Australka o životu na Lastovu: Moji roditelji dolaze iz Hrvatske, vratila sam se zbog ljubavi

Iako se na Lastovu danas osjeća kao doma, Stefanie priznaje kako joj je u početku bilo teško i da joj nedostaje Australija. No na Lastovu je izgradila novi život – predaje vjeronauk  u osnovoj školi „Braća Glumac“, pjeva u ženskoj klapi ‘Ladesta’ i vodi crkveni zbor.

U razgovoru za Generaciju.hr otkrila je kako se snašla na otoku, što joj nedostaje iz rodnog grada, koliko joj se život razlikuje od onog u Australiji, kako joj je raditi s djecom na otoku i razmišlja li o povratku u Australiju.

Rođena si u Australiji, no tvoji su roditelji podrijetlom iz Hrvatske. Kada i zašto su otišli živjeti u Australiju?

Otac je imao 15 godina kada se sa svojom obitelji preselio u Australiju. Rodno Lastovo napustili su iz ekonomskih razloga, ali i zato što se jedan član obitelji već preselio tamo. Majka je sa svojom obitelji otišla iz slavonskog  sela Gat kada je imala devet godina, također iz ekonomskih razloga. U Australiji ih je pak spojila pripadnost hrvatskoj zajednici.

Kako je izgledao tvoj život u Australiji? Jeste li njegovali hrvatske korijene?

Rodila sam se u velikoj obitelji kao šesto od sedmero djece. Imam četiri sestre i dva brata, tako da je kod nas doma uvijek bilo veselo. Svaku nedjelju bi išli na hrvatsku svetu misu, a svi u obitelji smo bili aktivni članovi KUD-a „LADO“ Geelong gdje smo učili svirati tamburice, pjevali hrvatske pjesme i plesali. Tamo sam naučila svirati bisernicu koju sviram već 17 godina.

Moji su se roditelji upoznali kroz LADO,  tako da je to društvo uvijek bilo dio nas. Zbog njega smo uvijek bili aktivni, radili smo u Centru hrvatske zajednice u Geelongu gdje smo držali probe, družili se s drugim Hrvatima i tako uspjeli zadržati naš hrvatski identitet.  Geelong je grad na moru u kojem živi puno iseljenika iz Hrvatske, tako da sam se kroz djetinstvo najviše družila s Hrvatima. Udaljen je 45 minuta vožnje od glavnoga grada Melbourna u kojem sam završila Australski katolički fakultet (Australian Catholic University).

Kako ti se svidjela Hrvatska i Lastovo? Koliko često si dolazila na otok i jesi li u početku mislila da ćeš se tamo preseliti?

Od prvog dana sam se zaljubila u Lastovo. Prvi puta sam došla 2003. godine kada sam imala 11 godina i odmah mi se sviđala ljepota mjesta, a i uvijek me je zanimalo rodno mjesto mog oca. Prije nego što sam se preselila, Lastovo sam posjetila najmanje šest puta. Bilo je trenutaka kada sam pomislila da bi mogla živjeti na otoku jer sam toliko voljela tamo ljetovati, ali sve dok nisam upoznala svog supruga, nisam o tome ozbiljno razmišljala.

Kako si upoznala svog supruga Antu i je li vam bilo teško održavati vezu na daljinu?

Antu sam upoznala 2011. godine na jednom druženju kod zajedničkih prijatelja na Lastovu. Tu večer smo se upoznali i drugi dan odlučili biti u vezi. Od tada smo se čuli telefonom, pa preko Skype-a na internetu. Tri godine bili smo u vezi na daljinu. U to vrijeme, on je dva puta došao u Australiju, a ja sam ljeti dolazila na Lastovo. Kada smo se upoznali bila sam na prvoj godini fakulteta, no odlučila sam završiti sve četiri godine prije nego preselim na Lastovo Meni je cilj bio završiti fakultet, a njemu raditi na otoku, pa smo tako uvijek brojali dane dok se nismo idući put vidjeli. Vjenčali smo se u 18. srpnja  2015. godine na Lastovu kada su mi došli roditelji, braća i sestre.

Zašto ste izabrali život na Lastovu i je li ti bilo teško preseliti se iz Australije na mali otok?

