Psihologica: Tehnologija ima svoje prednosti, ali zabrinjavajuće je da dijete više vremena uči od ekrana na stranom jeziku nego od svog roditelja

Zašto je to problem, koji su negativni utjecaji za naše mališane kada ih se kroz digitalni sadržaj ne vodi u kontroliranim uvjetima te na što bi sve roditelji trebali tu pripaziti, na portalu generacija.hr razgovarali su sa psihologicom Poliklinike Sweom Jelić Tuščić.

Činjenica je da djeca provode sve više vremena pred ekranima, a istraživanje je pokazalo da to čine puno više od preporuka stručnjaka. Pretpostavljam da roditelji i jesu svjesni štetnosti takvih navika, ali vjerojatno ne u potpunosti pa Vas molim da ih navedete, posebno one koji zapravo imaju dugoročno negativan utjecaj na djecu.

Tako, je preporuke stručnjaka su, primjerice Američke pedijatrijske udruge, gotovo nezamislive današnjim roditeljima. Po smjernicama djecu do druge godine uopće ne bismo smjeli izlagati ekranima, a djeca  predškolske dobi trebala bi dnevno gledati ekranske sadržaje maksimalno jedan sat.

Iako je ova problematika relativno nova, izdvojila bih nekoliko područja u kojima se konstantno pokazuje štetan utjecaj pretjerane izloženosti ekranima. To su ponajprije smetnje pažnje, zatim razvoj govora, smanjenje kreativnosti te senzibilizacija za agresiju kod igranja video igrica ili pak ranjivost za 'cyberbullying' kod korištenja socijalnih mreža.

Ipak, daleko je najštetnije izlaganje malene djece ekranima, a tu mislim na dojenčad u dobi od već nekoliko mjeseci života. Tu dvojbe nema – bebama ne trebaju ekrani. Pokazalo se da veća izloženost dojenčadi ekranima može dovesti do kašnjenja u razvoju govora, ali i općenito nedovoljno razvijenoj socijalnoj interakciji. Naime, bebama je potrebno da ostvare kontakt, da im netko vrati pogled, zrcali njihove radnje, grimase, da im se guguće kada one to rade, a kasnije da ih se ispravi u govoru i podučava svim malim neverbalnim znakovima koji čine cjelokupnu komunikaciju. Ekrani to naprosto nisu u stanju. Ta je komunikacija jednosmjerna, a djeci je za pravilan socio-emocionalni, pa i kognitivni razvoj, potrebna dvosmjerna komunikacija.

Mislim da je većina roditelja svjesna problematike, ali zbog tempa kojim danas živimo vrlo često pokleknu i daju djeci ekrane prerano, a zatim i previše jer to vrlo brzo postane jedini način koji 'djeluje', što nas osobito treba zabrinuti jer je sve više male djece gotovo pa ovisno o ekranima.

Roditeljima kažem da je svaki pomak u pravom smjeru bitan, pa ako će djeca već biti pred ekranom, važno je da toga bude čim manje.

Možemo li reći da je davanje djeci elektroničkih uređaja pred spavanje zapravo mit? Također, problem je davanje djeci uređaja tijekom obroka jer povezuju svakodnevne aktivnosti i opet uz elektroničke uređaje.

Nije mit. Vrlo često djeca prije spavanja budu na ekranima. U našem se istraživanju pokazalo kako devet od deset roditelja izjavljuje da je dijete ponekad pred ekranom unutar sat vremena prije spavanja, dok je 40 posto djece pred ekranom sat vremena prije spavanja često ili uvijek. Nekad čak roditelji misle da će to pomoći djetetu da zaspi iako je suprotno točno – prije spavanja treba napraviti vrijeme bez ekrana, da se cijelo tijelo, a napose mozak, umiri i shvati da mu slijedi počinak. Naime, prirodno je da se smanjenjem svjetlosti oko nas, kako dan prelazi u večer, organizam priprema na spavanje, luči se hormon melatonin koji nam pomaže u spavanju, a izloženost svjetlima ekrana remeti taj ciklus. Dugoročno narušen ritam budnosti i spavanja, tzv. cirkadijalni ritam, ima negativne posljedice za fizičko i psihičko zdravlje. 

