Prvu knjigu počeo sam pisati s 12 godina, pisanje jedino poznajem i ono mi omogućava funkcionirati

Dosad je objavio knjige iz Ciklusa Crnih Knjiga: Enzolart (prvi dio), Mord Dur'agemski 1 (drugi dio, knjiga prva), Mord Dur'agemski 2 (drugi dio, knjiga druga), Tame Hil'guma (treći dio) i Vrhunac (četvrti dio). "Sve knjige osim Tame Hil'guma i Vrhunac su objavljene", rekao nam je Ivan koji je prvu knjigu počeo pisati s tek 12 godina. 

"Književnost je uz mene bila prisutna još i prije nego što sam se rodio. Moj otac je čitao strahovito puno, a još je više gajio samu ljubav prema književnosti. Čitao je sve, od fantastike do filozofije, i čitao je baš svaki dan, ne odvajajući pogleda od knjige. Najviše je volio Dostojevskog, prema komu je ljubav prenio i na mene. U knjigama je nalazio znanje i slobodu koju samo pisac čitatelju može pružiti", ističe Ivan dodajući kako je kada je došao rat, njegov otac stupio na bojište da brani Vukovar i nakon njegovog pada tri mjeseca bio zatočen u srpskim logorima. 

"Nisam siguran bih li to nazvao ljubavlju", kaže Ivan i objašnjava želju i volju za pisanjem. "Prije potrebom, jer to je jedino što poznajem i što mi omogućava funkcionirati. Kad ne bih mnogo čitao ne bih znao dobro ni pisati, a kad ne bih znao pisati ne znam čime bih mogao pridonijeti ikome, jer malo toga osim pisanja znam". 

Koji su vam književni uzori pri stvaranju knjiga o maču i magiji? 

Književnih uzora kod pisanja epske fantastike nemam. Postoje samo autori tog žanra koje cijenim. To bi bili književnici kao recimo Terry Pratchett, Philip Pullman, Tad Williams. Mada je uopće teško čitati neku knjigu bez da cijenimo njezinog autora. Ali ako govorimo o književnicima koji su mi uzor, tada govorimo o Dostojevskom, Tolstoju, Krleži, Proustu...

Odakle poriv za pisanjem izmišljenih svjetova? 

Od moje originalne nesposobnosti opisivanja stvarnog svijeta. Ono što sam najviše volio oduvijek su bili filozofija, psihologija i teologija, ali premda sam volio čitati takve knjige ja sam bio preslab takvo što i pisati. S 12 godina djela su epske fantastike bila jedino čega sam mogao biti autor. Sada i dalje pišem epsku fantastiku, ali samo zato što je priča koju sam prije devet godina počeo pisati toliko opsežna da joj ni ovih dosad tisuću i pol objavljenih stranica nije dovoljno kako bi došla svome kraju. 

Izgleda da ste sve sami naučili - uređivati i lektorirati... Kako to? 

Imao sam 15 godina kad sam lektorirao Enzolart. Posljednja knjiga koju sam lektorirao je Sagranijski ljetopis, epska fantastika koja će biti otiskana 2019. godine. Njezin autor je Željko Matuško. Naučio sam lektorirati iz nužnosti. Lektori nisu skupi per se, ali jesu skupi kad u pitanje dođu stotine tisuća riječi. Tridesetak tisuća kuna bi me koštalo lektoriranje moje dosadašnje bibliografije, jer to je oko 3 milijuna znakova. Kad sam završio Enzolart, rekao sam si: 'Ili ću naučiti lektorirati ili nikada neću objaviti knjigu'. Možda bi netko psihološki analizirajući to razdoblje mog života zaključio da sam naučio lektorirati kako bih skrenuo pažnju sa svog vlastitog života, jer sam počeo lektorirati knjigu tjedan-dva nakon što mi je umro otac. Ne znam bih li se s tim složio. 

Koliko ste knjiga dosad objavili? 

