam prije dva tjedna počeo svoj posao grafičara raditi od doma, shvatio sam da je vrag odnio šalu i da će pričati tko preživi. U izolaciji sam većinu vremena doma, odakle i radim. Preostalo vrijeme vježbam sa sinom, kuham, napokon sređujem stan, a vani odem tek u dućan i na treninge.

Mnogi ljudi u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, su u ovo vrijeme pandemije izgubili posao. Strahujete li zbog svog posla?

Itekako. Radim u Sportskim novostima, mediju koji živi od sporta. Sporta nema, kao ni naznaka kada će ga uskoro biti pa se postavlja pitanje opstanka moje tvrtke, iako smo se sjajno prilagodili krizi. Tiskano izdanje ne da nije stalo, nego je meni osobno još i zanimljivije jer sada umjesto Cristiana Ronalda i Messija pratimo prave životne i sportske priče. Koliko to dugoročno može potrajati, pitanje je. No vjerujem u svog šefa, koji mi je razumno pri zadnjem susretu uživo rekao da nema druge nego biti optimističan.

Sport je oduvijek bio prisutan u vašem životu kao svjetla točka. Na koje uspjehe i natjecanja ste posebno ponosni?

Na prvu našu međunarodnu parabiatlonsku medalju ove veljače. Zatim na bronce na PH 2019. u paraatletici i to u mješovitim kategorijama na 100 m i skoku u dalj, u kojem je pobijedio moj prijatelj Zoki Talić, osvajač dva srebra na Paraolimpijskim igrama. Tada sam tek tri mjeseca trenirao atletiku. Ponosan sam jer sam bio jedini Hrvat među 1200 (para)triatlonaca na finalu svjetske serije u Rotterdamu 2017. Najdraže medalje su mi i zlato te dvije bronce s ITU svjetskih kupova u paratriatlonu. 

Prije dvije godine ste postali otac. Koliko vam znači podrška obitelji i kako se snalazite u ovoj ulozi?

Očinstvo me promijenilo puno više nego gubitak stopala. Životne navike potpuno sam promijenio, ne izlazim više uopće, s prijateljima se više gotovo i ne vidim jer rehabilitacija djeteta s cerebralnom paralizom traje od izlaska iz rodilišta, a potrajat će još sigurno. Bez podrške obitelji bio bih potpuno paraliziran, a svakako bih se odmah ostavio sporta. Pročitajte više na Generacija.hr.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.