NAKON BRONCE U TOKIJU - UDAJA Paraolimpijka Anđela Mužinić Vincetić: 'Najveći mi je uspjeh prevladavanje barijera za koje ostali misle da su nemoguće!'

Ova vrhunska mlada sportašica iz Splita iza sebe ima brojne zapažene rezultate u parastolnom tenisu na Europskim i Svjetskim prvenstvima, ali i dvije medalje s Paraolimpijskih igara. Iz Tokija se vratila s broncom koju je osvojila u paru s Helenom Dretar Karić. To im je već druga olimpijska medalja, a prva im je bila ona srebrna koju su osvojile na prethodnim Paraolimpijskim igrama u Riju. Dvije su stolnotenisačice ovoga prosinca po drugi puta u karijeri izabrane za najbolju ekipu godine, i to po izboru Sportskih novosti.

Anđeli i u privatnom životu cvjetaju ruže. Samo mjesec dana nakon POI u Tokiju, udala se za Kristijana Vincetića, zagrebačkog plivačkog paraolimpijca.  U intervjuu za portal Generacija.hr govorila je o počecima bavljenja stolnim tenisom, najdražim ostvarenjima u sportu, nastupu na Paraolimpijskim igrama u Tokiju, podršci države, problemima s kojima se susretala kao sportašica s invaliditetom, udaji za Kristijana, bračnom životu i željama za budućnost.

U sportu ste odmalena, a prva ljubav bila vam je odbojka. Koliko vam se život preokrenuo nakon nesreće? Kada i zašto ste se odlučili baviti stolnim tenisom?

Nije mi se život preokrenuo nego sam išla drugim putem – od snova da ću u Americi igrati odbojku, do sporta za kojeg tada nisam ni znala. Prvi poziv da probam igrati stolni tenis sam imala od Helene, moje sadašnje tim partnerice. Odbila sam taj poziv, ali mi znatiželja nije dala mira pa sam ipak otišla pogledati kako ona trenira.

Nisam tada bila impresionirana jer sam bila fokusirana na odbojku. Nakon toga je u moju osnovnu školu došao predsjednik Splitskog saveza te me pozvao u klub. Krenula sam s treninzima jednom tjedno pa smo povećali na tri puta tjedno, a danas treniram i tri puta dnevno.

Kako vam je bilo nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Tokiju? Jeste li očekivali broncu? Zašto ste Helena i vi dobra kombinacija?

Sam nastup je bilo drugačiji jer je dvorana bila prazna, bez gledatelja, kao i na međunarodnim turnirima. Realno je bilo da će zlato i srebro uzeti Kina ili Korea, a da će nama pripasti bronca, jer smo dugi niz godina prva ekipa Europe. Helena i ja smo dugo godina skupa i jako se dobro poznajemo, a pogotovo u igri. Ako krene nekakva kriza, znamo kako koja diše i znamo kako onda postupiti u tom trenutku.

Ovo vam je druga medalja s Paraolimpijskih igara. U Rio de Janeiru ste Helena i vi osvojili srebro u ekipnoj konkurenciji. Što je potrebno za vrhunske sportske rezultate i na koje ste uspjehe posebno ponosni?

Jako puno odricanja i ulaganja. Treba posvetiti sportu život. Ponosna sam na apsolutno sve, a najviše na male stvari u napretku. Najveći uspjeh za mene je konstantno napredovanje od malih do onih manje bitnih stvari, prevladavanje barijera za koje ostali misle da su nemoguće.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportašica s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

U počecima sam se susretala s poteškoćama kao što je prilaz dvoranama, a onda s time tko će plaćati trenera. Tu je i nedostatak osoba koje bi željele trenirati. Dok ste mladi sportaš nitko vas ne financira i o svemu sami morate brinuti. Uspjet ćete samo ako imate obitelj koja vas gura i koja zna da je to jedini ispravni put.

Nakon što sam u pronašla trenericu Mirelu u Zagrebu, prilagodila sam svoj život i preselila se u metropolu samo kako bih ostvarila svoje sportske ciljeve. Od tada se ne brinem ni o čemu jer to sada vodi moja trenerica.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu? 

Broj treninga ovisi o planu i programu, odnosno u kojem smo tjednu prije natjecanja. Najčešće treniram dva puta u danu po dva sata, a treninzi na pripremama su znali biti tri puta dnevno. Dva puta tjedno odradim kondiciju a svakodnevni su i mentalni treninzi.

Sport je jako važan dio mog života jer me je oblikovao u osobu, dao mi jako puno mogućnosti, situacija u kojim sam se našla, jednostavno me odgajao tijekom života.

Nedavno ste se udali za  plivačkog paraolimpijca Kristijana Vincetića. Što vas je privuklo kod Kristijana i kako vam je u bračnim vodama? Koliko vam znači to da vam je i suprug paraolimpijac?

Kristijan i ja smo se upoznali na putu za London, na moje prve Paraolimpijske igre, a njegove druge. Sada mogu nabrajati do beskonačnosti ono što me je kod Kristijana privuklo. Jako je zanimljiv, opušten, pričljiv, ugodan, ambiciozan, dobar prijatelj, dobar s djecom, može iz mojeg kaosa stvoriti red, odvažan je, srčan, tolerantan, uporan, radišan. Zajedno smo od rujna 2012. godine.

Smatram da je kod nas sve išlo svojim tijekom i da smo u svakom trenutku jedno drugom bili podrška i razumjeli smo se u trenucima kada je netko morao biti fokusiran na natjecanje, kada smo često izbivali od kuće. Mislim da je puno pomoglo to što smo oboje vrhunski sportaši, iako sam ja puno više naučila od njega nego on od mene.

Tko vam je uz Kristijana najveća podrška u životu i sportskoj karijeri? 

Uz supruga, najveća podrška su mi trenerica, obitelj i prijatelji. Svi su se uklopili kao djelić slagalice. Oni su mi uporište, sklonište, izvor nadahnuća i najveća potpora u životu. Kada je teško oni su tu, kada je lijepo oni su tu.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri?

Mislim da je kruna karijere pojedinačna medalja s Paraolimpijskih igara koja još nedostaje u kolekciji. Sljedeće veliko natjecanje je Svjetsko prvenstvo koje je sljedeće godine u studenom.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.