Mariju kolica nisu spriječila da završi dva fakulteta i pomaže osobama s invaliditetom: 'Osjetila sam poziv'

Udruga je to koja ima za cilj povećanje podrške ranjivim skupinama društva, osobama s invaliditetom u ostvarivanju prava i povećanju njihove informiranosti o istima.

U sklopu njihovog projekta Impact4values nedavno je u Zagrebu održana panel rasprava "Moje pravo obrazovanja" na temu pristupačnosti sustava visokog obrazovanja za osobe s invaliditetom. Naime, među osobama s invaliditetom samo je 3 % onih s visokom ili višom stručnom spremom. Taj rezultat HZZO-a podupire i analiza prava osoba s invaliditetom dostupnih na internetskim stranicama, kao i anketa provedena kod osoba s invaliditetom koje je proveo Centar za razvoj vrijednosti.

Maria je unatoč cerebralnoj paralizi završila čak dva fakulteta – psihologiju i socijalni rad, a život je posvetila pomaganju djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom da se što bolje integriraju u društvo. U intervjuu za portal Generacija.hr govorila je o novom projektu, radu udruge, vlastitom iskustvu studiranja, predrasudama u društvu prema osobama s invaliditetom, njihovom položaju na tržištu rada i kako postići potpunu inkluziju.

Među osobama s invaliditetom malo je onih s visokom ili višom stručnom spremom. Kako je došlo do projekta Život europskih vrijednosti – podrška osobama s invaliditetom u ostvarivanju istih?

Projekt smo napisali s ciljem da osobe s invaliditetom s jedne strane upoznamo s europskim vrijednostima i pravima općenito kako bi iste mogli aktivno primjenjivati i koristiti u svakodnevnom životu. Osim toga, kroz edukativne aktivnosti također stvaramo preduvjete da osobe s invaliditetom znaju prepoznati i pravovremeno reagirati na diskriminaciju.

Kroz ovaj projekt težit ćemo uspostavi aktivnog dijaloga s različitim dionicima kako bi smo na takav način pokrenuli konkretne promjene koje će rezultirati poboljšanjem kvalitete života osoba s invaliditetom ne samo na deklarativnoj razini već i kroz konkretne promjene. U tom smjeru održali smo i panel raspravu.

Teškoće prilikom studiranja

Koji su glavni zaključci rasprave "Moje pravo obrazovanja"? Što bi sve trebalo poboljšati kako bi se ovaj mali postotak visokoobrazovanih osoba s invaliditetom povećao?

Provedbom panel rasprave uočili smo nekoliko bitnih područja na kojima bismo mogli raditi kako bismo visoko obrazovanje učinili pristupačnijim osobama s invaliditetom. Između ostaloga, potrebno je omogućiti prijevoz studentima koji nemaju prebivalište u gradu u kojem studiraju. Sudionici panela naveli su kako studenti s invaliditetom koji su iz svojih gradova došli u Zagreb moraju birati između smještaja u SD Stjepan Radić i prijevoza. Naime, dok s jedne strane u SD Stjepan Radić ima 24 sata dostupnu skrb i potpunu pristupačnost, s druge strane, korištenje ovog moguće je samo ako nemaju prebivalište u Gradu Zagrebu. Samim time, prijavom prebivališta u Zagrebu gube pravo na korištenje smještaja. Ipak, ukoliko ne prijave prebivalište te se odluče ostvariti smještaj, gube pravo na prijevoz ZET-ovim prilagođenim kombijem. Tako su studenti primorani birati jednu od dvije neophodne stvari za normalno studiranje.

Nadalje, panelisti su istaknuli kako profesori učestalo nemaju razumijevanja za onaj invaliditet koji nije "vidljiv" poput disleksije ili poremećaja pažnje. Osim toga, uočen je i problem broja koordinatora za studente s invaliditetom. Navode kako mora postojati određen omjer u smislu za koliko studenata najviše može biti zadužen jedan koordinator. Ovdje je vidljivo značajno smanjenje kvalitete dobivene podrške kod onih studenata koji studiraju na studij koji polazi veći broj studenata s invaliditetom jer jedan koordinator tako mora pokriti, primjerice, 50 studenata, dok na nekom drugom studija ima pet studenata te im se samim time više posvećuje. Prijedlog je normiranje broja studenata po jednom koordinatoru. Panelisti su naveli i literaturu koja ponekad nije u potpunosti dostupna studentima s oštećenjem vida. Sukladno svemu, nekoliko je bitnih točaka koje predstavljaju prostor za unaprjeđenje sustava visokog obrazovanja za osobe s invaliditetom, što se može postići suradnjom između donositelja odluka, sveučilišta i organizacija civilnog društva.

Psihologija i socijalni rad

Kao osoba s invaliditetom završili ste dva studija. S kojim ste se teškoćama susretali tijekom života i studija te zašto ste se odlučili na psihologiju i socijalni rad?

