Više nego ikad trebamo se sjetiti 'najzagrebačkijeg sina': Njegova borba još je aktualna

Jedan od najvećih hrvatskih književnika, dramaturg, kritičar, prevoditelj i zagrebački kroničar August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. studenog 1838. godine. Otac mu je bio Alois Schönoa, Nijemac koji se doselio iz Češke te radio kao slastičar zagrebačkog biskupa Aleksandra Alagovića i prvog zagrebačkog nadbiskupa – kardinala Jurja Haulika. Šenoina majka zvala se Terezija pl. Rabacs i bila je iz Slovačke.

Šenoa je studirao pravo u Zagrebu i Pragu. U Beču je uređivao listove "Glasonoša" i "Slawische Blätter", dok je potom u Zagrebu radio u uredništvu lista "Pozor" zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu, gradski bilježnik te kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa "Vienac". Politički je bio angažiran u Narodnoj stranci.

Konstruktivnu kritiku zagrebačkog društva izrazio je u "Pozoru" serijalom feljtona poznatih pod naslovom "Zagrebulje", u kojima je opisao negativne posljedice konformizma i licemjerja. Također, progovorio je o velikom problemu odnarođenja, što se posebno manifestiralo u pogledu jezika.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Zagreb Tourist Board (@zagrebtourist)

Povijesni romani

Naime, nakon prvog razdoblja ilirizma tijekom kojeg je započet proces standardizacije hrvatskog jezika s Ljudevitom Gajem u središnjoj ulozi, taj je jezik valjalo popularizirati među novonastalim društvenim slojem - građanstvom. Stoga je svoja prozna djela u jezičnom smislu koncipirao na način da je štokavštinu kao podlogu standardu rasprostranio među svim tipovima svojih literarnih junaka. 

Tako je kajkavce i čakavce priveo u "kolo" štokavaca. Hrvatska književnost druge polovice 19. stoljeća zasnivala se na romantičarskim opisima izmišljenih hajdučko-turskih i pseudopovijesnih događaja, što je Šenoa osuđivao, zalagavši se za realističke tendencije u pisanju. On je naime smatrao kako valja govoriti  o stvarnim događajima koji su bliski narodu i imaju utilitarnu dimneziju. 

Slijedeći takvu praksu, Šenoa je istraživačkom metodom prikupljao fakcijske podatke o zagrebačkoj i nacionalnoj prošlosti koje je isprelitao s fikcijskim zapletima stvarajući svoje najpoznatije romane: "Zlatarovo zlato", "Čuvaj se senjske ruke", "Seljačka buna", "Diogeneš", "Kletva". Cilj mu je bio povijesnim događajima osvijestiti aktualne probleme s kojima se hrvatski narod suočava ne bi li štogod naučio iz prošlih pogreški. 

FOTO: Berislava Picek / CROPIX

'Najzagrebačkiji sin'

U svojim je pripovijetkama ("Prosjak Luka", "Prijan Lovro", "Branka", "Barun Ivica") pak progovorio iz aspekta suvremenog života i socijalnih te etičkih problema. Upravo stoga što je i dalje slijedeći romantičarsku poetiku nagovijestio ključne motivsko-tematske preokupacije koje će razdoblje realizma doraditi, smatra se pretečom hrvatskog književnog realizma, pa se i razdoblje protorealizma tijekom kojeg je djelovao naziva još i "Šenoino doba". 

Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta. U tom je smislu smatrao kako kazalištu također pripada iznimna uloga u procesu odgoja mladog građanstva, pa se zalagao za domaću realističnu dramu nasuprot prijevodima poglavito njemačkih drugorazrednih komedija.  Popularne su bile i njegove pjesme kao "Hrvatska pjesma", "Na Ozlju gradu", "Budi svoj" i druge.

FOTO: CROPIX

'Najzagrebačkiji sin'

Godine 1874. tada već dobro poznat kao književnik, feljtonist, kolumnist i antologičarAugust Šenoa preuzeo je urednički posao "Vienca", koji je obnašao sve do svoje prerane smrti 1881. godine. Podsjetimo da je tih godina Matica ilirska preimenovana u Maticu hrvatsku, utemeljeno je zagrebačko Sveučilište, a došlo je i do prekida suradnje s Akademijom, pa je "Vienac" predan Dioničkoj tiskari koja je Šenou angažirala kao plaćenog urednika, no Matica je nastavila upravljati listom.

Matica hrvatska slavi važan jubilej: 'I dalje ćemo odvajati žito od kukolja u hrvatskoj kulturi'

Veliki hrvatski pjesnik i kritičar Antun Gustav Matoš o Šenoi je rekao: "Šenoa je najzagrebačkiji sin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom". To je i dokazao kad je 13. prosinca 1881.preminuo od posljedice upale pluća, koju je dobio dok je pomagao unesrećenima nakon Velikog potresa u Zagrebu 1880. godine, čijim je bio počasnim građaninom. Njegova ostavština i danas je aktualna, ne samo po pitanju literarnog značaja nego i u okviru isticanja moralnih vrijednosti u čuvanju i razvoju humanosti.