Nagrađena novinarka Petra Vuka: Baka Đuja me naučila da je sreća u malim stvarima!

Veliko je to priznanje za talentiranu 23-godišnju studenticu četvrte godine novinarstva koja je na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu došla iz rodnog Kaštel Sućurca pored Splita. Novinari portala Generacija pitali su je zašto je izabrala ovaj poziv, kako je nastao film i nagrađena priča, što joj znače dobivena priznanja, kakva iskustva nosi sa sobom iz Gline, čuje li se i dalje s bakom Đujom i gdje se vidi u budućnosti.

Razgovor s mladom novinarkom prenosimo u cijelosti:

Što Vas je privuklo novinarstvu i zašto ste odabrali ovaj poziv?

Moram priznati da mi novinarstvo nije bio prvi izbor pri odabiru fakulteta. Kako od malena volim ljudsku psihologiju, uvijek sam se nekako vidjela na tom pravcu, ali evo, jako mi je drago da sam na kraju završila ovdje gdje sam danas. Novinarstvo volim upravo zbog ovakvih stvari, volim upoznavati ljudske priče, dati im ‘glas’ kojeg oni možda nemaju. Volim se osjećati korisno nekome, pa i sebi.

Novinari danas imaju mnogo toga na svojim leđima i zbilja treba malo hrabrosti, ali i ljubavi prema priči. Mislim da je zato moja reportaža osvojila ovo što je, jer sam u jednom danu zavoljela i baku Đuju i baku Stanu i baku Ljubu. To su preslatke bake koje su me dočekale s osmijehom, zagrljajem i malo kave. Ne znam je li me itko ikada tako toplo dočekao kao one, koje me nikada nisu ni vidjele. Za to pak treba još veća hrabrost.

Vaš prvi dokumentarni film ‘Izvan dosega’ snimili ste upravo o ljudima iz Gline i okolnih sela. Kada i kako je nastala ideja za film?

Ideja za film je nastala u sklopu fakulteta. Naime, na radionici dokumentarnog filma koju je vodio izvrsni profesor i producent dokumentarnih filmova Stacey Woelfel, imali smo zadatak pronaći priču i prezentirati je na način kako bi je prikazali kao kratki dokumentarac od 10-ak minuta. Kako inicijativa “Ljudi za ljude” djeluje više od godine dana, naišla sam na tekst o baki Đuji i poželjela je upoznati. Mentori su prihvatili priču i tako sam se dogovorila s Brankom Bakšić Mitić, dogradonačelnicom Gline i krenula tamo, točnije u malo selo pored Gline, Bojnu.

U tom filmu sam, zajedno s kolegicama Miom Mikulić i Anom Brenčić, prikazala sam njezinu priču, ali smo na putu ipak svratili u više kuća. Bio je snijeg i bilo je užasno hladno, ali kada vidite da baka Đuja mora spavati na takvoj hladnoći, vama postane neugodno žaliti se. Putem sam čula i vidjela stvari za koje nisam vjerovala da su istine, dok se nisam osobno u njih uvjerila.

Jeste li očekivali nagradu publike na Reviji studentskog filma u svibnju i što Vam znači ovo priznanje?

To je pomalo smiješna situacija. Ja sam u sklopu fakultetske televizije, Televizije Student, odabrala snimiti kratki prilog o samoj Reviji studentskog filma tako da sam tamo otišla ‘poslom’. Film sam prijavila mjesec dana ranije i par dana prije Revije mi je stigao mail s dobitnicima i nisam vidjela svoje ime. No stvar je bila što su unaprijed slali samo dobitnike nagrade žirija, ali ne i publike jer je publika glasala na sam dan Revije, nakon odgledanih filmova.

Imala sam kameru u ruci i snimala kada mi je stigla poruka od direktora Festivala. Izgleda da mi je bilo suđeno otići tamo. Sama nagrada me jako razveselila i to baš zbog toga što je došla od publike. To samo znači da smo kolegice i ja uspjele prikazati poruku onako kako smo htjele, a to je da na dostojanstven način uvučemo publiku u tu toplu, ali jako tužnu priču, i da zavole baku Đuju kao i mi.

Kako je bilo snimati film i kakva iskustva nosite sa sobom iz Gline?

