Najbolja hrvatska maratonka Matea Parlov Koštro: 'Sportašice vrlo često dolaze na naslovnice kroz prizmu vlastitog izgleda'

Ova 31-godišnja zagrebačka atletičarka i trkačica Atletskog kluba Svetice osmerostruka je prvakinja Hrvatske na dugim prugama, ali i višestruka rekorderka. Osvojivši srebrnu medalju u maratonu na Europskom prvenstvu u Münchenu 2022. postala je najveća senzacija u hrvatskoj atletici. Naime, osvojila je prvu, povijesnu hrvatsku medalju u maratonu na velikim natjecanjima. Matea je izborila i plasman na Olimpijske igre u Parizu, što će joj biti drugi nastup na ovom prestižnom natjecanju.

U intervjuu za Generaciju govorila je o sportskim uspjesima i medaljama, što je potrebno za vrhunske rezultate u atletici, kakav je položaj žena u sportu danas, posebice atletičarki, je li se susretala s predrasudama ili mobingom tijekom karijere, može li se živjeti od sporta te što bi poručila mladim sportašicama koje tek ulaze u svijet atletike.

Ostvarenje sna

Koliko vam znači plasman na Olimpijske igre u Parizu? Kakav uspjeh očekujete i kako se pripremate za ovo prestižno natjecanje? 

Plasman na Olimpijske igre u Parizu mi jako puno znači jer je to ostvarenje sna svakog sportaša. Iza sebe već imam jedne uspješno odrađene Igre i stvarno se veselim Parizu! Također, jako mi puno znači i zbog financijske situacije jer se vodim kao evidentni kandidat pa je puno lakše realizirati pripreme i sve ono što mi je potrebno kako bi se dobro spremila.

Teško je predvidjeti rezultat u maratonu jer je to teška, dugačka i nepredvidiva utrka. Na prošlim Igrama sam bila 21., što je najbolji plasman jedne hrvatske maratonke na OI, tako da bi bila jako zadovoljna kad bih uspjela ući među 20 najboljih na svijetu.

Kako je biti najbolja hrvatska maratonka? Na koje recentne uspjehe ste najviše ponosni? 

Jako je motivirajuće, ali također to sa sobom nosi dozu očekivanja okoline s čime se nekad nije lako nositi. Osim visokog plasmana na OI spomenula bih srebro s Europskog prvenstva u Münchenu, na što sam jako ponosna jer je plod talenta, ali i dugogodišnjeg rada moga tima i mene.

Kako vam je bilo nastupiti u Hannoveru? Koliko vam je značilo istrčati vlastiti rekord?

Jako volim trčati u Njemačkoj, mogu slobodno reći da se tamo osjećam kao doma. Jako puno ljudi u Njemačkoj me podržava i uvijek me toplo dočekaju i često mi na kućnu adresu šalju slike kako bi ih potpisala i vratila nazad, što me posebno veseli. Hannover maraton sam odradila po planu, dogovor s trenerom i managerom je bio da ne idem na 100% već samo malo brže od norme za OI, što sam i učinila.

Imala sam dvojicu njemačkih najboljih pacemakera koji su mi pomagali držati tempo za vrijeme utrke i to mi je ujedno i prva pobjeda na jednom velikom maratonu. Moram priznati da sam priželjkivala tu pobjedu. 

'POVIJESNA SENZACIJA' Naša atletičarka Matea Parlov Koštro osvojila srebro u maratonu; ovako je govorila za Generaciju: 'Svidio mi se slatki okus pobjede'

'Trkačice su dominantnije od trkača'

Što je sve potrebno za vrhunske rezultate u atletici? 

Potrebno je prije svega imati talent. Ja to rado zovem "faktor X", odnosno nešto što vam daje prednost u trčanju u odnosu na druge trkače, nešto po čemu se razlikujete od drugih. Ono što je jako važno uz sami talent jest to da imate trenera koji će ga znati iskoristiti, to jest, izvući najbolje iz vaših mogućnosti.

Sljedeća važna stvar jest sredina koja vas podupire. U mojem slučaju to je moja obitelj, prijatelji, atletski savez, HOO i sponzori koji su prepoznali moju kvalitetu. Bez svega navedenog je jako teško biti elitni trkač. 

Kakav je položaj žena u sportu danas? Kakav je položaj atletičarki?  