Vrijeme prije spavanja je zapravo idealno vrijeme za zbližavanje s djecom, pretresanje dana koji je iza nas, pričanje i maženje te je prava šteta potratiti ga na ekrane.

Isto vrijedi i za vrijeme obroka. To su rijetke situacije kada obitelj može biti na okupu i ima priliku pričati o svemu, dijeliti svoja iskustva i stavove, povezivati se. Međutim, roditelji su vidjeli da dijete lakše pojede dok gleda u ekran, pa mu to dopuštaju samo kako bi jelo. To je problematično iz više razloga. Dijete ubrzo neće željeti jesti bez da gleda u mobitel ili TV, a i jest će više nego mu je potrebno ili pak premalo jer ne obraća pažnju na ono što radi niti sluša signale svog tijela, specifično, želuca. U našem istraživanju trećina djece barem povremeno ili češće jede uz gledanje u ekran. Sjedilački način života i hranjenje pred TV-om su već dugo tema na koju upozoravaju stručnjaci jer je izravno povezana s pitanjem i problemom pretilosti te manjka kretanja.

Na koji način elektronički uređaji utječu na dječji mozak? U posljednje vrijeme sve se više spominje negativan utjecaj tzv. plavog svjetla na mozak pa su zabilježeni i problemi kod odraslih poput nesanice, glavobolja i slično. Što se o tom utjecaju može reći kada govorimo o djeci?

Kao što sam ranije spomenula, mogućnost ovisnosti o elektroničkim sadržajima je činjenica. Kad kažem ovisnost, mislim da je ekranski sadržaj vrlo različit od svega što ih okružuje u stvarnom svijetu. Tu su brojne nijanse boja, zvukovi, brza izmjena slika, dinamika koja naprosto nije prirodna. Kada jednom dječji mozak 'podigne ljestvicu' za tu razinu sadržaja, sve mu je ostalo manje zanimljivo. U tome je problem i zato je važno doziranje elektroničkih sadržaja.

Što se tiče pitanja plavog svijetla i njegovog utjecaja na oči i mozak, tzv. blue light strain, postoje određene nedoumice. Naime, plavo svijetlo je nešto čemu smo pod normalno izloženi, primjerice, najveći izvor plavog svijetla nam dolazi od Sunca. Neka su istraživanja pokazala da izloženost artificijelnom plavom svijetlu iza ekrana, dok radimo na uređajima, pojačava budnost, podiže raspoloženje i doprinosi boljoj kognitivnoj efikasnosti i pamćenju. Međutim, opet je tu pitanje količine jer plavo svijetlo ima zbog svojih fizičkih svojstava karakteristiku raspršenosti, pa je onda kod gledanja u ekran pojačana potreba jačeg fokusiranja, što pak dovodi do naprezanja očiju. Ako se to događa često, mogu uslijediti oftalmološke i druge smetnje. Međutim, ako znamo da naše oči imaju slabiju sposobnost blokiranja prodora plavog svijetla (zbog toga ne možemo i ne smijemo gledati u sunce) logično je da nam umjetno plavo svijetlo, koje držimo na maloj udaljenosti od očiju i dugo vrijeme, može štetiti. Opet su tu mala djeca pod većim rizikom jer oči djeteta apsorbiraju još više plavog svijetla nego je slučaj kod odraslih.

