Zadranka Marina Ćorić slika, fotografira i ilustrira: 'Postale su popularne izložbe čije su sudionice isključivo žene'

Ova svestrana umjetnica rođena je 1987. godine u Zadru. Upisala je Akademiju likovnih umjetnosti Široki Brijeg pri Sveučilištu u Mostaru 2021. godine te je 2017. diplomirala kao magistra slikarstva i profesorica likovne kulture. Kaže kako u svojem stvaralaštvu nije ograničena na jedan medij, pa se podjednako bavi slikarstvom, fotografijom, ilustracijom, a povremeno i videom. Što se motiva tiče, najveću važnost pridaje portretu, to jest, autoportretu jer joj pruža najveću slobodu izražavanja. Izlagala je na nizu grupnih i samostalnih izložbi, prvenstveno u regiji, ali i u inozemstvu. Za svoje radove je i nagrađivana te su neki od njih i objavljeni u časopisima i knjigama.

U intervjuu za portal Generacija.hr govorila je o ljubavi prema umjetnosti, ciklusu "Godišnji" i izložbi "Moreplovka" koja je inspirirana morem, ilustracijama koje je radila za udžbenik hrvatskog jezika, položaju žena u umjetnosti, maloj zastupljenosti umjetnica na sceni u muzejskim postavima te što bi poručila mladim umjetnicama.

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Jeste li oduvijek sanjali da ćete biti akademska umjetnica?

Crtanje (ili radije – šaranje) je bilo jedna od mojih prvih aktivnosti kada sam bila malo dijete i često sam opsesivno ispunjavala bilježnicu za bilježnicom svojim crtežima. Za mene je to bilo nešto što me raduje i u čemu uživam, a kada sam i u školi dobila pohvalne komentare to mi je samo bio dodatni poticaj da nastavim. Znala sam da želim biti neka vrsta umjetnika, dizajnera, kreativca no, dugo nisam mislila, pa ni sanjala o akademiji jer mi se činila nedostižnom.

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Moj umjetnički put je uglavnom obilježen upornošću, opsesijom i povremenom hiper-produktivnosti, no zadnjih nekoliko godina sam malo "usporila ritam". Točan broj izložbi ne znam napamet, ali aktivno sam (grupno i samostalno) počela izlagati oko 2011. godine.

Teško mi je izdvojiti jednu izložbu, ali možda su mi mrvicu draže moje slikarske izložbe.

Kako je nastala vaša izložba "Moreplovka"? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija?

"Moreplovka" je nastala u jedno ljeto za izložbu u Muzeju betinske drvene brodogradnje. Ideja je bila da motiv bude "morski" i možda sam prije samih radova prvo imala taj naziv izložbe – Moreplovka. Radovi su zatim nastajali oko lika Moreplovke – što radi i čime se bavi Moreplovka…? Radovi su izvedeni u tehnici akrila na papiru i kolaža. Cijelo stvaranje je bilo kao igra i dopustila sam si slobodu u stvaranju, ne misleći hoću li stvoriti "visoku umjetnost". Inspiracija je došla od mora (uz koje živim) i od svih nijansi plave boje. Slike su bile izložene samo jednom, u Betini, i nakon toga su sve rasprodane. Možda ipak jednom opet "Moreplovka" ode u nove avanture…(smijeh).

Ilustrirali ste udžbenik i radnu bilježnicu za hrvatski jezik u trećem razredu osnovne škole. Koliko vam znači ovo iskustvo?

To je bilo definitivno novo iskustvo. Iskusila sam kako je raditi za jednu značajnu hrvatsku tvrtku, kako je surađivati s urednicama, autoricama udžbenika i ostalim dizajnerima, kako je raditi pod rokovima… Na kraju krajeva, to je bilo značajno iskustvo koje mi je istovremeno izazvalo osjećaj ponosa, ali i raspršilo iluzije o "idiličnom ilustratorskom poslu".

Kako je nastao vaš ciklus radova "Godišnji". Što vas je potaknulo na istraživanje upravo ove teme?

Nakon što sam se godinama u svom slikarskom radu gotovo isključivo bavila autoportretima, osjetila sam da se želim odmaknuti od tog motiva, pa malo napraviti i promjenu u vizualnom stilu. Htjela sam si opet "dopustiti" malo više slobode u promišljanju ideja, ali i u samom činu slikanja. Kako sam usporila svoj “radoholičarski” tempo otprilike zadnje tri godine, nekako sam bila u raspoloženju za odmor, za opuštanje…

Dok sam radila na tim novim idejama, bilo je ljeto i primijetila sam zanimljive situacije, ljude i kompozicije na plažama na kojima sam se kupala. Počela sam "skrivečki" mobitelom hvatati te, meni zanimljive trenutke i sve je nekako spontano dovelo do odluke da to bude moj novi ciklus slika i da se prikladno zove "Godišnji".

Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima? Progovarate li o ženama i njihovoj ulozi u društvu?

Teme i motivi mojih radova su, uglavnom, "sebične" prirode. Nisam pretjerano "društveno angažirana" u svojoj umjetnosti (barem ne svjesno i namjerno). Slikam, crtam i fotografiram ono što me u danom trenutku inspirira i okupira. Za mene je bitno da je moje umjetničko izražavanje iskreno i osobno, tako da o nečemu mogu progovarati samo iz svoje vlastite perspektive. Žena sam i u tom smislu progovaram o ženama, ili točnije – barem o jednoj od nas (smijeh).

Kako biste opisali položaj žena u kulturi i umjetnosti danas? S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere i jesu li muškarci cjenjeniji u struci poput vaše? 

Rekla bih da se zadnjih godina pojavilo puno prilika za žene u umjetnosti – da li je zbog "trenda" ili iskrenog angažmana institucija oko želje da žene postanu zastupljenije i vidljivije na sceni (?). Osobito su postale česte i popularne izložbe čije su sudionice isključivo žene, a i sama sam sudjelovala kao izlagačica na nekoliko njih. Moj je dojam da smo u današnje doba ipak došli do točke gdje su i žene i muškarci podjednako cijenjeni na umjetničkoj sceni. Osobno, to što sam žena mi je možda podjednako i odmoglo i pomoglo.

Prema istraživanju MSU Zagreb, mala je zastupljenost umjetnica na sceni i u muzejskim zbirkama u Hrvatskoj (svega 14 posto). Slično je i izvan Hrvatske. Koliko je teško umjetnicama 'probiti se' i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima?

Vjerujem da je nizak postotak zastupljenosti umjetnica u zbirkama rezultat statistike koja obuhvaća umjetnička djela od samih početaka do današnjeg dana, no osjećam da se stvari mijenjaju. Vjerujem da se, statistički gledano, 21. stoljeće već debelo odmaklo od tako niskog postotka. Mnoge kolegice i umjetnice čiji rad pratim (bilo domaće ili strane) redovito izlažu i prodaju svoje radove. Mislim da je kod nas, u Hrvatskoj, veći problem "probiti se" ne zbog toga što je netko žena ili muškarac, nego zato što nemaju "veze" i "poznanstva" koja bi ih progurala do određenih kulturno-umjetničkih institucija koje već godinama daju prilike samo "odabranoj ekipi".

Što biste poručili mladim ženama koje tek ulaze u svijet umjetnosti?

Poručila bih im da prije svega stvaraju i da u tom stvaranju budu svoje i iskrene, i, naravno, želim im sreću.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.