MEDIJI U ŠKOLI Učiteljica Sanja Jurić: 'Djeca osjećaju lažnu hrabrost komunicirajući preko uređaja i žele se pokazati pred prijateljima'

Dodala je kako se učenici teško prilagođavaju na nevirtualne podražaje koji im budu dosadni, spori i zamorni, stoga ne treba čuditi što imaju otpor prema čitanju i pisanju.

Poznato je kako su djeca danas pretjerano izložena modernim tehnologijama. No kakva je situacija u osnovnim školama, koje posljedice djeca koja ‘vise’ na ekranima imaju u ponašanju i izražavanju te kako izgleda njihov medijski odgoj?

U intervjuu za portal Generacija.hr Jurić je otkrila kakve su medijske navike mlađih generacija, jesu li djeca danas dovoljno medijski pismena, znaju li prepoznati lažne vijesti, koliko se u školi govori o medijima i negativnim utjecajima koje mogu imati na djecu i mlade te jesu li roditelji svjesni opasnosti koje se kriju na internetu.

Koliko su osnovnoškolci upoznati s pojmom medijske pismenosti? Kako izgleda nastavni program unutar kojeg se obrađuju ove i slične teme?

Pojam medija i medijske pismenosti je integriran u predmetne kurikulume i kurikulum međupredmetnih tema te se o njima uči od samog početka školovanja. Naravno, teme su prilagođene dobi djece. U nižim razredima je pojam medija integriran u gotovo sve predmetne kurikulume radi čega učitelji razredne nastave mogu integrirano pristupiti toj temi i zahvalnije joj se posvetiti. U Hrvatskom jeziku jedna od domena je "Kultura i mediji", a bavi se kritičkim odnosom prema medijskim porukama i razumijevanju utjecaja medija i njihovih poruka na društvo i pojedinca, stvaranju medijskih poruka i njihovim odgovornim odašiljanjem. Također, ističe se vrijednost različitih mišljenja.

U sklopu Likovne kulture jedna od domena je i "Doživljaj i kritički stav" pri čemu se djeci osvještava pojam slikovne poruke, odnosno važnost slikovne poruke u oglašavanju. U Glazbenoj kulturi ističemo važnost video spotova u predstavljanju glazbe i kako i u njima vidimo poruke koje možemo iščitati. No, usudila bih se reći da se učitelji razredne nastave pojmom medijske pismenosti najviše bave kroz Sate razrednika gdje se su međupredmetne teme najviše zastupljene. Upravo se tema "Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije" konkretno bavi pojmom medijske pismenosti.

Na koje im sve probleme ukazujete? Uče li djeca o nasilju na internetu, kako prepoznati lažne vijesti, kako zaštititi privatnost na internetu i slično?

Razumijevanjem pojma medija postepeno ih se vodi prema opasnostima koje leže u nerazumijevanju tog pojma. Učenike najprije učimo kako medij nije samo Internet, već da medij može biti i slikovnica, knjiga, časopis, kazališna predstava, TV emisije, radio emisije… I naravno, da uvijek trebamo kritički pristupiti svakom, a naročito audio-vizualnom mediju. Primjerice, na satu likovne kulture koristimo Magritteovu sliku Varke slika: Ovo nije lula. Na slici je naslikana lula, a ispod nje piše poruka: Ovo nije lula. Učenici vrlo brzo povezuju da to uistinu nije lula, jer ju ne možemo primiti, već da je to samo slika lule.

Kroz takav kritički stav prema vizualnim porukama, učenicima je lakše osvijestiti vezu stvarnosti i fiktivnih medijskih sadržaja. Pa ih tako odmah učimo da ono što vidimo na reklami nije nužno isti proizvod koji ćemo dobiti. Osvješćujemo kako razne tvrtke koriste u svojim oglasima animirane likove ili poznate sportaše kako bi prodali proizvod. Ili jednostavno, nude razne igračke za određen potrošen iznos u njihovoj trgovini. Učenicima od trećeg do petog razreda se ukazuje na načine ponašanja u virtualnom i stvarnom svijetu, pojašnjava im se što je govor mržnje te na konkretnim primjerima učenici analiziraju elektroničko nasilje. Učimo ih i kako svakim korištenjem interneta stvaramo vlastite digitalne tragove koje je kasnije teško izbrisati. Ono što je djeci teško racionalizirati je da dobna granica korištenja određenih društvenih mreža i aplikacija postoji s razlogom. Konkretno, trenutno najpopularniji TikTok ima dobnu granicu 13 godina i svi računi su prema zadanim postavkama javni. Obzirom da puno djece i mlađe od 13 godina koristi tu aplikaciju, niti ne znaju što to znači, a jednostavno rečeno, svatko može vidjeti sve videozapise tog djeteta, poslati mu izravne poruke i koristiti podatke o njegovoj lokaciji. Isto tako, logo te aplikacije se nalazi svuda oko nas, čak i na odjeći namijenjenoj malim bebama.

Kakve su medijske navike vaših učenika? Koliko su često na mobitelima i općenito ekranima?

Moram priznati da se sa svakom generacijom iznova iznenadim koliko rano počinju koristiti određene uređaje, aplikacije i društvene mreže. Od 1. razreda znaju što je TikTok, neki čak i snimaju video uratke. Znaju tko su influenceri, kupuju njihove "mercheve". Prate njihove YouTube kanale. Oponašaju njihov govor. Ti im ljudi postaju uzori. Naravno, uvijek ima djece koja jednostavno u tome ne nalaze sebe, ali nekad i oni pokleknu pod pritiskom okoline i radi želje za pripadanjem počnu i sami pratiti određene kanale, koristiti aplikacije ili koristiti određen način govora. Ta želja za pripadanjem postoji oduvijek. Dok su se prije grupe stvarale na temelju glazbe koju netko sluša, sada nastaju na temelju ljudi koje prate na internetu.