Smatrala sam da će meni biti puno lakše preseliti se nego mom suprugu. On je došao dva puta u Australiju i vidjela sam kod njega ono što sam već doživjela kod svog oca, a to je njegova vezanost za Lastovo. Uz to, meni je puno bolje išao hrvatski nego njemu engleski jezik, a i ja sam već imala hrvatsko državljanstvo.

Koje su prednosti, ali i nedostaci života na Lastovu?

Lastovo je prekrasno mjesto za mir, tišinu, čisti zrak i zdrav život. Kako je malo mjesto ne moraš se bojati dok navečer šećeš po mraku, osim ako lupa neka „funjestra“ od propuštene kuće ili ako padneš preko mačke (smijeh). Kada živiš ovdje, ne možeš patiti za onime čega nema, nego moraš gledati što imaš i zaboraviti na sve drugo. Kada bi svaki dan razmišljala što mi nedostaje, pala bi u duboku depresiju jer tu nema kraja. A opet kada sve imaš, opet ti nešto nedostaje, tako da često ne mislim na ove stvari.

Na Lastovu nedostaje događanja. Često ljeti bude raznih sadržaja, ali su oni uglavnom za turiste. Za nas domaćine duga je zima. Nedostaje i to da se više družimo kao zajednica. Sada se izgradilo jedno igralište u Ublima gdje roditelji mogu sjesti, čuvati djecu i malo se podružiti. Ponekad pomislim kako bi nam dobro došao jedan ‘fast food’ restoran da ne moram misliti što ću skuhati ako mi se taj dan ne da ili da mogu otići u restoran vikendom. No to su sitnice.

Možeš li usporediti svoj život u Australiji i sadašnji život na Lastovu? Što ti najviše nedostaje iz rodnog grada?

U Australiji je sve lako i dostupno. Ako imaš bilo koju želju za nešto pojesti, probati ili vidjeti, sve je tu blizu, kao što je možda u Zagrebu. Multikulturalna je zemlja, tako da se susrećeš s ljudima koji ti daju drugi pogled na život. U srednjoj školi sam imala prijateljice iz Vijetnama, Indije, Srbije, Hrvatske, Australije, Italije, Turske i Filipina. No svi smo bili slični, imali svoju kulturu i način života, ali smo se poštivali i dobro slagali. Ne mogu reći da mi nedostaje Geelong  jer osjećam da sam više vezana uz Lastovo, no nedostaju mi braća, sestre, nećaci i nećakinje, ali i prijateljice.

Ovdje na otoku svi dišu kroz život kao jedno tijelo, barem na Lastovu. Sviđa mi se zajedništvo i obiteljska atmosfera na otoku. No primjetila sam da ljudi u Hrvatskoj imaju manje strpljenja i možda tolerancije za one koji su malo drugačiji, iako se susreću s dosta turista. Osjetila sam kako su Hrvati puno iskreniji, hladniji i oštriji po naravi. Primjerice, uvijek spomenem suprugu ako je netko u dućanu ili uredu bio ljubazan prema meni jer je to rijetkost. U Australiji je pak rijetkost kada je netko bezobrazan prema vama.

Kako su te prihvatili stanovnici Lastova, jesi li pronašla prijatelje ovdje?

Kada sam došla na Lastovo najviše me iznenadilo koliko su mi nedostajale prijateljice iz Australije. Znala sam da će mi u početku biti teško, ali prvu godinu sam dosta patila zbog prijateljica koje su mi nedostajale. No imala sam sreće da sam sve to pronašla u svom suprugu i uspjela sam se sklopiti s njegovim prijateljima na Lastovu. Sada sam stekla dobre prijateljice koje mogu nazvati i pitati za savjet ili s njima popiti kavu. Dok nisam rodila prvo dijete nije bilo lako stvarati te dublje veze, no zahvaljujeći Anti, našoj djeci i tome što sam dosta aktivna na otoku uspjela sam se snaći.

Završila si engleski jezik i vjeronauk. Kako ti je predavati vjeronauk u osnovnoj školi na Lastovu?

