POMAGALA I MARIJI JURIĆ ZAGORKI

'SUPERBAKA GOGA' Odgojila 80 mališana, uglavnom djecu iz susjedstva, a sada oni brinu o njoj

Autor

Maja Šubarić Mahmuljin

Zagrepčanka Elizabeta (81), za obitelj 'baka Goga', za sebe kaže kako je najsretnija majka, baka i prabaka.

08.11.2018. u 13:04
Ispiši članak

Udala se sa samo 16 godina, bila domaćica gotovo 70 godina, a u svom je domu odgojila čak 80 djece. Ponosna je majka sina (64) i kćeri (60) te ima petero unučadi i praunučadi koji su, kako kaže, za nju jedino pravo bogatstvo. Poznavala je i Mariju Jurić Zagorku kojoj je kao djevojčica donosila papir za pisanje i hranu na Dolac 5, a nadimak Goga dobila je upravo zbog Zagorkinog romana. Njezin je život pravi primjer međugeneracijske solidarnosti. Čuvala je unučad i pomagala u domaćinstvu svojoj djeci, a danas kada joj mirovina nije dostatna za život -njezina djeca pomažu njoj. Iako je teško bolesna, još uvijek rado kuha za svoju obitelj. Na njezinu juhu s domaćim rezancima i vanili kiflice obožavaju dolaziti i praunuci. Za Generaciju govorila je o mladosti, unucima, bakinoj kuhinji, poznanstvu sa Zagorkom te strahovima i radostima koje sa sobom nosi starost.

Kako to da ste se udali sa 16 godina i gdje ste upoznali supruga?

U moje vrijeme cura se s 20 godina više nije mogla lako udati jer je već bila ‘stara frajla’. Djevojke su se udavale što mlađe, a najbolje je bilo udati se do 18. godine.  Moji su roditelji bili rastavljeni, ali sam imala dobrog očuha. No željela sam se udati što prije jer nisam bila zadovoljna u svom domu. Suprug mi je bio instruktor matematike i upoznali smo se u na prvoj godini učiteljske škole. Bio je stariji od mene 10 godina. Da bih se udala morala sam na sud jer sam bila maloljetna. Suprug je morao potpisati da će mi zamijeniti i oca i majku. U njemu sam vidjela dobrog čovjeka koji će skrbiti o meni i djeci. S nepunih 17 godina rodila sam sina, a s 21 kćerku.

Bili ste domaćica, a kod kuće ste čuvali djecu. Koliko ih je prošlo kroz Vaš dom?

Čuvala sam ukupno 80 djece u 20 godina. To su uglavnom bila susjedova djeca čiji su roditelji bili zaposleni i imali su puno povjerenje u mene. Krenula sam u to sasvim spontano. Znala sam čuvati i djecu doktora koji su me zbog prirode svog posla tražili da im čuvam i odgajam djecu. Ubrzo se pročulo i kod kuće bih imala po šestero djece na čuvanju. Tada su majke morale početi raditi nakon šest mjeseci, a radilo se od šest do 14 sati. Oduvijek sam se ustajala u pet sati. Zato i danas u 17 sati osjećam umor. No bilo mi je prekrasno jer smo i suprug i ja voljeli djecu.

U kakvim ste odnosima danas i javljaju li Vam se neka od djece koju ste čuvali?

Da, javljaju mi se za blagdane ili kada sam bolesna. Dolaze mi i njihove majke koje mi puno pomažu, pogotovo sada kada sam nemoćna. Nedavno su mi došle u posjet dvije djevojke. Danas su to majke u 50-im godinama. Naši su susreti vrlo emotivni – rasplačemo se kada se zagrlimo, a često mi kažu kako ne pamte da sam ikad vikala na njih ili bila stroga. U našem domu je uvijek bilo veselo. Oduvijek sam voljela pjevati i bila sam članica nekoliko zborova pa sam i s djecom doma pjevala pjesmice.

Posjećivali ste Mariju Jurić Zagorku, našu prvu profesionalnu novinarku i najčitaniju književnicu. Kako to, gdje ste se upoznale?

Bila sam 10-godišnja djevojčica kada sam posjećivala Zagorku. Naime, moja majka je bila u Društvu hrvatskih zagoraca i tamo je upoznala Zagorku. Ja i moj bratić smo nazvani prema likovima iz njezinih romana. Ja sam prozvana Gordana, a zovu me Goga, a moj se brat zove Jelenko. Nosili smo joj arke papira i hranu jer je živjela u izolaciji i siromaštvu na Dolcu 5.

Prije 30 godina ostali ste bez supruga. Kako ste se snalazili i je li Vam bilo teško samoj?

Da, suprug je preminuo u 62. godini, a ja sam tada imala 51. godinu. U početku mi je bilo teško. Osam godina sam svaki dan odlazila na njegov grob, sve dok nisam pala i morala na operaciju jer mi je pukla kost. Kako sam dobila suprugovu mirovinu bila sam zbrinuta, a nikad nisam bila osamljena niti sama. Imala sam petero unučadi koje sam i dalje čuvala. Dolazili su mi u posjete i znali prespavati kod mene. I danas kada mi je najteže sjetim se svoje unučadi i odmah sam bolje.

Pravi ste primjer međugeneracijske solidarnosti. Prvo ste pomagali svojoj djeci, a danas oni pomažu Vama. Koliko Vam znače Vaša djeca i unučad?

Da, bila sam im od pomoći sve do svoje 75. godine. Prvo mom sinu, a nakon toga i kćeri i unucima. Redovno sam čuvala svog unuka i četiri unučice, pomagala sinu i kćeri u kućanstvu – peglala, spremala i kuhala. Svaki dan sam kuhala za sedmero ljudi, a ustajala sam u 5 ujutro. No ništa mi nije bilo teško. Kada sam prodavala obiteljsku kuću, novce sam razdijelila djeci i unucima, a sebi sam ostavila tek toliko da si kupim malu garsonijeru od 30 kvadrata u kojoj živim već 20 godina.