Poznato je kako su djeca danas pretjerano izložena modernim tehnologijama. Kakve posljedice primjećujete kod djece, primjerice u ponašanju i izražavanju?

Ono što vidimo odmah na počeku školovanja je slabije razvijeno radno pamćenje koje je direktno povezano s mogućnošću učenja i održavanja pažnje, kao i uspjehom u složenijim logičkim zadatcima i čitanja s razumijevanjem. Također, ta brza izmjena slika na ekranima dovodi do negativnih promjena u djetetovoj pažnji. Takvo dijete, naviknuto na takve podražaje, se teško prilagođava na nevirtualne podražaje. Oni mu budu dosadni, spori i zamorni. Zato ne treba čuditi što dijete ima otpor prema čitanju i pisanju.

Zadatci riječima im predstavljanju veliki problem jer im je teško koncentrirati se na matematičku priču, postepeno iz nje "vaditi" ono što je poznato, što je nepoznato te na kraju naći metodu kojom će izračunati nepoznato. Rezultati ispita čitanja s razumijevanjem često budu lošiji, iako je to zapravo jedina provjera za koju ne treba učiti jer "sve piše".

Jesu li djeca u Hrvatskoj dovoljno medijski pismena i na što im eventualno treba još ukazati? Kako možemo situaciju promijeniti na bolje?

Nažalost, mislim da ni djeca, a ni odrasli nisu dovoljno medijski pismeni. Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba provela je istraživanje na roditeljima predškolske djece 2017. godine. Istraživanje je pokazalo da gotovo svaki peti roditelj nikad ili rijetko gleda sadržaje zajedno sa svojim djetetom, da četvrtina ne postavlja pravila vezana za korištenje elektroničkih uređaja, da 90% predškolske djece samostalno traži i pokreće sadržaje koje žele… A govorimo o 2017. godini. Bojim se da dosta roditelja nije upoznato sa svim rizicima koje nose digitalni uređaji i aplikacije.

Djeci svakako treba ukazivati na ostavljanje digitalnog traga, na pristojno ponašanje na internetu jer vrlo često koriste grub i neprimjeren rječnik u grupama čiji su članovi. Više nego jedanput se prepirka iz grupe nastavila u školi, s velikom tugom onoga koga su „izbacili“ iz grupe. Ta komunikacija je iznimno opasna, jer djeca osjećaju lažnu hrabrost komunicirajući preko uređaja i žele se pokazati pred svojim prijateljima. Potrebno je svakako ukazivati na "nevidljivu" opasnost koja dolazi radi otvorenih računa, ali i na onu vidljivu koja dolazi kad uđu u razgovor s osobom koju ne poznaju. Toliko toga ima da bih se usudila reći, kad bi medijska pismenost postojala kao izborni predmet u osnovnim školama, da bi roditelji vrlo rado djecu upisali na njega, jer im je sigurnost djeteta ipak najbitnija, a oni sami nisu sigurni na što bi ih sve trebalo upozoravati i na što obraćati pažnju.

Imaju li učitelji i nastavnici poteškoća kod provođenja nastave o medijskoj pismenosti? Jesu li dovoljno pripremljeni i imaju li dovoljno vremena za ove aktivnosti?

Da. Nažalost, vrijeme je ključni nedostatak. Potrebno je balansirati svim međupredmetnim temama tako da mi se vrlo često čini da se medijskoj pismenosti ne posvećujem dovoljno. Iako se indirektno njome bavim i u neformalnim razgovorima s djecom kad imaju neki problem koji je upravo nastao radi nepažljivog korištenja uređaja. U posljednje su se vrijeme izdavačke kuće posvetile edukacijama vezanim za medije što pohvaljujem te nam na taj način pružile podršku u integriranju sadržaja vezanih za medijsku pismenost u nastavu.

Međutim, smatram da bi i druge institucije trebale ući u škole i održati radionice na temu medijske pismenosti. Možda bi i djeca ozbiljnije shvatila neka upozorenja kad bi, npr. policija, na praktičnim primjerima djeci osvijestila do čega sve može doći nepravilnim korištenjem interneta. Naravno, tu su i psiholozi i informatičari koji s različitih aspekata mogu pristupiti tom problemu.

Vaša poruka za kraj. Što biste poručili djeci, ali i roditeljima?

Roditeljima bih poručila da je iznimno važno da budu uključeni u virtualni život svoje djece. Da se pravo na privatnost zaslužuje. Majka jednog djeteta, koja je i policajka, a koja je prije nekoliko godina došla djeci govoriti o opasnostima na internetu je istaknula kako je svom djetetu jasno dala do znanja da može koristiti mobitel sve dok joj ga preda na pregled na svaki njen zahtjev. Ako bi odbio ili bi otkrila da se u grupama koristi ružnim riječima, izgubio bi pravo na korištenje istog. Netko bi rekao da nema povjerenja u njega, ali zapravo je njen pristup ispravan. Potrebna je kontrola.

Djeci bih poručila da se obrate odraslima kojima vjeruju u slučaju bilo kakvog problema. Da pitaju ono što ne znaju, da ne vjeruju svemu što pročitaju i vide na internetu. Da prijave odraslima ako vide da se nekom drugom događaju neke ružne stvari. I na kraju, glavna poruka bila bi i za djecu i za roditelje, a to je da balansiraju s vremenom provedenom na uređajima. Da se druže međusobno, na otvorenom, radi tjelesnog i mentalnog zdravlja.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.