Držati satove vjeronauka u razredu s malo djece (ne više od 10) je vrlo teško. Kada je malo djece na meni je da ih dodatno motiviram, što nije u tolikoj mjeri potrebno u većim razredima jer postoji radna atmosfera. Iako djeca na otoku možda više znaju o vjeri nego djeca u školama u Australiji, teško je voditi rasprave s troje ili petero djece jer onda one postanu monotone i kratke. Kada je šestero djece dobro,  dvoje ih se ne trudi  ili ne žele sudjelovati, to je isto kao da 12 djece od 24 ne sudjeluju ili ne slušaju, što se ne događa u većim razredima.

Majka si dvoje male djece. Učiš li svoju djecu engleski? Koliko ti znači tvoja obitelj i jesi li zadovoljna životom ovdje?

Baš kao što su moji roditelji pričali sa mnom hrvatski, tako i ja sa svojom djecom pričam engleski. Od kada sam rodila svog sina prije dvije i pol godine, život na Lastovu mi je postao mnogo ispunjeniji. Nema dana da mogu reći da mi je dosadno, jer svaki dan donese nove izazove u kojima se snalazim kao majka, učiteljica i ugajateljica svoje djece.  Moja su mi djeca ispunila onu prazninu koja sam osjećala zbog odvojenosti od svojih nećaka i nećakinja u Australiji. Sada mi je lakše živjeti s tim nedostacima zbog djece, pa sam vrlo zahvalna Bogu što ih nam je darovao.

U usporedbi s počecima, kako se danas snalaziš na otoku? Smatraš li se pravom Lastovkom?

Kada sam tek došla bila sam kao Antina sjena. Bili smo zajedno skoro 24 sata dnevno, sve dok se nisam snašla i pronašla posao i prijatelje. Živjela sam sa njegovom obitelji i bilo je teško naći svoje mjesto uz njih, ali s vremenom je sve sjelo na svoje mjesto. Zahvalna sam što imamo prekrasnu obitelj i što su me njegovi prihvatili kao svoju od samog početka.

Ja osjećam da sam više-manje shvatila što to znači biti Lastovka, a to je osoba koja voli svoj otok, želi raditi za uspjeh i dobrobit svog otoka te živjeti u skladu s otokom. Iako ne osjećam da sam samo Lastovka. Smatram se i Slavonkom, ali i Australkom jer sam tamo rođena i imam drugačiji mentalitet nego ljudi ovdje.

Imaš li dovoljno sadržaja na otoku? Pjevaš u ženskoj klapi i vodiš zbor. Koliko ti znače ove aktivnosti?

Kada sam došla na Lastovo jako mi je nedostajalo sudjelovanje u orkestru i biti dio „Lada“, pa sam se priključila KUD-u Lastovo i plesala s njima. Potom mi se otvorila prilika da budem dio ženske klape Ladeste, a sada i vodim crkveni zbor „Petrovo Uho“ u mjestu Ubli, što mi daje puno sreće i zadovoljstva. Puno mi znače sve moje aktivnosti – ispune mi slobodno vrijeme, daju mi dodatni cilj kroz tjedan, zadovoljstvo i mogućnost da se susretnem s različitim ljudima jer mislim da je to ipak najbitnije za život na otoku da se čovjek ne osjeća još više izoliran radi usamljenosti.

Imaš li želju vratiti se u Australiju jednog dana? 

Naravno da se želim vratiti i posjetiti sestre, braću, njihovu djecu i sve prijatelje. Kada mi djeca malo porastu planiram otići u Australiju, ali samo u posjet. Zasad mi je najbitnije da osiguram svoje temelje ovdje na otoku.

Još se jedna Australka radi supruga preselila na Lastovo. Družite li se i izmjenjujete li iskustva?

Njezin suprug je Antin prvi rođak, tako da se družimo obiteljski. Ona me dosta savjetovala i upozorila na to što mogu očekivati ovdje na otoku, ali mi je poslužila i kao potvrda (kao i druge Australke koje poznajem i koje su se preselile u Hrvatsku) da se ovdje može živjeti bez obzira na poteškoće.

Što bi poručila za kraj?

Čovjek može biti sretan gdje god da živi. Najbitnije je pronaći svoje mjesto u zajednici među ljudima, imati volju za uspjehom, imati vjeru u Boga i, ako je moguće – dobrog supruga! To uvijek pomaže. (smijeh)