Moja kćer i sin danas pak brinu o meni. Oni su moji anđeli čuvari. Vode me na preglede, voze me kada treba, financijski mi pomažu, brinu o mom zdravlju i redovno me posjećuju. Snaha me redovito zove na telefon i pita za moje zdravlje. Najbolju na svijetu imam djecu, zeta, snahu te moju unučad i praunučad za koju se svaki dan molim dragom Bogu. Vesele me njihovi dolasci i uvijek mi ispune dan. Živim samo za njih. Čak i kada sam skroz nemoćna ispečem im palačinke. To je ljubav!

Koliko Vam je vjera pomogla u životu?

Da nema vjere, ne bih sve pretrpjela. Vjera me drži u svemu. Ne volim izaći iz stana da se ne pomolim i ne kažem: 'Isuse, idi preda mnom, a ja ću za tobom'. Molim tri sata dnevno. Najviše molim krunicu i to svaki dan za moju obitelj i najmilije. U životu sam osjetila snagu molitve koje su mi uvijek bile uslišane. Kada se pomolim za svoju djecu kada su bolesna, već drugo jutro ozdrave. Molim se svim svecima, a posebno volim sv. Leopolda Mandića. Za mene je sveti i Alojzije Stepinac kojem se također utječem. Molim se i sv. Josipu, našem zaštitniku.

Oduvijek ste bila domaćica i kuharica. Što se uvijek može naći u bakinoj kuhinji?

Iako sam 70 godina bila domaćica, još uvijek volim kuhati i to me ne opterećuje. Pečem palačinke, knedle, kolače, juhe s domaćim rezancima, koju i danas obožavaju moji praunuci. Pripremam im pečeno meso, krumpiriće i domaće vanili kiflice koje najviše vole. Zet posebno voli moje žarbo šnite – kolače s orasima, pekmezom i rumom. Još uvijek mi svi dolaze na ručak. No sada mi je sve mi teže kuhati, a voljela bi ih još počastiti. Za mene nema veće sreće kada se razvesele mojim domaćim jelima. Uživam kada mi praunuci dođu i pojedu cijeli tanjur pileće juhe.

Kako Vas služi zdravlje? Jeste li mislili da ćete doživjeti toliko praunučadi?

Nikada nisam bila potpuno zdrava. U životu sam imala 17 operacija, ali nosila sam se sa svime i ništa mi nije bilo teško. No nisam očekivala da ću se u 81. godini teško razboljeti od karcinoma. Nisam mislila da ću ovako narušenog zdravlja doživjeti toliko sreće od moje djece. Nisam se nadala da ću doživjeti čak petero praunučadi. Prvo sam bila sretna što sam doživjela prvog praunuka prije četiri godine. Prvo je moja unuka dobila sina pa i druga unuka djevojčicu. Potom mi je unuk dobio djevojčicu pa nam je stigao još jedan dječak. Sada je na putu i peto praunuče.

U Hrvatskoj svaka treća osoba starija od 65 godina živi u zoni siromaštva, a prosječna hrvatska mirovina je 2.317,96 kuna. Posebno su ugrožene žene koje žive same. Možete li živjeti od Vaše mirovine?

Mirovina mi je 2.100 kuna i od toga uspijevam pokriti hranu, a režije mi plaćaju djeca. Od mirovine pokrivam i poklone za moje praunuke i unuke. Da nema moje djece ne bih mogla preživjeti s takvom mirovinom, stoga sam sretna što ih imam. Ne žalim se jer čujem za mnogo gore slučajeve. Primjerice, jedna susjeda od svoje mirovine izdvaja za hranu svojoj snahi i sinu koji su oboje ostali bez posla.

Što Vam najteže pada u starosti i čega se najviše bojite?

Najteže mi je kada su mi djeca ili unučad bolesni. Ne bojim se samoće jer mi uvijek netko navrati. No najviše me muče zdravstveni problemi zbog kojih u posljednje vrijeme gotovo da i ne izlazim iz kuće. Nedostaju mi šetnje, ali se bojim padova jer sam nedavno zbog pada imala ruku u gipsu. Bojim se bolova. Od toga mi je najteže i to mi je sve teže podnositi. Da nema bolova, bilo bi mi prekrasno. Srećom, djeca su mi liječnici i puno mi pomažu.

Prijavili ste se u dom za starije i nemoćne. Koji je Vaš stav prema domovima i kako gledate na odlazak u dom?

Ne mislim da su domovi za starije loši jer ne bi toliki ljudi živjeli u njima. Prijavila sam se za državni dom još prije osam godina jer sam znala da su liste čekanja duge. Obavijestili su me iz doma da će se za godinu dana osloboditi mjesto za mene. Budući da je dom blizu stana moje kćeri znam da će me moja obitelj i dalje posjećivati, a i ja njih dok sam još na nogama.

Što biste poručili za kraj – što je najvažnije u životu?

Ako volite svoju djecu i molite se za svoju unučad i praunučad, doživjet ćete ovako lijepu starost kao ja. Ja sam najsretnija sa svojom obitelji. No ponekad nije dobro voljeti svoju obitelj ovako jako kao što ja volim. Ako ih nema nekoliko dana, odmah pomislim kako su me zaboravili. Ili ako nemam dovoljno novaca, a želim im nešto kupiti – budem nesretna. Strašno volim svoju djecu, a da ne kažem koliko volim svoju praunučad! Ja sam najsretnija majka, baka i prabaka na svijetu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.