Silvija Šesto: 'Kroz sva djela namijenjena djeci i mladima pokušavam razotkrivati licemjerje odraslih'

Ova poznata književnica i dobitnica brojnih nagrada rođena je 1962. u Zagrebu gdje je diplomirala filozofiju i književnost. Pisanjem se bavi od srednje škole, a u svom bogatom stvaralaštvu pisala je dramske tekstove, poeziju i radiodrame. Njezini naslovi "Debela", "Vanda", "Tko je ubio pašteticu" i "Bum Tomica 1 i 2" uvršteni su u lektiru za osnovnu školu.

Dosad joj je izvedeno oko 15 radiodrama, a prema njezinim djelima nastale su i uspješne kazališne predstave poput "Debele". Iako je objavila podosta proze i poezije za "odrasle", Silvija ističe kako posebno uživa pisati književnost za djecu. Za svoje je naslove dobila brojne nagrade, među kojima su i "Ivana Brlić Mažuranić", "Mali Marulić", Fran Galović, Kiklop i Grigor Vitez.

U intervjuu za Generaciju govorila je o najnovijoj slikovnici E- Crvenkapica, počecima pisanja, nagrađenom romanu "Debela" koji je podigao prašinu zbog tematike kojom se bavi, položaju žena u književnosti i izdavaštvu danas, čitanju i popularnosti knjige te modernom društvu i dominaciji društvenih mreža poput TikToka.

Od kuda Vaša ljubav prema književnosti? Kada ste se počeli baviti pisanjem i koje teme su vas inspirirale?

Odrasla sam okružena riječima, knjigama i ljudima koji su čitali. Rasla sam u vrijeme kad se knjiga darovala, u vrijeme kad je nekako više boja bilo u nama nego uokolo nas.

Piskarala sam kroz djetinjstvo, zapisivala "mudre misli", kasnije puno čitala, a ozbiljnije sam počela pisati na faksu. Uvijek su me inspirirali duhoviti naslovi, autori koji su se poigravali sa stvarnošću i pokušavali je nekako izvrnuti na dobar način, autori koji su otvarali prostor slobode, iskakali iz svakodnevnog, već viđenog.

Vaša je specijalnost književnost za djecu. Koji biste Vaš roman izdvojili i što želite djeci prenijeti kroz književnost?

Pisala sam za velike i male, no kod pisanja za djecu i mlade riječ je o toj nekoj posebnoj odgovornosti i naravno, iskrenoj povratnoj informaciji. Kroz sva djela namijenjena mladima i djeci pokušavam razotkrivati licemjerje odraslih, pokušavam ukazati najmlađima da se ne mire, da kritički promatraju i pozitivno djeluju.

Ne bih izdvajala baš niti jedan naslov, jer svi su moji naslovi priče koje bi trebale motivirati da se nešto mijenja na bolje. Možda o namjeri najbolje govori naslov "Majstorica Nola popravlja tatu". Izvjesno je da će djeca morati popraviti ono što su stariji pokvarili, a jesu podosta toga.

Vaš nagrađeni roman "Debela" postigao je velik uspjeh, ali se našao i na udaru kritika. O čemu sve progovarate?

"Debela" govori o našoj stvarnosti koju smo priredili vlastitoj djeci. Glavna junakinja prolazi kroz odrastanje uz mnoštvo "debelih" problema koje su posljedica društva odraslih. Gomila tzv. tabu tema koje su otvorene u tekstu jedan su od razloga prijepora jer odrasli mnogo toga stavljaju pod tepih, no na taj način problemi se ne rješavaju, dapače!

Najnovija slikovnica vam je E-Crvenkapica u kojoj se dotičete teme virtualne stvarnosti. Kako mediji danas utječu na djecu i mlade?

Slikovnica za velike i male "E-Crvenkapica" veselo je tužni podsjetnik da od dvije stvarnosti postoji ona lažna i ona prava u kojoj se moramo ozbiljiti kao ljudi. Ne znam tko više miješa te dvije stvarnosti, a najgore je što je često miješaju baš oni koji bi na to miješanje trebali upozoriti djecu. Nikada više u povijesti nismo imali tehnoloških uređaja za komunikaciju a nikad manje komunicirali.