Dosad sam objavio četiri knjige: Enzolart (2014.), Mord Dur'agemski 1 (2015.), Mord Dur'agemski 2 (2016.) i Samuel Gide (2018.). Sve knjige osim Samuel Gide žanra su epske fantastike. Samuel Gide je filozofski roman. 

Najčešće knjige objavljujete i tiskate sami. Zašto? 

Jedino knjige objavljujem i tiskam sam. U početku je to bilo zato što nisam znao kako drugačije se objavljuju knjige. Danas je to posrijedi zato što ne želim biti dio ikakvog društva ili udruge. 

Imate li namjeru svoje knjige prevesti na neki drugi jezik? Knjige s fantastičnim temama jako su popularne u engleskom govornom području.. 

Kao i lektura, prijevod na strane jezike je veoma skup. I kao i kod lekture, ako ikada budem knjige prevodio, sam ću ih prevesti - barem na engleski. Ali nemam takvo razmišljanje samo zbog cijene; da imam stotinjak tisuća kuna rado bih platio prijevod svoje bibliografije, jer poštujem taj zanat. Ovo govorim više stoga što volim učiti nova majstorstva, u pogotovu ako se generalno gledano tiču onoga čime se bavim. Da mi se pokvari štednjak recimo naravno da ne bih odvojio mjesec-dva učeći se popravljanju, jer nakon popravljanja štednjaka ja ne bih imao interesa baviti se tim poslom. Ali lektoriranje je usko vezano uz pisanje, kao i prevođenje, i dugoročno gledano ja kao autor od učenja takvih zanata imam koristi. 

Iako ste već objavili više knjiga pročitao sam da se književnikom nazivate nekako preko volje. Zašto? 

Da, obično koristim sinonim 'autor', mada mi se ni to ne sviđa. Ne volim se nazivati 'književnikom' premda to činim zbog potrebe, jer to eto jesam - zato što me to u današnjem društvu a priori gura u poziciju osobe koja 'misli da je najpametnija'. Zbog toga obično izbjegavam ljudima govoriti čime se bavim. Kako objasniti čovjeku da sam jednako izgubljen u ovome svemiru, jednako kratka života i jednako ograničene pameti kao i on? Da pameti štoviše i nema, jer što je suncu do naše pameti, kad smo naspram sunca jedva i prašina?

Jedan kubni milimetar sadrži više materije nego bih ja ikada mogao spoznati. A i kad bih to spoznao, kako to nazvati pameću ako time ja ne mogu nikome pomoći? Po meni, pamet ili je alat ili nije pamet. Ako sam ja nesposoban sa svim tim svojim pročitanim knjigama pomoći nekome - ne čak ni nečim velikim; obično zrno ljudskosti mu barem pokazati - džabe mi tada te knjige. Inače, osim toga da sam književnik ne volim govoriti ni 'ja'. Svaki put kad kažem 'ja' svjestan sam toga i činim to preko volje.

Ne znam zašto je to da jedna obična osobna zamjenica automatski implicira pretencioznost i želju za debatom. Volio bih vidjeti kako bi funkcioniralo kad bi umjesto 'ja' govorili 'mi', kad bi osobna zamjenica implicirala sve ljude svijeta i čitavu povijest i usud čovjeka. Možda bi se to moglo usporediti s Ubuntu filozofijom... Ubuntu znači 'Ja jesam jer mi jesmo". No, da se vratim na bivanje književnikom... Ja sam tek čovjek, pustinjak, nitko i ništa. Takvim bih volio da me zovu mnogo prije nego bi me nazvali književnikom. 

Osim epske fantastike pisali ste i filozofska djela. Recite mi nešto o svojim filozofskim romanima, Samuel Gide i Veliki pad. Kako su oni nastali? 

