Zalogaj-k-smrti: Nepoznate priče o fantastičnom svijetu feferona

Feferon je kroz povijest zapadnog kulinarstva oduvijek bio na margini recepata i gozbi; više je služio kao ekstravagantni dodatak za pustolove i znatiželjnike negoli kao poslastica koja sama po sebi zaslužuje pozornost. Iako se gdjegdje udomaćio pa ga tako danas beremo i diljem Hrvatske, feferon je, na neki način, bio i ostao simbol nečega nedokučivog i, moglo bi se reći, pomalo dionizijskog.

Budući da je ponikao u južnoameričkim predjelima prije šest tisuća godina, a u Europu je prenesen nakon Kolumbova otkrića Novoga svijeta - slijepi ga sladokusac Homer nije mogao opjevati na svojoj liri.

Zato ga je okusio Homer Simpson, kojemu u jednoj od kultnih epizoda slavnoga animiranog serijala Simpsoni  upravo ekstra-ljuta papričica priziva psihodelična priviđenja (a ona uključuju i kojota-duhovnog vođu kojemu glas posuđuje Johnny Cash).

Ljutu papričicu na ljutu ranu

To nije slučajno. Ljuta je papričica zauzimala važno mjesto u aztečkoj kuhinji. Ona je za tu drevnu civilizaciju, poznatu po prašumskim gradovima i ritualnom žrtvovanju djevica, predstavljala, uz kukuruz, najvažniji dio svakodnevnog obroka - a u dane posta nije ih se smjelo konzumirati.

Budući da je poznato kako se u svim primitivnim civilizacijama božanstva rađaju iz onoga koji je žrtvovan, logično je zapitati se nije li i feferon u kuhinji drevnih južnoameričkih naroda imao kakvu posebnu, svetu namjenu.

Osim što svaki zalogaj kakve ljute papričice predstavlja svojevrsno samožrtvovanje, ono je također i ljekovito te, poput začinjene indijske hrane, ubija bakterije i ine nametnike.

Zalogaj-k-smrti

Transponiramo li ga u zapadnjački kontekst, feferon - jednom kad ga se zagrize - kao da vapi: memento mori! Doista, kakva to naslada, koja to vrsta okusnoga mazohizma žudi za ljutim sjemenkama te pomalo ekstremističke povrtke? Kakvi su to užici koji zriju u papričici?

Heidegger je pisao o bitku-k-smrti, a feferon kao da predstavlja zalogaj-k-smrti.

Zapadni čovjek u feferonu prepoznaje nešto iskonsko, nešto čega se prosvjetiteljstvo odavna odreklo. Papričice jedemo jer se želimo podvrgnuti izazovu, želimo pobijediti zlodušiće koji žive u tom prekooceanskom plodu. Želimo, na neki način, pripitomiti prirodu i pobijediti sebe. Uopće, motivi feferona nisu dovoljno iskorišteni niti u filozofskoj, niti u self-help literaturi.

Pokušaj ubojstva feferonom

Američki su mediji prije nekog vremena pisali o pokušaju ubojstva esencijom izrazito ljutog feferona, koju je konobar, navodno, potajno ubacio svojoj žrtvi u piće u nekom meksičkom restoranu u Daytonu. Kao u Klubu boraca, diljem zapadnog svijeta postoje čitave subkulture čiji se članovi upuštaju u ilegalne dvoboje u jedenju smrtonosnih papričica.

Jer, puno prije nego što se daytonskim slučajem počelo zabavljati američko pravosuđe, empirijska je znanost već imala ponešto za reći o tome, ponajviše zahvaljujući američkom ljekarniku Wilburu Scovilleu.

Taj je feferonski entuzijast uspostavio čitavu skalu s omjerima ljutine pojedinih papričica i njima srodnih plodova, iz koje se lako može iščitati kada feferoni postaju opasni po zdravlje.

Slavonska pizza (naravno - s feferonima)

Ljute i manje ljute papričice doista možete jesti s gotovo bilo kojom hranom, od gulaša i pečenja do sendviča i onoga što ovom prigodom preporučujemo, naime - slavonske pizze.

Papričice obično i jesu njezin sastavni dio. No pitanje jesmo li svjesni da - kada uobičajenim sastojcima pizze, od tijesta i rajčice, preko sira, šunke, gljiva i maslina, dodajemo kulen i feferone - zapravo kombiniramo hrvatsku gastronomsku baštinu s milenijskom i paradoksalnom poslasticom kao što je čili?

Jer, pogledajmo istini u oči, feferoni su paradoksalna delicija par excellence. Jedemo ih - ne unatoč tome, već upravo zato što smo svjesni da nam nanose kojekakve muke, kao da smo uvjereni da nam, osim tijela, mogu pročistiti i duh. Ako obrok može biti asketski, ljute papričice tu zasigurno visoko kotiraju.

P. S. Šekspirijanski čili

Ako ste ljubitelj bizarnosti, dokona britanska redateljica Rosie Collins 2016. je godine kamerom zabilježila dramske prvake kako, nakon što su okusili feferone različitih vrsta, pokušavaju recitirati Shakespearea:

Avonski labud nažalost ništa nije napisao o fenomenu ljutih papričica, iako je živio u vremenu kada su one već postale dostupne.

Umjesto njega, opjevao ih je jedan njegov suvremenik, znatno manje poznati Robert Herrick, koji - premda nije osigurao istaknuto mjesto u povijesti svjetske književnosti - zaslužuje da ga se sjete svi ljubitelji feferona.

Za razliku od većine svojih poetskih kolega, Herrick se nije libio dotaknuti i novotarija iz Novoga svijeta, te je tako kao opomenu svim sumnjičavcima i bjeguncima od avanture uputio stihove koji u slobodnom prijevodu glase:

Nikad ne zaoraste morsku ravnicu

da biste kući ponijeli ljutu papričicu.

Zato zaorajte put do dućana i feferona, bilo ljutih, blagih ili onih slatkih, i kada ih zagrizete,  možda u toj ljutini, u tom posebnome i karakterističnom stanju svijesti, osjetite i ritmičko pulsiranje huehetla  ili teponaztlija, aztečkih ratnih i obrednih bubnjeva.