Vjerovali ili ne, ali oronuli Maksimir nekoga je inspirirao za kulturni projekt

Uklapanjem u situaciju razmjerno skučene parcele uz Maksimirsku cestu, otvaranjem izvanredne vizure na maksimirsku šumu i Medvednicu u daljini te visokom razinom oblikovanja cjeline i detalja - Stadion Maksimir iznimno je djelo sportske arhitekture, kaže se u priopćenju Gradskog muzeja.

Izložba je rezultat dugogodišnjega znanstvenog istraživanja autorice i predstavlja Stadion Maksimir kroz povijest i danas, s naglaskom na projekte arhitekta Vladimira Turine (1913-1968) i posebno njegove projekte sportske arhitekture.

Izložbu čine izvorni nacrti, fotografije i publikacije etapa projektiranja i izgradnje Stadiona Maksimir (1945-1969) i drugih građevina sportske arhitekture Vladimira Turine, te raznorodni predmeti koji pojašnjavaju navedenu građu.

To su uporabni predmeti koji su pripadali Turini, trofeji GNK Dinamo, plastične stolice s tribina, trava, „lutke“ za slobodne udarce, projekcije mitskih utakmica, plakati i katalozi dvaju velikih koncerata Davida Bowieja i U2 održanih na stadionu...

Za izložbu su izrađene makete presjeka zapadne i istočne tribine te je posuđena maketa cjeline stadiona s Arhitektonskog fakulteta.

Kipić Malog Isusa podsjeća na samostan Antunovac u kojem je od 1947. bio smješten Zavod za mentalno zaostalu djecu, prvotno sirotište za nezbrinutu djecu o kojima je brinula Družba sestara služavki Malog Isusa, tik uz temelje zapadne tribine, dok nije srušen, a Družba sestara preseljena na Novu Ves.

Arhitektonska ostavština jednog od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata Vladimira Turine, i danas je inspiracija jer je njegov jezik arhitekture razumljiv, istinit, jednostavan, emocionalan i snažan.

Profesor Turina arhitekturu je gledao desetljećima unaprijed. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata intenzivno se posvećuje temi sportske arhitekture, posebice projektiranju stadiona i plivališta.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao profesor arhitektonskog projektiranja podigao je generacije studenata zagrebačkog, tada jedinog hrvatskoga Arhitektonskog fakulteta.

Tridesetak godina nakon izgradnje južne tribine, krajem 1990-ih, svoje je prijedloge o mogućoj rekonstrukciji Stadiona Maksimir ponudilo nekoliko arhitekata. Prihvaćen je prijedlog arhitekata Branka Kincla i Nikole Filipovića koji su 1998. godine izradili idejni projekt cjelokupnog stadiona i projektnu dokumentaciju za sjevernu tribinu s poslovno-trgovačkim sadržajima.

Započinje rekonstrukcija Stadiona Maksimir u nogometni stadion pod vodstvom arhitekta Branka Kincla kao glavnog projektanta. Stadion je zamišljen kao višefunkcionalna građevina sportsko-poslovno-trgovačke namjene koja će kroz svoju polivaletnost biti neprekidno u funkciji. Rekonstrukcija stadiona podijeljena je u šest faza iz financijskih, građevinskih i organizacijskih razloga. Predviđeno je natkrivanje stadiona sustavom krovnih ploha iznad tribina i dvodijelnim pomičnim krovom iznad igrališta.