Premijera opere 'Kein licht.' u HNK - o postapokaliptičnoj viziji svijeta

Inspirirana nuklearnom katastrofom u Japanu 2011., opera čiji naslov u prijevodu znači 'nema svjetla' kritika je tiranske sprege tehnologije i ideologije narcisoidnog sebičnog svijeta čija je glad za potrošnjom prirodnih resursa neutaživa.

Uoči izvedbe, premijernu je publiku pozdravila intendantica HNK-a Zagreb Dubravka Vrgoč, koja je istaknula kako je riječ o jednome po mnogočemu neobičnom i izuzetnom djelu, koje je nastalo u koprodukciji toga teatra i nekih od najvećih europskih kazališta.

Realizirana je produkciji HNK-a Zagreb, Opere Comique iz Pariza (Francuska), Les Théâtres de la Ville de Luxembourg (Luksemburg) i Münchner Kammerspiele (Njemačka), ansambla Lucilin (Luksemburg), te festivala Ruhrtriennale (Njemačka), u sklopu kojega je praizvedena 25. rujna, rekla je Vrgoč.

Nakon toga je imala premijere u Strasbourgu i Parizu, a osvojila je i prestižnu nagradu Europske udruge ljubitelja opere i baleta FEDORA za najbolju novu europsku opernu kreaciju, istaknula je intendantica, poručivši kako je "velika čast da se tim međunarodnim projektom HNK Zagreb upisao među značajne europske glazbene centre".

Komad je podijeljen u tri dijela a počinje 11. ožujka 2011., na dan kad je obalu Japana pogodio golemi tsunami i izazvao havariju u nuklearnoj elektrani u Fukushimi. Dok se tragedija u Fukushimi rasplamsava, ljudi, ne shvaćajući vlastitu odgovornost za nju, nastavljaju živjeti kao i dosad, uvelike trošeći električnu energiju i proizvodeći goleme količine otpada.

Radnja potom skače u 2012., kada su zemlja, more i zrak već kontaminirani radioaktivnim česticama. Postavlja se pitanje zašto se nije odustalo od nuklearne energije prije nego je svijet postao žrtvom njezine destruktivne moći, no na njega se ne nalazi odgovora. Pritom se protagonisti posebno osvrću na Francusku, koja većinu svoje električne energije proizvodi u nuklearnim elektranama, te Njemačku, koja je odustala od nuklearki ali zato godišnje proizvede dvostruko više CO2 po glavi stanovnika od Francuske.

Francuski skladatelj Philippe Manoury pionir je istraživanja elektronske glazbe u realnome vremenu – na premijeri je bio u dvostrukoj ulozi autora i izvođača, skladajući u trenutku scenskih zbivanja na posebnim računalima. Povremeno se i obraćao publici, kako bi pojasnio o čemu se u tekstu radi i na što se želi upozoriti.

U tom se glazbeno-scenskom djelu, kako je rekao, poigrava novom scenskom formom – 'think-spielom', spajajući njemački i engleski jezik u hibridni neologizam koji upućuje na pojam igre koja podrazumijeva radnju, eksperimentalno istraživanje konceptualnoga mišljenja i umjetničkoga izražavanja.

Dvoje je glumaca – Katharina Schubert i Niels Bormann, te osmero pjevača, od čega četvero solista, Sarah Maria Sun (sopran), Sonja Leutwyler (mezzosopran), Christina Daletska (kontraalt) i Lionel Peintre (bariton). Tu je i vokalni kvartet koji čine Tamara Cipek, Dolores Leko, Antonio Brajković i Siniša Galović, članovi zbora Opere HNK-a Zagreb. Na pozornici je čitavo vrijeme i orkestar, United instruments of Lucilin iz Luksemburga, kojim je dirigirao Julien Leroy.

Nuklearnu energiju simbolički utjelovljuje lutka Atomi, a posebna zanimljivost komada je pas Cheeky, čiji lavež simbolizira upozorenje na nadolazeću katastrofu a potom i prirodu "nakon ljudi", koja zavija u bolnom samrtničkom hropcu.

Ljudi su prikazani kao glupe, hedonističke kreature, ovisne o frivolnim luksuzima bez obzira na cijenu, koje nastavljaju tako živjeti bezumno trošeći resurse sve dok ne dođe do potpunog kolapsa energetske mreže, u postapokaliptičnoj viziji svijeta bez svjetla, u kojemu su svi zvukovi utišani.

Kraj komada obilježava pojava duhova umrlih u nesrećama. Sprega tiranije i ideologije nadvladala je razum – zabava je završila. Na pozornici još ostaje samo pas, kojega nije briga.

Glazba je eklektična – puna disonanci i sintetičkih zvukova koji paraju lirske dijelove. Scenografija Katrin Nottrodt je spoj industrijskog i dizajnerskog, za ukupan dojam važne elemente kreirali su i Claudia Lehmann (video) i Rainer Casper (svjetlo), te Marysol del Castillo (kostimi). Za zvuk su odgovorni Thonas Goepfer i Julien Aleonard.

Umjetnički projekt "Kein licht." utemeljen u tradiciji komične opere suvremeno rekreirane za modernu publiku, djelo je snažne europske dimenzije čiji sadržaj nadilazi tragediju u Fukushimi u globalnoj, metaforičkoj refleksiji individualne i kolektivne odgovornosti prema političkim i ekološkim pitanjima i odnosa ljudi prema tehnologiji.

Postavljajući "Kein licht." na svoju pozornicu samo nekoliko dana nakon premijere klasičnog komada hrvatske operne baštine "Adel i Mara" Josipa Hatzea, središnja hrvatska kazališna kuća na najbolji mogući način nastoji ispuniti svrhu svog postojanja – njegovati nacionalnu tradiciju a istodobno ići u korak sa suvremenim svjetskim trendovima.

Premijerna je zagrebačka publika "Kein licht." pozdravila snažnim aplauzom, a nakon zagrebačke, gdje će imati izvedbe i u srijedu te u četvrtak, operu očekuju premijere u Luksemburgu i Muenchenu.