Redateljica filma o Srebrenici: Mladić iz Republike Srpske plakao je kada ga je pogledao; komentirala i Jasenovac

Film je uvršten među njih 15 koji su ušli u uži izbor za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Potresna drama, utemeljena na stvarnim događajima u Srebrenici uoči, tijekom i nakon 11. srpnja 1995. godine, ispričana je kroz fiktivni lik srebreničke profesorice Aide koja, kao prevoditeljica u vojnoj bazi nizozemskog bataljuna UN-a pokušava spasiti živote svojih sugrađana i sunarodnjaka, među kojima su i njen suprug i sinovi, piše Večernji list. 

Novinara je zanimalo je li to prvi igrani film koji se bavi zločinom u Srebrenici, i zašto nije državni projekt BiH.

"To je projekt nas nekoliko ljudi koji smo od početka vjerovali da ova priča mora biti ispričana. Kad smo tražili sredstva od Bosne i Hercegovine regularnim putem preko fondacije za kinematografiju, dobili smo pet posto vrijednosti filma. Zato smo išli na organiziranje koprodukcija u kojima svaka zemlja daje jedan mali dio, tako da je naš film na kraju rezultat koprodukcije devet zemalja. Uz BiH, to su Austrija, Rumunjska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Francuska, Norveška i Turska. Kada nam je na kraju, već pred samo snimanje, nedostajalo još novca, išli smo na sve moguće adrese i imali smo osjećaj da samo mi želimo da se taj film dogodi.

Puno ljudi smo individualno kontaktirali i mnogo njih je željelo pomoći, ali daleko od toga da je ovo bilo kakav državni projekt. Mi neprestano na svim nivoima pokušavamo objasniti što znači film, što znači filmska industrija i kultura, ali među ljudima koji su u ovoj zemlji na vlasti jednostavno ne postoji oni koji to razumiju. Počevši od naše ministrice kulture koja je po zanimanju socijalna radnica, koja je postavljena od HDZ-a i koja zapravo više ruši nego pomaže svemu što je dobro. Takav je moj osjećaj", rekla je Žbanić.

"Da budem precizna, situacija nije crno-bijela, mi imamo izvjesnu podršku, ali ona nije institucionalna. Uvijek smo mi ti koji vučemo ljude za rukav", dodala je.

Opisala je kako je izgledala premijera i kakvi su bili njezini dojmovi o dojmovima te mlade publike.

"Zbog korone smo nažalost mogli pozvati samo sto ljudi, ali uspjeli smo uz pomoć nekoliko organizacija dovesti mlade ljude s kojima smo nakon premijere organizirali razgovor jer nismo željeli da samo pogledaju film i odu. Meni je bilo izuzetno dirljivo što je prva osoba koja se javila za riječ bio jedan mladić iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao i da bi volio da mnogo njegovih prijatelja pogleda film, a posebno oni koji veličaju ratne zločine i ratne zločince. Meni je ta reakcija bila toliko važan, znajući koliko su mladi ljudi otrovani medijskom slikom, školskim programom i ljudskim faktorom političara koji manipuliraju činjenicama i osjećajima. Taj mladić je imao dvadesetak godina. Dakle, dvadeset godina života u jednoj tako otrovanoj sredini nije uništilo tog čovjeka i njegovu sposobnost da se poveže s likom za koji mu škola i okolina govore da pripada onim nekim drugima prema kojima ne treba osjećati ništa".

Objasnila je koje su točno lokacije “glumile” nizozemsku bazu u Potočarima te o glavnim glumcima u ovome filmu.

Za interijere nam je poslužila jedna napuštena tvornica u Stocu, a eksterijer smo snimali na Heliodromu u Mostaru... Snimali smo u zgradi pored one u kojoj je bio logor, pa smo imali i mnogo statista koji su tamo bili zatvoreni. Dok sam režirala scenu penjanja muškaraca u kamion i objašnjavala im kako da to rade, javio se jedan statist i rekao da je tu bio zatvoren šest mjeseci i da to nije tako kako su njih vodili i ukrcavali, pa mi je pokazao kako su morali držati ruke u zraku i pognuti glave. Ostala sam totalno zatečena i rekla da ćemo, naravno, napraviti tako kako čovjek kaže. Heliodrom je držao HVO i tamo su uglavnom Bošnjaci bili u logoru, a snimali smo i u jednoj školi u kojoj su Bošnjaci držali zatvorene Hrvate.

