USUSRET USKRSU Pisanice, vuzmice i pome na 'Palmanu neđeju'

Izrada pisanica, odnosno, laički rečeno, bojanje jaja kao uskršnja tradicija postoji jako dugo, posebno među slavenskim narodima, a prisutna je u gotovo cijelom kršćanskom svijetu. 

Jaje kao najstariji simbol

Jaje je jedan od najstarijih simbola te su o shvaćanju njegove simbolike posvjedočile i najstarije civilizacije. Rađanje iz jajeta činilo se gotovo magično što se ukazalo kao dobra paradigma i dobro objašnjenje za ljudski postanak i postanak ovoga svijeta. Mišljenje da je svijet nastao iz jajeta zajedničko je Keltima, Grcima, Egipćanima, Feničanima, Kanaancima, Tibetancima i mnogim drugima.

Jaje tako već dugo simbolizira stvaranje novog života, a ukrašavanje tog simbola života raznim tehnikama kao da veliča tu njegovu poruku. Nakon tri dana u grobu, Isus je čudesno uskrsnuo ulijevajući nadu svima onima koji pođu njegovim stopama pa jaje, osim simbola života i buđenja, označava i novu nadu. Određeni običaji stopili su se s pretkrščanskim tradicijama te su pisanice nekada bile i predmet gatanja te sredstvo zaštite od zlih sila, duhova i svakojake druge nesreće, a tek u srednjem vijeku počinje se širiti običaj izmjeničnog darivanja o blagdanu Uskrsa. 

A otkud naziv pisanice? Odgovor leži u etimologiji riječi 'pisati' koja je u praslavenskom jeziku označavala crtanje, dok je šaranje zapravo bilo pisanje.

Najstariji nalaz pisanice u Hrvatskoj datira iz druge polovice 15. stoljeća. Upravo zbog srastanja ove tradicije s ljudima i krajevima, ne čudi da su zbirke pisanica pronašle svoje mjesto u gradskim, zavičajnim, a posebno u etnografskim muzejima. 

Tako se primjerice u zagrebačkom Etnografskom muzeju one sakupljaju od početka rada ovog muzeja 1919. godine. Njihova Zbirka pisanica sadrži preko tri tisuće uskrsnih jaja, alatki i materijala za njihovo ukrašavanje. Najvećim dijelom riječ je o pisanicama koje datiraju iz prve polovine 20. stoljeća, a najzastupljenija tehnika ukrašavanja je šaranje voskom. Tu su još i tehnike struganja boje s jajeta nožićem ili iglom, a u zbirci se nalaze i pisanice ukrašene opletanjem raznobojnom vunom s dodatkom šljokica, dugmadi i perlica što je karakteristično za područje Slavonije, nalijepljenom srži bazge koja je vezana za pakrački kraj, okivanjem olovom i tako dalje.

Svakako najneobičniju metodu ukrašavanja čini ona pomoću kiselina prirodnog podrijetla. Najčešće se koristio ocat ili rasol, kasnije i dušična kiselina, a u nekim krajevima je praksa bila jaje staviti u mravinjak mravima da svojom kiselinom stvore apstraktne ornamente.

I Muzej Moslavine Kutina u Etnografskom odjelu također sadrži Zbirku pisanica s 440 primjeraka, a osim kokošjih jaja, tu su i pisanice na ljusci jajeta guske, prepelice i noja. Na web stranici muzeja opisani su i uskršnji običaji u Moslavini koji započinju u nedjelju, osam dana prije Uskrsa. 

Blagoslovljene grančice prava mala remek djela

Na tu Cvjetnu nedjelju ili Cvjetnicu, crkva slavi spomen Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem te vjernici prirede vrbove ili ljeskove grančice, cica-mace, drenov cvijet i druge grančice u cvatu i nose u crkvu na blagoslov. U tradicijskom kalendaru bilježi se tako početak proljetnog ciklusa te se posvećenim grančicama kite plotovi, prozori, vrata i bunari kako bi im se dala nova i svježa životna snaga. Upravo drijenak predstavlja zdravlje i čvrstoću ("zdrav kao dren"). Za blagoslovljene grančice vjerovalo se da će kuću sačuvati od udara groma te ako bi došlo na Cvjetnicu do velikog nevremena, ljudi bi s grančicom učinili znak križa prema nebu i bacili je u vatru.

