ZA ONA DOBRA STARA VREMENA Film oca i sina Galić o tranziciji i vječnoj dvojbi izgubljene generacije - emigrirati ili ne?

Iako je 83-godišnji redatelj, snimivši niz igranih, televizijskih i dokumentarnih filmova, pa i poznatih serija, kao što je "Dnevnik Očenašeka", itekako etabliran u hrvatskim filmskostvaralačkim krugovima, njegov sin Dominik, djelujući uglavnom kao producent, također nije novo lice u svijetu filma, baš kao što ni "Za ona dobra stara vremena" nije njihovo prvo zajedničko djelo; otac i sin Galić već su surađivali na "Herojima Vukovara", jednome od najuspješnijih HRT-ovih dokumentarnih serijala.

Radnja je smještena u tranzicijski Zagreb, a prvi znak vremena otkriven je kadrom pogotka koji je Alen Bokšić zabio Belgiji u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu i Koreji 2002. godine. Družina glavnih junaka prepuštena je tipičnome egzistencijalističkom kvartovskom plutanju; okruženi prividom besperspektivnosti, oni odustaju od visokog školovanja te se prepuštaju dangubljenju u izmaglici trave  i lokalnih kafića, usredotočujući se tek na više ili manje uspješne pokušaje ispunjavanja emotivno-erotske praznine.

Hrvoje i Borna, kao dva najvažnija lika, koja - za razliku od ostalih - nedvojbeno imaju potencijala isplivati iz sivila prosječnosti, po svim su važnim sastavnicama svojega ponašanja zapravo antipodi; dok Borna (Karlo Mrkša) bježi od posla, studija prava i monogamije, Hrvoje (Marko Petrić), unatoč stečenoj diplomi, pristaje raditi skladištarske poslove, te - blago je idealizirajući - pokušava pridobiti novu konobaricu (Vini Jurčić) iz kafića koji im služi kao početna i završna točka svih noćnih izlazaka.

Tranzicijsko beznađe

Vrijeme u kojemu se zbivaju filmski događaji omeđeno je dvama incidentima lokalne polumafijaške skupine koja gravitira oko konobarice Ivane, čiji stupanj povezanosti s miljeom koji spaja "zlatnu mladež" i velegradski polusvijet ne biva posve razotkrivenim. Višegeneracijski presjek likova koji defiliraju filmom pokazuje samo različite omjere izgubljenosti i beznađa, a Zagreb u osvit novoga stoljeća prikazan je kao tmurno mjesto kojim vladaju urbane, kvartovske inačice lokalnih šerifa i moćnika. Nakon što upada kafić gdje se, nakon kvalifikacijskog ogleda Hrvatske i Belgije, nalazi družina glavnih junaka - samo da bi ih njegov vlasnik pištoljem otjerao natrag u noć - lokalna banda najavljuje svoj osvetnički povratak, kojim se radnja napoljetku i zaokružuje.

Sve ono između ta dva sukoba predstavlja lutanja i epizode iz Bornina i Hrvojevog života, različite dionice balansiranja između pokušaja izdizanja iz nepovoljnog stanja u kojemu se nalaze i autodestruktivnosti, pri čemu su te dvije točke za Hrvoja nasuprotne krajnosti, dok Borna bijeg nastoji postići upravo - autodestruktivnim ponašanjem. Odnos pozitivnosti i uspješnosti likova Galićevog filma obrnuto je proporcionalan, što ne znači da "Za ona dobra stara vremena" problematiku stanja hrvatskoga društva na prijelazu stoljeća doživljava u crno-bijelim tonovima. Ne pokušavajući proniknuti u uzroke sociopolitičkoga stanja hrvatske tranzicije, Galić se ograničava na povremene mladenačkom naglošću i fatalizmom obojene opservacije glavnih junaka, uglavnom o iluzornosti vjere u ljepšu budućnost.

Iako se stanje društva nerijetko čini istim, uvijek se sve - vrlo brzo i lako, gotovo preko noći - može promijeniti. U tom su smislu zanimljive paralele s današnjim vršnjacima 20-i-nešto-godišnjaka iz filma; unatoč svim mijenama koje je hrvatsko društvo prošlo od ranih 2000-ih pa do danas - uključujući i razdoblje barem prividnoga prosperiteta uoči globalne ekonomske krize iz 2008. godine - krug se zatvorio, a dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci se danas nalaze pred istom dvojbom kao i Hrvoje tijekom čitavoga filma: isplati li se ostati živjeti u Hrvatskoj, ili je sreću bolje potražiti u inozemstvu?

Vrsni mladi glumci

U glumačkome smislu, "Za ona dobra stara vremena" nema puno praznoga hoda; niz mladih glumaca zacijelo je u potpunosti opravdao Galićevo povjerenje. Karlo Mrkša izvrstan je kao inteligentni napržica, beskrajno drski i pomalo šarmantni Borna, dok je Marko Petrić podjednako uvjerljiv kao znatno odmjereniji, nešto optimističniji i poduzetniji idealist Hrvoje. Vrlo je dobra i Vini Jurčić u ulozi konobarice Ivane, ali i Elizabeta Brodić, kao jedina djevojka koja Borninu pozornost zaokuplja duže od jedne noći. Kontrapunkt mladima glumačke su legende poput rutiniranog Ive Gregurevića u ulozi dobrodušnog povratnika iz Njemačke i Mustafe Nadarevića kao vremešnog alkoholičara iz protagonistima omiljenog kafića.

Osim što je smješten u konkretan povijesni trenutak, film oca i sina Galić vrlo je zagrebocentričan, što se očituje u brojnim scenama koje se odvijaju diljem grada, od užega centra, preko okolnih kvartova, pa do šestinskoga groblja, pri čemu je najudaljeniji lokalitet na kojemu se zbiva radnja ruinirani sljemenski sanatorij Brestovac.

U režijskome smislu besprijekoran, a za godinu rođenja svojega autora neobično mladenački, "Za ona dobra stara vremena" film je generacije s kojom se, zahvaljujući nepredvidivim povijesnim preokretima, mogu poistovjetiti i naraštaji koji su u doba njegove radnje tek krenuli u vrtić. Ako mu se izostanak revolucionarnih postignuća i može ubrojiti u mane, prednost Galićeva filma jest u svijesti da je tome tako - i posljedičnom izostanku odviše velikih pretenzija. Ovaj film ne želi se predstavljati nečime što nije, a ono što jest - naime, suvereno srednjestrujaško ostvarenje koje bi, uz valjani marketing, u kina moglo privući i pristojan broj gledatelja - čini temelj svake dobre kinematografije.