Snimati film je zapravo bilo jako lagano, iako je bilo hladno i imali smo ogromnih problema sa snijegom i razrušenim cestama, zbog kojih smo čak i pješačili dobrih 20 minuta do bake Đuje. Ono što je bilo teško je svjedočiti tako nečemu i pokušati sebe staviti u njihovu situaciju. Gledati suze bake Đuje, a u isto vrijeme osmijeh jedne druge bake koja nam je skuhala zadnju kavu koju je imala. Dakako, to je bila više voda nego kava, ali to je bila najbolja kava koju sam u životu popila. I nije mi trebao ni šećer ni mlijeko, što svakodnevno pohlepno stavljam.

Od njih sam naučila pozitivnije gledati na svoj svijet, na svoj život, ali i biti neizmjerno zahvalna na svemu tome. Naučile su me i da je zbilja istina što se kaže: ‘sreća je u malim stvarima’. Čudno kako neka toliko tužna priča može djelovati i pozitivno.

Znate li kako je baka Đuja danas?

Baka Đuja je, koliko sam zadnje čula, ipak malo bolje. Gospođa Branka mi je, kada sam zadnji put pričala s njom, rekla kako je u jednom njenom posjetu primijetila da se baka Đuja više ne može ni ustati, a ni govoriti, ali evo, od tada je hvala Bogu bolje. Već sam je vidjela na nogama…Nadam se samo da je promijenila onu suknju koju mi je obećala.

Za priču iz Gline dobili ste nagradu ‘Svjetionik’. Koliko vam znači ovo priznanje?

Primiti drugu nagradu za skoro istu priču je samo dokaz koliko je priča jaka. I Hrvatskoj potrebna. Ovakve priče su svakodnevica za toliko stanovnika ove naše lijepe države, a da to i ne znamo. Baka Đuja je samo jedna od njih. Ni ovu nagradu nisam baš očekivala, pogotovo jer sam je prijavila na tuđi nagovor, ali čuti objašnjenje žirija zašto je upravo moja reportaža dobila nagradu me učinilo jako ponosnom i drago mi je da su je shvatila baš onako kako sam htjela, a to je da nije važno čija je krivica i zašto se to sve dogodilo. Važno je samo da im treba pomoć.

Kako to da ste se odlučili vratiti u Glinu i snimiti nastavak filma ‘Izvan dosega’?

Nastavak tog filma je bio ovo ljeto. Na ideju profesorice Tene Perišin, u srpnju sam otišla vidjeti što se to promijenilo od prosinca. I vidjela sam pomake, zahvaljujući neumornoj inicijativi “Ljudi za ljude” i dogradonačelnici Branki koja ih svakodnevno posjećuje. Baka Ljuba je tako dobila knauf na kući, ‘novi’ wc, ali i solarne panele i prvi put nakon 20 godina, mogla je upaliti struju.

Inače, sama je rekla da joj struja sad i ne treba jer nije više mlada i kada su joj je postavljali, u kući joj je bilo više od 10 ljudi, što skoro nikad nije imala i sve to učinilo je jako nervoznom. Njihove priče postale su mi svakodnevica jer svakodnevno odlazim na Facebook stranicu inicijative i gledam tko je što dobio od divnih donatora, ali svakako mi je draže otići uživo i vidjeti malo pozitivniju sliku tako da mi je drago da sam imala priliku snimiti malo pozitivniji film.

Je li izvještavanje o siromaštvu vaš poziv? Vidite li se i dalje u tome?

Nisam razmišljala koji pravac je moj ‘poziv’ jer se i dalje, uz studij, trudim na čemu god stignem. Sve to nekako ide dan za danom, posao za poslom, ne biram jedan smjer i htjela bi da tako ostane. Volim dosta stvari u životu i uživam radeći raznovrsne priče, od intervjua poznatih do ovako nečega. Naravno, jedno ima veću težinu od drugog i na jedno sam malo ponosnija od drugog, ali koračam na različitim područjima. Vidim se u mnogočemu, ali da, sigurna sam da mi ono nije bio zadnji posjet Glini.

Koje su vam želje i planovi? Što biste još voljeli ostvariti?

Htjela bih snimiti malo duži dokumentarac. Jako volim snimati i jako volim filmove pa se nadam da ću u životu barem jednom imati priliku snimiti nešto malo ozbiljnije. Plan mi je završiti fakultet, nastaviti u ovom smjeru i želim da i dalje budu samo koraci naprijed, a ne natrag. Kako ja uvijek svima kažem: Plan za budućnost mi je da budem sretna, što god to uključivalo.