LIJEPA PRIČA

MISIJA U BOLIVIJI Fra Ivica Vrbić: Djeci koja hodaju prljava, gladna i bosa dajemo do znanja da ih netko voli!

Autor

Maja Šubarić Mahmuljin/Generacija.hr

Djeca nam često dolaze gladna jer imaju puno braće i sestara te zapravo ne bude dosta ručka kod kuće za svu tu djecu. Kako onda očekivati da desetogodišnje dijete koje do 17 sati ništa ne pojede, bude koncentrirano i motivirano učiti?”, rekao je za Generacija.hr fra Ivica Vrbić. Ovaj mladi hrvatski kapucin posljednje tri i pol godine djeluje kao misionar u siromašnom mjestu Minero u nadbiskupiji Santa Cruz de la Sierra u Boliviji, a priznaje kako je misionarski poziv osjetio još kao dječak.

22.10.2019. u 13:40
Ispiši članak

Nakon školovanja na zagrebačkom KBF-u i nekoliko godina provedenih u zagrebačkoj kapucinskoj župi sv. Leopolda Mandića, 2016. godine ostvario je svoj san i došao u neki posve drugi svijet gdje ga je dočekalo siromaštvo, neimaština, ali i brojni ljudi potrebiti pažnje, ljubavi i vjere. U intervjuu za Generaciju nam je otkrio s čime se sve susreo kada je svećenički život u Zagrebu zamijenio bolivijskom provincijom, što sve muči djecu i mlade u toj dalekoj zemlji, na koje sve načine pomažu zanemarenoj djeci, siromašnima, gladnima i bolesnima, kako napreduje projekt izgradnje đačkog doma za dječake, osjeća li se usamljeno te što mu je donijelo ovo iskustvo.

Prenosimo dio razgovora s mladim misionarom:

Kada ste osjetili misionarski poziv i kako ste se osjećali kada ste prvi put došli u Boliviju?

Misionarski poziv sam osjetio još kao dijete listajući časopis Radosna vijest koji govori o misijama i nadahnjivao sam se primjerima brojnih misionara. Moji superheroji su bili upravo misionari koji su odlazili u druge zemlje naviještati vjeru ljudima koji nikada nisu čuli za Isusa. Najveći heroji za mene su bili Majka Terezija, otac Ante Gabrić, a kasnije i pokojni fra Vjeko Čurić koji je dao svoj život za narod Ruande. Upravo su oni za mene bili prekretnica i potaknut njihovim primjerom i u meni se rodila želja da budem misionar.

U početku sam se osjećao, mogu slobodno reći, malo izgubljeno. Došao sam na drugi kontinent, u neki posve drugi svijet. Međutim, vrlo brzo je otvoreno srce ljudi među kojima djelujemo stvorilo osjećaj domaće atmosfere – kao da sam kod kuće. Počeo sam osjećati da nisam stranac i ljubiti zemlju u kojom živim, jednostavno postao sam dijelom stvarnosti koja me okružuje.

‘Djeca tjednima jedu samo rižu’

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Kome najviše pomažete?

Budući da smo mi redovnici i svećenici, naš dan započinje jutarnjom molitvom nakon koje slijedi doručak i raspodjela dnevnih zaduženja i poslova. Dopodne većinom obilazimo bolesnike i različite škole. Poslijepodne odlazimo u sela i zajednice ljudi koji pripadaju našoj župi i tamo se susrećemo s djecom, mladima, ali i odraslima i susret završavamo sa svetom misom. Naše poslanje je pastoralno i karitativno. Vođeni Isusovim riječima (bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite i zloduhe izgonite) kojima šalje svoje učenike djelovati, naš pastoralni rad usko ide uz karitativni.

Služimo svete mise, naviještamo Riječ Božju kroz vjeronauk, susrete s mladima, s bračnim parovima…Pozivamo ih da ljube jedni druge i na poseban način svoje neprijatelje, kako nam i sam Isus kaže da praštamo jedni drugima, te da budemo milosrdni – to je srce našeg propovijedanja. Karitativni rad se očituje u tri grane: pomažemo u obrazovanju djeci koja su zanemarena od strane svojih roditelja, zatim bolesnicima pružamo odgovarajuću liječničku skrbi i besplatne lijekove te pomažemo siromašnima i gladnima kojima nosimo pakete pomoći bez kojih oni ne bi imali dostatno za život.

Koliko ima gladne djece u Boliviji i kako se tamošnje obitelji bore sa siromaštvom?

Teško je reći točan broj gladne djece, ali treba napomenuti da je Bolivija jedna od najsiromašnijih zemlja Južne Amerike. Stoga se ovdje na širokoj osnovi može vidjeti puno djece koja bi zaista pojela bilo što jer često tjednima jedu samo rižu prženu na ulju, bez mesa i povrća što naravno dovodi do anemije i brojnih zdravstvenih problema.

U najudaljenijim filijalama, nerijetko se sretnu primjeri majki koje se moraju prostituirati kako bi prehranile svoju djecu. Također, često se dogodi da djeca dođu u naš program ‘Apoyo escolar’ gladna jer imaju puno braće i sestara te zapravo ne bude dosta ručka kod kuće za svu tu djecu pa uvijek netko ostane gladan. Kako onda očekivati da desetogodišnje dijete koje do 17 sati ništa ne pojede, bude koncentrirano i motivirano učiti?

Posebno me dirnula jedna situacija kada smo siromašnoj obitelj darovali paket pomoći koji sadrži osnovne namirnice za kuhanje i osobnu higijenu i kada sam pitao djevojčicu što joj se najviše sviđa u tom paketu, a ona mi je odgovorila da joj se sve sviđa. Koliko su tu siromašna djeca zapravo zahvalna za svaki dar koji dobiju jer je to često i jedino što će u sljedećem periodu i imati.

Cijeli tekst možete pročitati na portalu Generacija.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.