Od filozofije je sve i krenulo, jer takve sam knjige volio čitati prije nego sam ikada išta napisao. Htio sam da mi prva knjiga bude filozofski roman, ali za to nisam bio dovoljno jak. Veliki pad je prvi filozofski roman kojeg sam ikada napisao. 2013. godine sam ga i započeo i priveo kraju. Pisao sam ga zajedno sa knjigom Mord Dur'agemski 1. Veliki pad nikada nije objavljen jer nisam zaključio da je dovoljno dobro napisan. 2019. godine ako uspijem napisat ću ga iznova. Roman Samuel Gide započeo sam 2014. godine, dva-tri mjeseca poslije završetka Velikog pada. To je moj drugi filozofski roman, ali prvi kojeg sam ikada objavio. I Veliki pad i Samuel Gide mogu se nazvati odrazom mog života. 

Što više volite pisati, fantastiku ili filozofiju? Ima li razlike uopće kad pišete jedno odnosno drugo? 

Teško je išta od tog nazvati ljubavlju. Sjetih se upravo Nietzschea, koji je rekao 'Jesi li svom prijatelju čist zrak, samoća kruh i lijek?'. Eto to je za mene pisanje: čist zrak, samoća, kruh i lijek. Kad pišem filozofske romane često se to i ne može nazvati pisanjem već transom. Da me je tko vidio kad sam pisao Veliki pad ne bi možda ni zaključio da išta pišem, jer sam većinu vremena gledao u zid ili držao oči zaklopljenima. Kod pisanja filozofskih romana često si dopustim ući u jednu egzaltaciju, kada gotovo izgleda kao da sviram klavir, a ne da tipkam po tipkovnici. Možda bi netko zaključio da je za robusnu misao potrebna velika strogost, ali ja to ne vidim tako. Do najvećih misli došao sam ne misleći uopće. Tada sam najkomforniji, kada si dopustim prepustiti se i ne znati išta o tekstu. Ali tada u meni polako kuhaju ideje ostalih knjiga, i kad završim s filozofskim romanom nakon par godina pisanja lijep je osjećaj doći pred praznu stranicu epske fantastike i započeti s onime što se godinama u podsvijesti krčkalo. 

Koliko sam uspio vidjeti i kroz vaša djela epske fantastike provlačite i određene filozofske ideje. Stvaranje, patnja, odvojenost, dobro i zlo, sve su to pojmovi koji se provlače kroz vaša djela... 

Knjige kao takve, ako je autor iskren, prašina su nastala klesanjem i oblikovanjem njegova sebstva. Ako ima mene u nekoj knjizi, ta knjiga u sebi će imati filozofije. Rekao sam da su moje najveće ideje proizvod najmanje razmišljanja. Ako je to istina, dokle god sam sposoban reći "ne znam" bit ću sposoban pisati i filozofske romane. I dokle sam sposoban reći "ne znam", bit ću nesposoban filozofiju, što je ljubav prema mudrosti, od sebe udaljiti. Jer 'ne znam' možemo nazvati sjenom koju mudrost baca. 

Koji vam je nadraži lik iz vaših knjiga? Zbog čega? Što on za vas kao pisca i kao tvorca predstavlja? 

Najdražim likom Ciklusa Crnih Knjiga mogao bih nazvati Rimusa, koji je također znan kao Demon Bez Vojske. Ondje je on simbol pobune i prihvaćanja, most između težnje za postojanjem i mraka. Kao takav mi je interesantan. Što se tiče najdražeg lika uopće, mislim da bi to bila Joanne Beckett, jedan od dva glavna lika iz knjige Samuel Gide. Za nju bih rekao da je najdraža stoga što bez nje ne bi bilo ni Samuela. 

Kad možemo očekivati neku novu knjigu i hoće li ona biti filozofske ili fantastične tematike ili oboje? 

Trenutno završavam Tame Hil'guma, pretposljednju knjigu Ciklusa Crnih Knjiga. Žanrovski, Tame Hil'guma je epska fantastika. Poslije nje dolazi Vrhunac. Zasad ne znam hoću li nakon Tame Hil'guma prvo napisati Vrhunac ili Veliki pad.