Dodatno, kada gledamo TV ili drugi elektronski sadržaj, značajno manje trepćemo nego inače, oko se manje vlaži te se događa zamor očiju, koji može dovesti do glavobolje, razdražljivosti, a dugoročno isti položaj glave i vrata pa i ruku, do ukočenosti i vrtoglavica u, naravno, ekstremnim slučajevima. Nažalost, od mnogih mladih čujem da im igranje igrica u komadu od šest ili sedam sati nije nepoznanica. U kakvom je stanju njihov mozak drugi dan kada trebaju funkcionirati na nastavi ili naprosto u svakodnevnom životu, teško je i zamisliti. Manjak sna poznat je faktor rizika za psihološke poremećaje, ali i somatske tegobe.

Kao što ste već naveli, možemo govoriti i o razvoju jezičnih poteškoća, zatim poremećaja pažnje i koncentracije. Može li prevelika izloženost ekranima imati dalekosežne posljedice na školovanje djeteta?

U praksi viđamo jako puno roditelja koji dovode djecu rane predškolske dobi zbog razvojnih kašnjenja, osobito govornog razvoja. Vrlo često se kod te djece provlači činjenica značajne izloženosti ekranima. Neki roditelji idu tako daleko da ih ne smeta što dijete ne govori jer kažu ‘govori na engleskom’. Naravno, kada dijete dođe na procjenu jasno je da ne govori zapravo niti na engleskom, već koristi napamet naučene fraze ili riječi koje ne razumije u dubljem smislu. Tako se ne uči jezik, a dok dijete kao papiga ponavlja strane izraze, propušta na pravilan i prirodan način učiti vlastiti jezik. Dapače, u literaturi je poznata činjenica da i prirodna dvojezičnost djece (kada je netko od roditelja stranac ili dijete živi u stranoj zemlji) često dovodi do poteškoća u pravilnom svladavanju oba jezika, a kamoli ovako umjetan način učenja jezika.

Naravno da ima djece koja neće imati očiglednih poteškoća iako mnogo gledaju ekrane, no kod djece koja imaju već određena kašnjenja ili predispoziciju za isto, sigurno će im ekrani dodatno odmoći. Kod djece sa smetnjama pažnje, poteškoće se pojačavanju pretjeranim konzumiranjem ekrana.

Velika izloženost ekranima, posebno s obzirom na to da je istraživanje ukazalo na nisko oslanjanje roditelja na računalne programe s ciljem nadzora nad dječjim aktivnostima i zaštite od neprimjerenih sadržaja, ima male veze s medijskim opismenjavanjem djece. Je li to točno, odnosno, smanjujemo li time šanse kod djeteta da kasnije tijekom života razvije kvalitetnu medijsku pismenost?

Korištenje tehnologija ima svoju prednost. Informatika se sve ranije uvodi u školski program s ciljem računalnog opismenjavanja djece. Dapače, neka su istraživanja pokazala upravo pozitivne efekte određenih računalnih programa na razvoj učenja i mišljenja kod djece, no tu se ne misli da ono što djeca obično gledaju, već na od strane stručnjaka stvorene programe za učenje.

Također, postoje posebno napravljeni programi nalik video igricama koji potiču dijete na održavanje, jačanje i bolje usmjeravanje pažnje i koje dijete može polaziti na uputnicu u mnogim državnim ustanovama mentalnog zdravlja, ali i privatnim centrima, tako da tehnološki napredak ima svoju prednost.

Za dječju elektroničku pismenost važno je, osim korištenja tehnologije koju djeca vrlo brzo i rano svladaju, upoznati dijete s bontonom korištenja Interneta, zakonima koji se na njegovo korištenje mogu primijeniti i sl., a to dijete neće samo naći na YouTubeu. Tome ga mi moramo podučiti. Zato se toliki naglasak stavlja na roditeljsku uključenost, koja se pokazala kao važan medijator utjecaja elektronskih sadržaja.