Bilo je to davno, ali još uvijek se sjećam motivacije iza želje da studiram i psihologiju i socijalni rad paralelno. Znala sam da ću studirajući na dva fakulteta steći više znanja i duplo praktičkog iskustva, a onda i s figom u džepu povećati si šanse da nakon završetka studija dobijem posao. Odabir psihologije i socijalnog rada bio je nekako poziv. Budući da sam kao osoba s invaliditetom prošla različite životne izazove znala sam da želim biti podrška drugim ljudima prilikom različitih teških situacija i dolaska dò mjesta kada ti sve te situacije daju novi uvid i potaknute da živiš život po svojoj mjeri. Tijekom studija nisam imala poteškoća osim arhitektonskih barijere i čuđenje kako netko tko se kreće pomoću invalidskih kolica može studirati na dva studija. Iste arhitektonske prepreke mi i danas predstavljaju problem, kao i poneka nesmotrenost ljudi.

FOTO: privatna arhiva

Koliko je teško osobama s invaliditetom pronaći posao, čak i onima s diplomom? Kakva su vaša iskustva? 

Iako je u posljednjih nekoliko godina došlo do određenih promjena u području veće zapošljavanja osoba s invaliditetom još uvijek imamo puno prostora za napredak. Naime, postoji veliki rizik ulaska u kategoriju dugotrajne nezaposlenosti. Još uvijek s jedne strane postoji određena vrsta nepovjerenja da će osobe s invaliditetom zaista jednako uspješno kao osobe bez invaliditetom izvršavati radne zadatke pa vjerojatno zato radije zaposle osobu bez invaliditeta. Zaista čast iznimkama koji predstavljaju primjere dobre prakse u području zapošljavanja osoba s invaliditetom. Oni su sami osvijestili kako kroz zapošljavanje osoba s invaliditetom dobivaju odgovorne i vrijedne zaposlenike koji obogaćuju korporativnu kulturu.

Važno mi je ukazati i na to da veliki dio visoko obrazovanih osoba s invaliditetom imaju velik strah od toga kako će njihov život izgledati nakon završetka studija. Kako oni sami kažu nije lako dobiti posao, a mjesto u studenskom domu izgubi se vrlo brzo nakon završenog studija.  Tada si s diplomom u ruci doslovno na cesti, jer je i s plaćom, a još više bez nje teško pronaći adekvatan smještaj. Na kraju ne trebamo zaboraviti i postojanje staklenog stropa, jer još uvijek u Hrvatskoj nisam čitala članka o osobama s invaliditetom na menadžerskim pozicijama.

Predrasude su i dalje prisutne

Kakav je položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj? Jesu li predrasude i dalje prisutne u našem društvu i koje su najčešće? Koliko vremena vam je bilo potrebno da prihvatite vlastiti invaliditet? 

Voljela bih reći da u Hrvatskoj ne postoje predrasude prema osobama s invaliditetom, ali nažalost to još uvijek nije tako. Iako su one znatno manje izražene, još uvijek su prisutne što se najbolje može vidjeti kroz šetnju gradom kada još uvijek postoji određeni broj građana koji neobično gledaju osobe s invaliditetom. Nažalost, iste te predrasude osnova su za diskriminaciju koju osobe s invaliditetom osjete upravo prilikom ostvarivanja različitih prava koja, iako su zajamčena zakonima i međunarodnim dokumentima, još uvijek nisu jednako dostupna svima.

Situacija se mijenja polako, ali uvjerena sam ako svatko od nas uloži malo entuzijazma prema većem prihvaćanju osoba koje su po nečemu drugačije, nećemo više trebati pisati o predrasudama, jer će jednakost biti nešto što je uistinu normalno. O prihvaćanju vlastitog invaliditeta ne mogu dati jednostavan odgovor, jer to je bio proces koji je trajao uz podršku dragih ljudi koji su me prvenstveno vidjeli kao Mariu, a invaliditet je tu bio sporedan.

Kada i s kojim ciljem je nastao Centar za razvoj vrijednosti? Zašto moto: 'Od dječjeg osmijeha do životnog uspjeha'? Na koje ste projekte najviše ponosni?

Udruga je osnovana 2012. godine i trebalo je proći neko vrijeme da postane prepoznata jer je jako puno udruga i teško je samo tako probiti se. Vjerovala sam da ću s nekom svojom idejom uspjeti i danas nakon sedam godina dobivam određena sredstva od države s kojima mogu realizirati zamišljene projekte. Glavni moto udruge je "od dječjeg osmijeha do životnog uspjeha", a moja je želja da postane prepoznatljivo mjesto gdje će bebe s poteškoćama, palčići, dobivati potrebnu pomoć, isto kao i odrasle osobe s invaliditetom. Svaki projekt i program poseban je i kroz njih smo pokrenuli promjene. Najznačajnije nam je da su naše usluge postale prepoznate od velikog broja osoba s invaliditetom koje ih kontinuirano koriste.

