NAJBOLJA MLADA HRVATSKA GLUMICA

Ana Marija Veselčić o svojoj predstavi 'Domaši' i odrastanju u domu: Kakvo god djetinjstvo bilo, uvijek ti nedostaje

Autor

dd/Maja Šubarić Mahmuljin/generacija.hr

Mlada glumica Ana Marija Veselčić svojim je primjerom pokazala da je moguće uspjeti unatoč preprekama u životu. Ova 24-godišnja Vinkovčanka sa splitskom adresom javno je progovorila u odrastanju u Domu za napuštenu djecu, o čemu je napisala i uspješnu autorsku predstavu ‘Domaši’. Iako danas niže uspjeh za uspjehom te je već osvojila brojne nagrade, među kojima i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu, priznaje kako joj nije bilo lako kada je izlazila iz Doma s 19 godina.

13.06.2019. u 13:38
Ispiši članak

Da je gluma njezin poziv, kaže, shvatila je u srednjoj školi. Diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti u Splitu gdje surađuje s dva kazališta – HNK Split i Gradskim kazalištem lutaka. No uz pomoć Zaklade “Vaša pošta” i dobrih ljudi stekla je sigurnost i hrabro krenula ostvarivati svoje snove.

Kako Vam je bilo odrastati u Domu za napuštenu djecu?

U domu je odrastanje po mom mišljenju jednako kao i kod kuće, osim činjenice da ne skrbe za tebe dva roditelja, nego čitav tim od 20-ak ljudi sačinjen od tehničkog osoblja (kuharice, pralje, čistačice) te odgajatelja, psihologa, socijalnih radnika. Svi su oni jednako utjecali na moj rast i razvoj. Nisam imala jednog brata ili sestru nego njih 60-ak. Bilo je živo i šareno kao svako drugo djetinjstvo.

Što ćete najviše pamtiti iz tih dana?

Najviše ću pamtiti prijateljstva koja su tu za cijeli život. To su za mene posebni odnosi kakve nemam niti sa svojom biološkom obitelji. Djeca koja su odrastala ili odrastaju u domovima bez odgovarajuće roditeljske skrbi znat će o čemu pričam.

Kada je započela Vaša ljubav prema kazalištu i kako to da ste odabrali glumu kao poziv?

Gluma je uvijek bila tu negdje, ali je nisam shvaćala previše ozbiljno do srednje škole. Naime, u drugom razredu Medicinske škole dobili smo novu profesoricu hrvatskog jezika – Vlastu Galić. Ušla je u razred, pustila torbu i imenik na stol i pitala:”Da čujem, tko je od vas zalutao u ovu školu?”. Podigla sam ruku i ostalo je povijest. Išla sam na LiDraNo i palo mi je na pamet da bih mogla otići na prijemni za glumu. Nisam htjela provesti ostatak života pitajući se što bi bilo da sam probala. Upala sam i završila Akademiju dramskih umjetnosti u Splitu. Tu sada živim i radim ono što volim. Dakle, da nije bilo profesorice Galić, nikada se ne bih usudila otići na prijemni. Na tome joj hvala.

Vaša prva autorska predstava ‘Domaši’ vrlo je uspješna. Kako je nastala i je li vam bilo teško raditi ovu vrlo osobnu temu?

‘Domaši’ je bio moj diplomski rad na petoj godini Akademije. Odlučila sam sama napisati tekst jer nije postojao nijedan koji bi opisao život u takvoj jednoj ustanovi na način na koji sam ja to doživjela. Glavna misao kojoj sam se vraćala kroz dvije godine pripreme i rada na predstavi bila je:”Kakvo god djetinjstvo bilo, uvijek ti nedostaje.” Nisam htjela iznositi svoju priču pa sam radila intervjue s bivšim korisnicima domova te sadašnjim i bivšim djelatnicima domova, odlazila sam u druge domove i čitala zakone.

Koju ste poruku htjeli prenijeti ovom predstavom i u čemu je po Vama tajna njezine popularnosti?

Htjela sam publici prikazati ‘domsku djecu’ kao male superheroje, snažne i sposobne ljude koji znaju i najmračnije misli okrenuti na šalu. Tajna njezine popularnosti je po mom mišljenju upravo to. Svi smo jednom bili djeca. Veselili smo se i plakali jednako snažno kao i likovi iz moje predstave. Publika to prepoznaje i to je ono što i mene kao izvođača i autora ispunjava.

Kako ste se osjećali kada ste po punoljetnosti morali napustiti dom? Tko Vam je bio najveća podrška?

Dom sv. Ane u Vinkovcima napustila sam s 19 godina, po upisu na Akademiju. Potom sam dvije godine bila u stambenoj zajednici u dječjem domu Maestral u Splitu pod vodstvom Meri Ćurin Gladine. Čim smo se upoznale rekla mi je:”Imaš dvije ruke, dvije noge i glavu. Zdrava si i sposobna mlada osoba. Upisala si fakultet. Ništa te ne može spriječiti da ga i završiš i ja sam tu da pripomognem tu i tamo.” Neću to zaboraviti. Bila sam iznimno preplašena prvih nekoliko dana, ali to me je podiglo. Ona je danas moja prijateljica, mama i osoba na koju mogu računati ako mi bilo što zatreba.

Moram još spomenuti i Miljenka Grabara, bivšeg ravnatelja dječjeg doma Maestral. Po dolasku na funkciju, došao je osobno kod nas u stan, dao nam svoj broj mobitela, pružio nam ruku, popio s nama kavu i rekao da je tu nama na usluzi. Da trebamo mlijeko u tri sata ujutro, on će nam ga donijeti. On je i danas tu, dolazi na svaku premijeru i velika mi je podrška.

Ostatak intervjua s ovom hrabrom, talentiranom mladom glumicom pročitajte na portalu Generacija.hr 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.