O glumcima

Novinar je naveo kako dodatnu težinu glumi Jasne Đuričić u naslovnoj ulozi i njenog supruga Borisa Isakovića koji glumi generala Mladića je dala činjenica da je riječ o srpskim glumcima te upitao redateljicu kako ona na to gleda.

"Kad radim kasting mene to nimalo ne zanima. Moj teritorij na kojem imam i biram fenomenalne glumce je teritorij na kojem se govori naš jezik, koji smatram jednim jezikom. Kao što je Zrinka Cvitešić igrala u mom drugom filmu 'Na putu' ne zato što je iz Hrvatske, nego zato što je fenomenalna glumica za taj lik, tako je meni i Jasna Đuričić jedna jedina Aida. Zbog njenog senzibiliteta, lica, godina, glumačkih sposobnosti. Uopće mi nije bilo važno odakle tko dolazi. Mi možemo govoriti o tome koliko su Jasna i Boris fantastični ljudi i fantastični profesionalci. A kad govorimo o njihovoj hrabrosti, jer stvarno moraš biti hrabar da pristaneš na ovaj film, oni kažu da to nije hrabrost nego da je to čisti profesionalizam i da oni kao umjetnici biraju da rade nešto što je za njih izazovno, novo i drugačije. To je meni još samo jedan dokaz njihove veličine".

Odgovorila je i što misli o primjedbama da je ponašanje Srba u bazi u Potočarima pokazala bahatijim i grubljim nego što je bilo, a da Nizozemci nisu bili tako suosjećajni kao što su neki od njih u vašem filmu.

"Kada su bili pred kamerama, Srbi su se doista ponašali kao da je sve divno i krasno. Međutim, ja imam izjave svjedoka koji kažu da nije bilo tako i da su bili izuzetno brutalni čim u blizini nije bilo kamera. Ja sam zaista svaku primjedbu dobro odvagnula, poput one da vozač autobusa nije plakao i da Srbi nisu osjećali ništa. Meni su dvije žene same rekle da su vozači plakali. Isto tako Nizozemci. Postoji zapisana izjava jedne žene o nizozemskom vojniku, plavom dečku u šorcu, koji je stajao i plakao. Sasvim slučajno ja sam u Amsterdamu pričala upravo s tim vojnikom. On mi je ispričao to isto, da se u tom kaosu osjećao potpuno bespomoćno i izgubljeno i da je samo stajao i plakao. U tom trenutku imao je samo 18 godina".

U Srbiji su neki mediji 'Daru iz Jasenovca" i "Quo vadis, Aida" zbog oskarovskih kandidatura stavljali u isti kontekst nekakvog natjecanja, pa i zavjera...

"Moram reći da smo mi od većine medija u Srbiji imali dobru podršku. Pitanja u intervjuima bila su postavljana s takvim poštovanjem da me je to oduševilo. Ovih koje vi spominjete je mali broj i to su mediji koji su dirigirani od određenih snaga koje su snage iz rata. Govorim o medijima koji su na prvi razgovor o našem filmu pozvali Šljivančanina i Bokana, jednog osuđenog ratnog zločinca i drugog, osnivača Belih orlova, kojeg smatram ratnim zločincem. Dakle, dva ratna zločinca razgovaraju o našem filmu. Samim tim je jasno o kakvim medijima se radi i što im je cilj.

Što se Jasenovca tiče, tamo je počinjen genocid, i to je najveća tragedija naših naroda. Jasenovac se po strahoti ne može usporediti ni s čim i o tome treba ne jedan, nego 50 filmova napraviti. Ali ne vidim baš nikakav razlog da se 'Dara iz Jasenovca' i 'Quo vadis, Aida' stavljaju u kontekst sukoba. Činjenica da se nakon Jasenovca dogodila Srebrenica govori koliko su nasilje i zločin nešto što na ovom prostoru nije nadvladano. Bojim se da huškačka mašinerija koja Jasenovcem pokušava opravdati zločine u Srebrenici ne čini nikome dobro, a posebno ne Srbiji jer ih gura u prostor laži iz kojeg se ne mogu izvući.

Ako ministar policije na javnoj televiziji komentira negativnu kritiku filma, kao da se radi o svjetskoj uroti - to je simptom. Isti kritičar Varietyja je napisao užasnu kritiku za moj prošli film. Ali nitko to nije smatrao urotom protiv Bosanaca, planom zapada da nas uništi, konspiraciju sila zla. Naprotiv, ja sam se samo zapitala jesam li napravila dobar film - jer sa kritičarima se nekada slažem, a nekada ne slažem. Naravno, lakše se složiti kada nas hvale, ali često više napredujemo kada je drugačije", poručila je redateljica Jasmila Žbanić.