Istraživanja širom svijeta, pa tako i naše, pokazuju da su roditelji nedovoljno uključeni u aktivnosti djece na Internetu. Samo mali broj roditelja je stalno uz svoju predškolsku djecu dok koriste elektroničke medije, dok samo trećina roditelja kontinuirano prati što djeca gledaju na ekranima. Problematičnim vidim jedan podatak iz istraživanja, a to je da trećina predškolske djece ima televizor u svojoj spavaćoj sobi. Mislim da za to doista nema potrebe. Toliko koliko predškolsko dijete treba gledati televiziju, može pogledati u dnevnom boravku ili gdje uređaj već jest, a tako ćemo odmah osigurati da imamo pregled nad onim što dijete gleda, ali i da možemo s njime prokomentirati isto i biti taj važan medijatorni faktor, ali i model, na kraju krajeva, jer ako dijete vidi da su svi u svojim sobama na ekranima, ne možemo očekivati da ono za sebe želi nešto drugo.

Koja je alternativa? Na koji način bi zapravo djeci trebalo osigurati korištenje elektroničkih uređaja i što je važno da ih pritom učimo?

Nije nam potrebna alternativa, potrebna nam je samo umjerenost i modifikacija načina na koji djeca koriste tehnologije. Teško je očekivati da djeca odrastaju bez ekrana, niti je to moguće, a ni potrebno. Ali alternativa je, ako baš hoćete da to ne bude središnji dio njihovih života, da mi budemo aktivno uključeni u njihovo korištenje tehnologija.

Dakle, preporuke su jasne; dojenčad ne bi trebala biti pred ekranima, umjesto toga trebaju biti na podu i razvijati motoričku spretnost, okulomotoriku, hvatati razne predmete, stavljati ih u usta, puzati, kretati se preko prepreka, imati bogatu interakciju s ljudima s kojima žive. Djeci nakon prve godine mogu se pustiti neke pjesmice ili visoko kvalitetni sadržaj, ako je baš nužno, ali kao poticaj za daljnje istraživanje ili učenje, odnosno motivaciju. Tako, recimo, dječaku koji je lud za bagerima i traktorima pustimo pjesmicu o bageru, ali nakon toga sjednemo s njim na pod, izvadimo prave igračke i igramo se s njim. Ili uzmemo slikovnicu i u njoj mu pokažemo bager, pružimo je djetetu, čitamo mu, ono okreće stranice.

Djevojčici koja želi biti balerina možemo pokazati kratki crtić s balerinom, ali je trebamo onda i odvesti na ples. Neki kvalitetniji sadržaji znaju pokrivati teme važne i izazovne maloj djeci poput odlaska na toalet, u vrtić i sl. Tada s djetetom to pogledamo, pričamo o tome, podsjetimo ga na to kad se i sami nađemo pred istom situacijom, Dakle, sadržaj nam može poslužiti kao dobar poticaj za napredovanje, ali tako da ga mi ‘prevedemo’ djetetu, jer malo dijete je zabavljeno onim što vidi, no još uvijek nema dovoljnu sposobnost apstraktnog mišljenja da bi jasno shvatilo smisao onog što je vidjelo.

Dakle, povezati taj svijet s ekrana sa stvarnim životom, da dijete aktivno oblikuje svoju stvarnost, a ne da bude samo pasivni promatrač.

Puno vremena pred malim ekranima zapravo znači malo kvalitetnog vremena koje obitelj provodi zajedno, a ujedno i malo vremena za prijenos vrijednosti i društvenih normi unutar kojih roditelji odgajaju djecu. Kako to komentirate i vidite li u tome problem za razvoj djece i njihovih vrijednosti koje bi ona trebala usvojiti do odrasle dobi?

Svakako. Djeca će, kako odrastaju, biti izložena svakakvom sadržaju,  a iako se nekad čini da znaju o tehnologijama više od nas, ne znaju više od nas o životu i potrebna im je naša pomoć i vođenje kroz svijet, pa tako i elektronički.