Položaj žena u sportu je vrlo loš, bez obzira na to što se nalazimo u 21. stoljeću. I dalje se muški sport više prati i smatra se puno atraktivnijim od ženskog i vrlo često sportašice dolaze na naslovnice kroz prizmu vlastitog izgleda ili ‘stylinga’ gdje se umanjuju sportska ostvarenja istih. Moram priznati da smo u okvirima Hrvatske mi trkačice trenutno dominantnije od trkača pa smo i češće po medijima. Također, izvan granica Hrvatske mislim da u maratonu podjednako cijene maratonke i maratonce zbog same prirode ove surove atletske discipline.

Jedini problem na koji bih se osvrnula iz vlastite perspektive jest problem "malih tržišta". Hrvatska je mala zemlja, malog tržišta pa je meni kao sportašici jako teško konkurirati drugim sportašicama iz velikih zemalja kad se radi o inozemnoj sponzorskoj podršci jer im naprosto malo hrvatsko tržište nije zanimljivo.

U tenisu i nogometu se puno govori o izjednačavaju plaća za sportaše i sportašice. Kako je u atletici? Ima li razlika u honorarima i radi li se na njihovom izjednačavanju?

Na sreću, u atletici se isključivo gleda rezultat i samim time smo svi izjednačeni i dobivamo onoliko koliko vrijedi naš rezultat, odnosno plasman s velikog natjecanja. Europske trkačice i trkači zbog velikog broja iznimno dobrih Afrikanaca, najčešće ne mogu zaraditi na utrkama od nagradnog fonda već od startnina (‘appearance money’). Prije same utrke potpisuje se ugovor s organizatorom gdje vam ponude određenu svotu novca za start na njihovoj utrci i moram priznati da nisam primijetila da trkači imaju bolje ponude od trkačica.

Neugodna iskustva s trenerima

Jeste li se kao sportašica i žena susretali s predrasudama ili možda mobingom tijekom karijere? U kakvim ste odnosima s drugim atletičarkama, ima li netrpeljivosti i otežavaju li ponekad žene ženama u profesionalnoj karijeri?

Imala sam neugodnih iskustava s trenerima koji su me tražili da imam željenu težinu, pritom se ne obazirući kako će njihovi neprilični komentari utjecati na mladu, krhku žensku osobu koja se tek izgrađuje. U većini slučajeva se međusobno podržavamo, tek ima nekolicina osoba kod kojih se da primijetiti zavist, ali ne obazirem se na takve pojedince, već se nastojim okružiti pozitivnim ljudima koji će iz mene izvući maksimum.

Dosta vremena provodim na pripremama gdje treniram s trkačicama iz drugih europskih zemalja i mogu reći da se međusobno podržavamo i da smo si 'vjetar u leđa' i zaista je jako dobar osjećaj trenirati u takvom okruženju. 

Može li su u Hrvatskoj živjeti od maratona? Kakva je vaša situacija?

Prije medalje s Europskog prvenstva nisam mogla živjeti od maratona jer su mi stipendije bile simbolične, pogotovo nakon Olimpijskih igara gdje do kraja godine svi koji ne osvoje medalju gube pravo na stipendiju. U tom trenutku sam htjela odustati od maratona i naći posao u struci, no trener i obitelj su me savjetovali da ipak dam priliku trčanju i nastavim trenirati. Nakon srebra s Europskog prvenstva situacija se promijenila jer sam dobila sponzore poput Proteini.si, Hoke, Izipizi, Garmina, Croatia full of life koji mi pomažu ne samo opremom i suplementima nego i financijski.

Tu je i Hrvatska vojska čija sam ugovorna pričuvnica i samim time mi i oni daju dio sredstava. Sponzorski surađujem i s Poliklinikom T bez kojih bi bilo jako teško podnijeti sve naporne treninge. Ne smijem zaboraviti atletski klub Svetice i Hrvatski atletski savez koji su dio mog malog tima i koji su sa mnom od početka ove lijepe priče.

Što biste poručili mladim sportašicama koje tek ulaze u svijet atletike?

Poručila bih da vjeruju u sebe i svoje ciljeve i da kroz cijeli proces ne zaborave uživati u onome što rade. S obzirom na to da sam jako puno ne tako pozitivnih stvari prošla zbog opaski o tjelesnoj težini, htjela bih im poručiti da vole i poštuju svoje tijelo jer je jedino koje imaju.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.