Na Veliki četvrtak u moslavačkom se kraju nije smjelo dirati motikom u zemlju jer 'leži tijelo Kristovo', a zvona su se međusobno vezivala i odzvanjala tek u subotu jer su 'odletjela u Rim'. U Veliki petak djeca su pravila male drvene križiće koje su nosila u polje i zabadala u svoju njivu. To su činila u znak Isusove muke na križu, a taj dan se umjesto kod kuće, umivalo na potoku jer se smatralo da protočna voda odstranjuje svu nečistoću i prljavštinu 'tijela i duše čovječje'. Kuhalo se i 'svetenje', jelo koje se na Veliku subotu ili Uskrs nosilo u crkvu na blagoslov. Djevojke i žene poslije blagoslova hrane žurile su se kući da stignu što prije jer se vjerovalo da u kuću u koju se stigne prvi, u njoj će cijele godine biti sreće i veći uspjeh u gospodarstvu, a ako je djevojka, te godine će se udati.

Muzejsku građu Zbirke predmeta vezanih uz običaje, vjerovanja, igre i folklor dubrovačkog Etnografskog muzeja većim dijelom čine uskršnja, pengana jaja ukrašena na tradicionalan način voskom, u batik-tehnici, a zatim bojena prirodnim ili umjetnim pigmentima u crvenu boju. 

Manju skupinu čine pletene palmine i maslinove grančice i golubice od srčike smokve, koje predstavljaju običaj blagoslivljanja grančica na Cvjetnicu. Izradba golubica od srčike divlje smokve danas je najraširenija u Orebiću na poluotoku Pelješcu, a prisutna je i na Korčuli, iako je tradicija postojala i u Dubrovniku. Zbog osjetljivosti građe, ova se zbirka stalno popunjava novim primjercima.

Za blagdan Cvjetnice u dubrovačkom kraju zabilježeni su različiti nazivi poput 'Neđeja pome i masline', 'Palmana neđeja', 'Nedija od palama' i sl. Čak tjedan dana prije Cvjetnice kretalo se u berbu mladih palminih grančica da bi se od njih zatim isplela prava mala remek djela pučke umjetnosti. Palmice, pomice, pome ili fome izrađivale su se čvrstim i bogatim prepletom, ukrašavanih pletenim "križićima“, "zvjezdicama“ (malteški križ), "trupicama" (piramidicama), zvanim još i  "balote", "baboče", "bočice", "soklini", "fjokama" te "saklicama" ili "spiralicama", ne nedostajalo jeziku riječi.

Blagoslovljene palme i masline čuvale su se do sljedeće godine, kada bi se spalile, a na njihovo mjesto  - za kakav stari svetački "kvadar" ili "raspelo" - zaticale nove. Štitile su kuću od udara groma, nevremena, bolesti i uroka, a kao simbol obnoviteljske snage prirode donosile su i zdravlje i novu nadu.

I Muzej grada Koprivnice također u svom fundusu čuva pisanice te su kao i mnogi drugi muzeji na svojoj mrežnoj stranici opisali običaje vezane uz Uskrs toga kraja.

Paljenje krijesa

Jedna od zanimljivih uskrsnih običaja na području Podravine i Kalničkog prigorja koji se zadržao do danas je paljenje uskrsnih vatri. U prošlosti su se krijesovi palili po čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a pretpostavlja se da je običaj u naše krajeve došao iz srednjeeuropskih zemalja.  Najpoznatiji naziv za sve vrste obrednih vatri koje uključuju jurjevske, prvosvibanjske i ivanjske vatre je krijes, a kako je ovdje riječ o vatrama vezanim uz uskrsno razdoblje, a kajkavski oblik naziva za Uskrs je Vuzem, govorimo o vatrama "vuzmicama", "vuzmenkama" ili "vuzemlicama". Ovi krijesovi palili su se u predvečerje Velike Subote, ponegdje i noću.

Najčešće se pripremaju tako da se u zemlju zabodu četiri visoka stupa, do šest metara visine između kojih se slažu cjepanice, suho lišće i granje. U prošlosti su ih izrađivali pastiri, danas stanovnici pojedinog naselja ili ulice. Običaj je da se bdije uz vatru uz hranu i piće pa narodne veselice mogu potrajati po čitavu noć. Uloga tih vatri također je bila apotropejska; štitile su od zlih sila, radnji i bića. Često se preko dogorjele vatre predvodila stoka, pepeo i ostaci vodili u polje, a i dan danas je običaj da utišanu vatru preskakuju mladići i djevojke.

*Članak napisan pod pokroviteljstvom JANAF-a.