Kakav je položaj žena u književnosti i izdavaštvu danas? Jeste li se susretali s predrasudama?

Iskreno, nikada nisam doživljavala to što sam žensko kao nešto što me izdvaja, minorizira ili stavlja u prednost. Pomalo me i smeta patroniziranje, no živimo u društvu koje stavlja u ladice baš sve što iskače od prosjeka. Kad bih se opisivala rekla bih kako sam 'frajer u ženskom tijelu', jer kroz život nisam kalkulirala, činila kompromise tamo gdje mi to savjest nije dozvoljavala i na kraju postigla ono što jesam sama usprkos mnogim zaprekama koje su mi podmetali razni spolovi.

Koliko vam znače nagrade i priznanja, a koliko činjenica da su vam knjige uvrštene u lektiru?

Kad je riječ o nagradama, one vesele. Osobito ako su stigle s raznih strana, no najveća je nagrada zadovoljno čitateljstvo.

Divno je biti na popisu lektire iako sam pisala za djecu i mlade a ne za lektiru. Ono što najviše volim od svega jesu mnogobrojna gostovanja u kojem susrećem svoje čitateljstvo, razgovaram s njima i iskreno dobivam povratnu informaciju, a to mi je jednim dijelom omogućio i taj popis. Svaki susret nosi predivna iskustva ali i nove spoznaje gdje smo stigli dvadesetak godina otkad sam napisala neke rukopise. Nažalost, vrlo često sam svjedok koliko odrasli malo pričaju s djecom, ponekad mi se čini da baš na književnim susretima otvaramo neke teme koje su odavna trebale biti otvorene na nedjeljnom ručku.

Jesu li knjige danas "in"? Koliko mladi, ali i stariji čitaju i što 'prolazi' na tržištu? 

Knjige su uvijek "in" za malobrojne. Nikad se nije masovno čitalo. Današnji svijet je svijet eksploatacije zla i negative, a čitanje je civilizirani meditativni čin koji nas čini boljima, tolerantnijima i otvorenijima. Današnji ljudi teško se nose s tišinom, sve je postalo bučno, agresivno, vizualno i kratkotrajno. To nije svojstveno ljudskom biću i vjerujem kako će se taj vrijednosni sustav morati oporaviti i krenuti pomalo iznova.

Trenutno pišete roman o kulturi isključivosti. O čemu je riječ? Kako biste opisali društvo u kojem današnja djeca odrastaju i koji je vaš stav o društvenim mrežama poput TikToka?

Da, trenutno pišem roman "Tinkihot" u kojem parafraziram donkihotovski naum da se krene na vjetrenjače, da se popravi svijet i nepravda u njemu. Glavni junaci počinju u vlastitom kvartu i poput junaka u književnom predlošku nailaze na bezbroj situacija u kojima s tugom zaključuju kako su neke gluposti otišle predaleko…

Kad je riječ o društvenim mrežama, na TikToku sam jer je tamo i moja književna publika, no i putem TikToka zaključujem koliko je mala međugeneracijska komunikacije i koliko je poremećen sustav vrijednosti. Ima i djece na toj mreži koja gaje sjajne sadržaje, pa i čitanje, no većina je zaluđena potrošačkim društvom i tu kao pisac mogu samo kroz tekst progovoriti i apelirati. Ipak, obitelj je prva koja usmjerava.

Što biste savjetovali ženama koje žele postati književnice?

Ne bih imala savjet za žene već za ljudska bića, za sve, bez dijeljenja. Smatrate li da ste sretni kad pišete, pišite. Odaberite posao koji volite, jer život je prekratak da ga provedete u poslu koji ne volite pa makar vam materijalno donio mnogo više. Izaberite ono što vas ispunjava, a ne prazni, jer jedino ispunjeno ljudsko biće je sretno. I kao roditelj.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.