GASTRO-ESEJ: SPECIJAL UOČI FINALA

Prije nego srušimo Francusku, srušimo mitove o njima - poput onoga da je francuska salata francuska

Autor

Matija Štahan

Koliko ime pojedine stvari određuje njezinu bit? To je jedno od ključnih semiotičkih, pa i filozofskih pitanja. Uzmimo za primjer samo tzv. "francusku salatu", koja - povijesno gledano - zapravo i nije francuska. Je li to ime vješta francuska manipulacija, domaće projiciranje kvaliteta koje predrasudama vezujemo uz francusku kuhinju u nefrancusko jelo kako bismo ga kvalitativno legitimirali, ili pak nešto treće, poput povijesne igre pokvarenih telefona?

13.07.2018. u 10:35
Ispiši članak

Dani uoči finala Svjetskog prvenstva koje će u nedjelju odigrati nogometne reprezentacije Francuske i Hrvatske pravo su vrijeme za rušenje mitova povezanih s Francuskom, recimo onoga da je francuska reprezentacija za hrvatsku, zbog prilično negativnog ukupnog omjera u susretima od 1998. godine pa do danas, nepobjediva, ili, primjerice, da je "francuska salata" doista - francuska.

I dok ćemo rušenje prvoga mita, uz malo sreće, dočekati u nedjelju u Moskvi, onaj drugi je već demontiran, samo se glas o tome tek treba pronijeti Hrvatskom... a svijetom baš i ne, budući da smo mi među rijetkim narodima koji "francusku salatu" nazivaju francuskom.

Kako je naveo filozof Kristijan Krkač, "francuska salata" u Poljskoj se naziva "povrtnom", u Češkoj "krumpir-salatom", u Portugalu, Španjolskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Srbiji, ali i u Argentini i Urugvaju ona se poima "ruskom", u Rumunjskoj "goveđom", a u Iranu, Pakistanu, Mongoliji, Rusiji, SAD-u, Njemačkoj i Velikoj Britaniji ona se naziva po svojemu tvorcu - "Olivierovom salatom".

Izdaja pomoćnog kuhara

Povijesni proces nastanka "francuske salate" nalik je kakvome kulinarskom krimiću. Ruski kuhar frankofonog imena, ali belgijskog podrijetla Lucien Olivier 1860. je godine u Moskvi - poprištu nedjeljnoga dvoboja - radeći u kuhinji Hermitagea, osmislio tajni recept za svoju autorsku salatu, ekskluzivno dostupnu tek u njegovu restoranu.

Olivierova salata možda nikada ne bi napustila svoje, razmjerno, ipak, uske moskovske okvire, a da se u čitavu priču nije umiješao nemoral, i to u liku pomoćnog kuhara Ivana Ivanova, koji je, hlepno zirkajući preko Olivierova ramena, u konkurentskome restoranu potajno nastojao rekonstruirati njegovu salatu.

Po mnogim svjedočanstvima, Ivanov ipak nije u potpunosti uspješno replicirao recept svojega mentora, te se, promišljajući daljnju sudbinu "francuske salate", nalazimo pred povijesnim paradoksom - ono što danas znamo pod tim imenom u stvarnosti možda i nije djelo vrsnoga majstora Oliviera, već njegova izdajnika, krivotvoritelja Ivanova.

Kako bismo se ponijeli kada bismo saznali kako je da Vincijeva "Mona Lisa", upravo ona inačica izložena u Louvreu, zapravo djelo nekog Leonardova šegrta? Je li važno ime ili konkretan proizvod, nadilazi li značaj predrasude istinu zbilje koju živimo? Pobjeđuje li na kraju forma ili sadržaj? Može li sablast slavne francuske nogometne prošlosti nadvladati nepobjediv duh hrvatske reprezentacije iz 2018. godine?

Dekonstrukcija salate

Ono što se u Hrvatskoj danas naziva "francuskom salatom" zapravo u svijetu postoji u nepreglednome mnoštvu raznovrsnih oblika i pojavnosti, te je podložno varijacijama izvedenim iz nacionalnih gastronomskih kultura svih paralela i meridijana. Neke verzije "francuske salate" sadrže kavijar, zelenu salatu, jastoge, rakove, kapare i krastavce, pa i tvrdo kuhana jaja i zrna soje, a neke čak i teleći jezik.

Recepti pojedinih specijaliteta, kao i nacionalne nogometne reprezentacije, nalik su Tezejevoj lađi ili metli smetlara Triggera (Brzog)  iz britanskih Mućki. On je u više navrata mijenjao njezine dijelove, kako dršku, tako i pometalački dio, a na sličan je način i lađa mitskog Tezeja izgrađivana u kontinuitetu koji je doveo do toga da joj je, naposljetku, svaki dio zamijenjen nekim drugim. Pa ipak, ona je ostala time što i jest, naime Tezejevom lađom, Triggerovom metlom.

Slično je i s hrvatskom, pa i svim ostalim nogometnim reprezentacijama - njihova trajnost nadilazi njihove sastave, to jest igrače, kao što pojam "francuske salate" ostaje samorazumljivim, pa makar ta salata ne imala u sebi ničega izvorno francuskog.

No ove nedjelje se ponovno ujedinjuju ključni  elementi mita o "francuskoj salati" (osim salate); tu je Francuska, u Moskvi smo, što ćeš više? Neka dekontrukcija tog mita započne hrvatskom pobjedom, možda i proslavom u Hermitageu. I ako Francuska u finalu padne, zašto "njezinu" salatu ne bismo prozvali "finalnom", "moskovskom", "nogometnom", "FIFA-inom" ili "hrvatskom"? U nedjelju će ipak sve biti moguće.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.