Govor o vrijednostima nije jedan razgovor koji se obavi u nekoj određenoj dobi, već je to proces koji traje cijeli život, od najranije dobi. Tijekom tog procesa govorimo djeci što su bitne stvari u životu, kakva ponašanja su prihvatljiva, a koja ne i što očekujemo od njih. Nagrađivanjem i pozitivnom disciplinom nastojimo usmjeriti njihova ponašanja u željenom smjeru, te naposljetku, vlastitim primjerom i vlastitim reakcijama na događaje oko nas svjedočimo što nam je doista bitno u životu. Tehnologija, odnosno sadržaji koje nam ona omogućava može biti dobar povod za razgovor o bitnim stvarima, za zbližavanje. Budite iskreni, recite djeci što vas brine, naglasite da je način na koji dijete koristi ekrane vama pokazatelj njegove zrelosti. Dajte primjere ako djetetu nije jasno zašto najprije mora obaviti obaveze (zadaća, učenje, treninzi i sl.) prije slobodnog vremena na ekranu.

Pitajte ga što bi mislilo o odrasloj osobi koja dođe na posao, i onda se igra na mobitelu dok ispred vrata satima kupci, pacijenti i sl., uključujući i vas i njega, čekaju. Sigurno će dijete uvidjeti da takvo ponašanje nije prihvatljivo niti ugodno. Povucite paralele i recite da je ovo način na koji se i ono samo uči jednog dana biti dobar radnik, dobar stručnjak itd. Pokažite vlastitim primjerom što vam je važno tako da umjesto vremena pred ekranom odučite posjetiti prijatelje, prošetati, igrati društvene igre, posjetiti muzej. Djeca će se kasnije s toplinom sjećati tih 'posebnih' trenutaka iz djetinjstva, a ne svakodnevnog sjedenja pred ekranima. Naravno, nekad je najbolji lijek ‘filmska večer’ s kokicama u krilu, tako da treba imati dozu fleksibilnosti i znati zajedno uživati u prednostima tehnologije.

Kakva su iskustva u Poliklinici, primjećujete li kod djece koja Vam dolaze negativne posljedice za koje možete reći da dolaze od pretjerane konzumacije elektroničkih uređaja? Naravno, pretpostavljam da se tu radi o utjecaju i mnogih drugih faktora, ne samo izloženosti ekranu?

Tako je, često dolaze roditelji s djecom koja imaju određenja kašnjenja u razvoju, primarno u području jezičnog razvoja i razumijevanja, a noviji trend je da roditelji ne vide problem što dijete kasni u usvajanju jezika, govoreći kako eto, ono zna engleski jer gleda YouTube. Ponekad nisam ni sigurna shvaća li taj roditelj što ta rečenica zapravo implicira – da dijete više vremena uči od ekrana na stranom jeziku nego od svog roditelja s kojim je više sati dnevno i čija je primarna zadaća odgoj djeteta. To je zabrinjavajuće. Također, mnoga djece pokazuju smetnje pažnje i koncentracije ili imaju specifične teškoće učenja. Podilazeći faktori su brojni, ali pretjerano izlaganje ekranima dodatno može pojačati teškoće te oduzeti vrijeme za druge aktivnosti koje bi za dijete bile blagotvorne.

Za vrijeme pandemije smo svjedočili porastu broja depresije kod djece – ona su bila jedna od najosjetljivijih skupina pogođenih 'zatvaranjem', a to vjerojatno znači i dodatan utjecaj ekrana, zatim osjećaja izoliranosti, usamljenosti… Koliko je s time povezan i današnji način života koji je opet usko vezan uz elektroničke uređaje? Virtualna stvarnost ne može nam zamijeniti pravi društveni život, govorili mi tu o obitelji, prijateljima, školskom ili poslovnom životu.

