Proslavljeni hrvatski animator nema riječi hvale za HAVC: 'Tamo me ne žele vidjeti'

Primijetio je tako da svi jako vole kukati. "Svi kukaju, kukaju na vlast, kuka oporba, kuka narod kakva je Vlada, kuka Vlada kakav je narod... To su opća mjesta. Ljudi su dosta nedostojni što se toga tiče. Život bi nam svima bio bolji kada bismo živjeli s više dostojanstva i skromnosti. Malo nam nedostaje da bi nam bilo bolje i sami smo krivi, ako nam nije dobro. Ljudi su postali vrlo raskalašeni. Danas svatko hoće sve, da bude bogat, besmrtan, lijep, da ide na skijanje zimi, na ljetovanje ljeti, da mu je sve dostupno...", rekao je.

Prisjetio se potom zbog čega je otišao s mjesta profesora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. "Jedan od razloga zašto sam napustio ALU je bio upravo to što nisam htio živjeti u toj lezilebovićkoj atmosferi u kojoj profesori imaju više od tri tisuće eura plaće, a ne rade ništa te puštaju studentima kao alibi da rade što ih volja. ALU je psihijatrija, lječilište djece slabog psihičkog stanja s iluzijom da nešto rade, a nakon pet godina je situacija još gora", kazao je.

Razlog tomu vidi upravo u odgoju. "Odgaja ih se da je umjetnost nešto božansko, bijeg od života i igra, pa su potpuno nesposobni živjeti nakon što završe studij. Kome će prodati svoj proizvod? Oni su naučili da je to nešto vanzemaljsko, a fućka se drugima za njihovu umjetnost, posebice stoga što je to sada ‘konceptualna umjetnost‘ u kojoj više nema kriterija, osim toga da se prijatelji međusobno dive jedni drugima, a kada im nitko ne dođe ne izložbu ne mogu doći k sebi od čuđenja. U međuvremenu vrijeme prolazi", objasnio je.

FOTO: Paun Paunovic/CROPIX

Loš profesori i siromašni umjetnici 

Istaknuo je kako su nekad na akademijama nastavu držali vrhunski umjetnici koji su bili uzori studentima. "Ti profesori su imali klase i student je bio sretan što je uz svog uzora, uspješnog umjetnika koji ga uči vještini, umjetnosti, životu i tako dalje. Međutim, to se raspalo. Više veliki umjetnici nisu na akademiji, nego se tamo napreduje kao na bilo kojem drugom fakultetu, pa imate danas profesore u trajnom zvanju na akademiji koji su nikakvi umjetnici, nego su jednostavno napredovali kroz hijerarhiju, a ničime drugim se nisu dokazali i sretni su što tamo žive, primaju fenomenalne plaće i ništa ne rade", kazao je.

Marušić stoga tvrdi da je titula doktora umjetnosti "smijurija". "Ne želim govoriti protiv obrazovanja jer je ono vrlo važno, no nije ključno za umjetnika. Ne može se na akademiji učiti talent ili slikanje. Ono što ćete pokazati na prijemnom ispitu imat ćete i na diplomi. Cijeli taj studij služi tome da svoj talent i svoju umjetnost oplemeniš, da ih kontekstualiziraš u svijet u kojemu živiš, a ne da budeš izvan njega i da neprestano imamo nedokazane ili siromašne umjetnike koji umiru mladi, a toga je hrvatska umjetnost prepuna", rekao je.

Marušić je 2000. godine osnovao cijeli studij animacije i u to doba bio jedini Hrvat koji je predavao u Londonu na Royal College of Art. "Moj ugled kao znalca animacije je neupitan. I dalje u Hrvatskoj nitko ne zna o animaciji više od mene. To navodim ne zato da bih se hvalio, nego da ukažem na tu žalosnu činjenicu", rekao je. 

FOTO: Damjan Tadic/CROPIX

'To je bijeda do bijede'

"Kada sam osnivao taj studij, imao sam ambiciju da bude među najboljima u Europi, a mogao je biti s obzirom na tradiciju Zagrebačke škole crtanog filma, ali sam napravio strašnu grešku. Koncept studija je bio izvanredan u to doba, no nisam imao iskustva u upravljanju takvim sustavima i vrlo brzo sam zaposlio dvanaest ljudi koji su postali profesori, a barem ih osmero nema pojma o animaciji", tvrdi Marušić.

Riječi hvale nema ni za Hrvatski audiovizualni centar. Tako je jednom prilikom rekao da bi kao ministar kulture mučio odgovorne iz HAVC-a gledanjem filmova koje su financirali. "To je posebna priča – u HAVC-u me ne mogu vidjeti štampanog. Bio sam prvi povjerenik za film u Ministarstvu kulture i znam o čemu govorim. Hrvatski igrani film je sramota. Oni se hvale time što je neki film na nekom festivalu u Prilepu bio u konkurenciji. Pa znadete li koja su postignuća Zagrebačke škole crtanog filma? Autor sam djela koje je bilo u konkurenciji za nagradu Oskar, među šest filmova u užem izboru. Moja djela 'Riblje oko' i 'Neboder' su bila uvrštena na Londonskom filmskom festivalu među deset najboljih filmova na svijetu", rekao je.

'Čovjek koji nije mogao šutjeti' nominacijom je ušao u povijest: Ovdje ga možete pogledati

Kritičan je Marušić i prema današnjem hrvatskom filmu. "Hrvatska je 1980-ih proizvodila deset igranih filmova godišnje od kojih je svaki bio produkcijski jači od cjelokupne današnje hrvatske kinematografije. Danas u hrvatskom filmu uopće nema trećeg plana – nemaju novca snimiti ulicu. Hrvatska i Srbija rade koprodukcije, ali to je kao da slijepac vodi slijepca, siromasi sa siromasima. To je jako tužno. To je bijeda do bijede", rekao je za Ka portal.