U svom radu pomažete djeci s teškoćama u razvoju. Na koje ih načine učite o njihovim pravima i osnažujete za život?

Projektom se djeca s teškoćama u razvoju iskustvenim učenjem upoznaju s Konvencijom o pravima djeteta te ih se osnažuje da samostalno štite i pokreću inicijative za ostvarivanje svojih prava. Dio aktivnosti usmjeren je na senzibilizaciju djece bez teškoća za prava djece s teškoćama u razvoju. Provedbom toga projekta stvara se čitav set aktivnosti u kojima se podučava o aktivnom ostvarivanju prava djece s teškoćama u razvoju koja su im zajamčena Konvencijom o pravima djeteta. Osim stečenoga znanja, promjene se mogu vidjeti i u razvoju novih vještina u djece kao što su zastupanje svojih prava i socijalne vještine. Razvojem vještina djeca uče kako se u budućnosti mogu lakše izboriti za bolju kvalitetu života.

Zahvaljujući usvojenim znanjima i razvijenim vještinama, djeca s teškoćama znat će da ako netko ne poštuje njihova prava, mogu o tome otvoreno govoriti i zatražiti pomoć od nadležnih institucija. Tako se u djece s teškoćama u razvoju razvija samosvijest i osjećaj vlastite odgovornosti za bolju budućnost. Sudjelovanje u projektnim aktivnostima pridonijelo je da djeca s teškoćama u razvoju razviju socijalne vještine, samopouzdanje i samopoštovanje, što je izravno pridonijelo mogućnosti njihove kvalitetnije interakcije s vršnjacima koji nemaju poteškoće u razvoju.

Udruga za promicanje inkluzije: 'Osobe s intelektualnim teškoćama imaju pravo na svoj život i doprinos zajednici'

Motivacija za poduzetništvo

Odrasle s invaliditetom potičete na poduzetništvo. Možete li navesti neke pozitivne primjere? Pokrenuli ste projekt 'Inkluzivna drugačija strana poduzetništva'. O čemu je riječ?

Pozitivne promjene odnose se na smanjivanje broja nezaposlenih osoba s invaliditetom na području Grada Zagreba i Sisačko-moslavačke županije. Važno je napomenuti da je šest osoba s invaliditetom u sklopu ovog projekta kreiralo izuzetno kvalitetne poslovne ideje koje su razrađene u poslovnim planovima za koje korisnici planiraju tražiti poticaje za samozapošljavanje od HZZ-a. Uvelike smo utjecali na stvaranje pozitivne slike o sebi kao osobama, ali i poslovnim stručnjacima. Ovim projektom stvaramo dugoročne promjene koje se odnose na način poticanja samozapošljavanja osoba s invaliditetom. Na ovakav način oni neće samo riješiti svoje osnovne egzistencijalne probleme, već će dobivanjem posla povećati svoje samopoštovanje i samopouzdanje koje je vrlo često narušeno kada su ove osobe nezaposlene, čime se prevenira i narušavanje mentalnog zdravlja, te izravno utječe na kvalitetu njihovog života. Projektom podižemo i razinu informiranosti mladih osoba s invaliditetom na koji se način mogu samozaposliti.

Korisnici su razvili poduzetnički stav koji se mogao vidjeti u povećanju njihove motivacije za bavljenjem poduzetništvom i inovativnosti u procesu osmišljavanja poslovnih ideja. Taj stav koji smo kroz projekt razvili također uključuje i povećanje motivacije i odluku o postizanju bilo osobnih, bilo zajedničkih društvenih ili poduzetnički ciljeva. Izuzetno nam je bilo bitno naučiti učenike prepoznati načine na koje mogu ostvariti vlastito zapošljavanje nakon završetka srednje škole, što smo ovim projektom i uspjeli.

Kako pomoći osobama s invaliditetom da se uključe u zajednicu. Što je sve potrebno za potpunu inkluziju?

Prvo i osnovno za što nam ne trebaju financijska sredstva, a to je da kad god je to moguće i potrebno  ponudite svoju pomoć i podršku osobama s invaliditetom, pokažite otvorenost, jer tako ćete prevenirati predrasude. Osim toga, gledajte nas kao jednake i to će uistinu biti dovoljno.

Što biste za kraj poručili vladajućima, što svim građanima, a što osobama s invaliditetom koje traže svoje mjesto pod suncem?

Vladajućima želim poručiti da donose nove i primjenjujte postojeće zakone i propise koji zaista imaju svrhu učiniti život osoba s invaliditetom kvalitetnijim. Građanima želim poručiti da nas gledajte kao iste i budu nam podrška u uživanju u životu. Osobama s invaliditetom pak poručujem da ne odustaju, jer su i oni važni pokretači promjena.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uspješno do inkluzije" u suradnji s JANAF-om .