Poznati publicist i novinar objavio novu knjigu: 'Dijanović ne krije svoje kršćansko nadahnuće'

"Dijanovićeva poezija reaktualizira pjesničku poruku, društveni smisao pjesničkog angažmana, komunikativna je i idejno provokativna. S druge strane upravo iz težnje da naglasi poruku ponekad sklizne u gotovo kolumnistički diskurs i nametljivu deklarativnost. U uspjelijim pjesmama pjesnik formalno doseže stegnutost i ekonomiju Šimićeva stiha, premda je to stih sadržajno sasvim drukčiji, dok je u ostalim slučajevima riječ o besjedovnom stihu ili ritmiziranoj prozi koja samo izvanjskom grafičkom organizacijom podsjeća na stih Antuna Branka Šimića iz zbirke Preobraženja. (…)

Većina Dijanovićevih pjesama sretno ujedinjuje sadržajnu intrigantnost i primjerenu poetsku formu. U pogledu strukture te pjesme se kreću od kraćih pjesama u prozi, grafički uglavnom organiziranih u slobodne stihove (npr. Realnost, Prolaznost i dr.), preko ekspresivnih lirskih pjesama u slobodnom stihu (npr. Vatra, Besmrtnost i dr.) do lirskih minijatura (npr. Svjetlo, U noći i dr.), pa i aforizama (npr. Kap, Ljepota i dr.).

Foto: Privatna arhiva

Zajednički gotovo svim tim pjesmama je jedan moralni impetus, za koji bismo mogli reći da je svojevrsna differentia specifica Dijanovićeva pjesništva u odnosu na većinu suvremene pjesničke produkcije u Hrvatskoj", dio je to predgovora kojeg je napisao Pešorda.

Vidmarović: Dijanović svoje kršćansko nadahnuće ne krije

Vidmarović u svom pogovoru piše:

Dijanović je okrenuo leđa postojećim pjesničkim trendovima, odbacio je čelični zagrljaj postmodernizma, slijedeći javno obznanjenu misao akademika Solara, kako je postmodernizam mrtav, jer se iscrpio u kritici svega postojećeg. (…)

Dijanović je u velikom stilu pokazao kako može izgledati jedan mogući smjer: poezija kršćanskoga nadahnuća. Time se pridružio Dragi Čondriću, Anki Petričević, Eneriki Bijač, Nives Puhalo, Bogdanu Maleševiću,  Miči Stojiću…

Europski političari više nemaju zdravog razuma: Ovim odlukama vode zapadnu civilizaciju u propast

Dijanović svoje kršćansko nadahnuće ne krije, ne zamotava u sedam velova eufemizama. Pozivanjem na Sv. Ivana Apostola i njegovu Apokalipsu, Dijanović upućuje na Logos i helensku filozofsku tradiciju, ali i Ivanovu kršćansku preobrazbu, na veliku tajnu koju do danas tumače i lome".