U cijelom svijetu se bilježi porast psiholoških poteškoća uslijed pandemije i svega što nam je donijela, a tako je i kod nas, a posebno su u riziku djeca i mladi koji još nemaju dobro razvijene mehanizme nošenja sa stresom. Da budemo iskreni, nitko od nas nije mogao biti spreman za sve što smo proživjeli i stručnjaci otpočetka upozoravaju na očekivane štetne posljedice kod djece i mladih. Mi koji radimo u praksi itekako vidimo porast smetnji psihološkog zdravlja kod djece.

Pred ekranima, sa stalno upaljenim vijestima i brojem žrtava Covida, djeca su neprestano bila izložena neizvjesnosti, zabrinutosti i vidjeli su da se jedan uređen i siguran svijet, odnosno slika takvog, ruši. To kod svakoga izaziva osjećaj manjka kontrole, bespomoćnost, anksioznost, depresivnost, pa i traumatske reakcije. Dodatno, bili su lišeni svega što bi im inače bila podrška mentalnom zdravlja – druženja s vršnjacima, podrške rodbine, zagrljaja i bliskosti, sporta, normalnosti i sigurnosti svakodnevice.

Neka djeca su se povukla u sebe i pokazala internalizirane smetnje (primarno depresivnost, anksioznost, pad samopouzdanja) dok su neka reagirala eksternaliziranim ponašanjima, pobunom, agresivnošću, delinkventnim ponašanjem.

Dodatan problem je što se to silno vrijeme izolacije kratilo sve većim vremenom pred ekranima, drugih opcije nije bilo, dok je mladima, kojima je društvo vršnjaka, prihvaćenost, status u društvu u fokusu s obzirom na razvojnu fazu, preostalo samo nastojati te odnose uživo zamijeniti onima online. Korištenje socijalnih mreža može biti izvrstan način povezivanja s ljudima koje poznajemo, ali i način ostvarivanja nekih novih prijateljstava s ljudima s kojima dijelimo zajedničke interese i vrijednosti, no može biti i izvor bolnih iskustava ako djeca dožive na Internetu nasilje, uvrede, odbacivanje ili prijetnje. Poznato je da je Internet 'dobra' platforma za zlostavljajuća ponašanja jer njegove specifičnosti – anonimnost, brzo širenje informacija, trajna dostupnost objavljenog sadržaja, pristup osobama putem porukama od nula do 24, svakog dana u tjednu – omogućavaju izbjegavanje odgovornosti za vlastite postupke i podržavaju nastavak zlostavljanja, dok kod žrtve istodobno jačaju osjećaji prijetnje, nemoći i neizvjesnosti (mlada osoba često nije sigurna u identitet zlostavljača, boji se tko će sve uvredljivi sadržaj vidjeti, boji se lajkova ili hejterskih komentara i sl., a odrasli često 'cyberbullying' ne shvaćaju ozbiljno).

Često su djeca tako udubljena u način komunikacije tipičan za socijalne mreže pa se ne snalaze u realnim životnim situacijama koje od njih zahtijevaju aktivnu i primjerenu komunikaciju s odraslima. Često se događa da djeca iskazuju emocionalnu nezrelost u stvarnim zahtjevnijim životnim situacijama jer je nisu imala gdje izvježbati.

Apeliram stoga na roditelje da nastoje vrijeme s djecom provoditi tako da ono obiluje međusobnim interakcijama, novim iskustvima, povezivanjem. Nekad će to biti u vidu šetnje, nekad razgovor, nekad sesija zajedničkog igranja igrica. Djecu treba poticati na čim više aktivnosti vani, s vršnjacima kroz sport, hobije, zbližavanje s drugim ljudima. To su odavno poznati zaštitni faktori mentalnog, ali i fizičkog zdravlja.

Također, normalno je da vaš tinejdžer želi pobjeći u sobu i dopisivati se s vršnjacima, jer je sada u takvoj razvojnoj fazi kada su mu oni najvažniji i s njima stalno želi biti u kontaktu, doznati sve informacije i sl. Problem je kad to postane jedino što radi.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.