MIŠLJENJE

Ponovno o 'Ministarstvu ljubavi' ili – što nam danas znače umjetnička autonomija i kulturna politika?

Kada promišljamo hrvatski film – ili bilo koji odvjetak hrvatske kulture – najteže je razlučiti umjetničku problematiku od one neumjetničke. Ili, preciznije rečeno, kada analiziramo film Ministarstvo ljubavi, ne bismo smjeli upasti u zamku ograničavanja umjetničke slobode njegovih autora, koliko god se njihova djela nekome mogla ne sviđati.

29.01.2018. u 19:11
Ispiši članak

Iako se u mnogočemu mogu složiti s primjedbama prevoditeljice, romanistice i komparatistice Marije Bašić na film Ministarstvo ljubavi  Pave Marinkovića i hrvatsku kinematografiju u cjelini, čini mi se da su argumenti kojima pokušava osporiti smisao mojega nedavnog teksta u kojem prauzroke aktualnih prijepora oko hrvatskoga filma smještam u kontekst navodno lijeve i tobože liberalne kulturne hegemonije – ipak uvelike promašeni.

Njezin ogled vrlo dobro detektira neke od problema Ministarstva ljubavi  („s Marinkovićevim filmom dobili smo samo još jednu u nizu hrvatskih 'urnebesnih komedija' koje se rugaju svemu i svačemu, a najradije ratu [i] posljedicama rata“), ali neke druge važne točke, čini mi se, Marija Bašić propušta primijetiti. Na primjer, činjenicu da je film i kritika državne uprave, neučinkovitih institucija i licemjerja birokratiziranog državnog aparata koji i najranjivije društvene skupine ponekad tretira izrazito nesuosjećajno.

Pa ipak, unatoč pronicavosti nekih sudova Marije Bašić, njezina bi promišljanja trebala poslužiti u svrhu pisanja kakve filmske kritike koja će osporiti umjetničku vrijednost filma i ukazati na sve njegove neinventivne i šablonirizane narativne i dijaloške segmente. Ali ako bi se njezina ili, recimo, moja stajališta o Ministarstvu ljubavi  željela upotrijebiti kao argument za njegovo uklanjanje s programa Hrvatske radiotelevizije, to bio vrlo štetan, pa i potencijalno opasan poduhvat.

Cenzura i demokracija

Zabranama prikazivanja umjetničkih djela (a igrani su filmovi umjetnička djela neovisno o stupnju svoje kakvoće) demokratska se društva jednostavno ne služe. U umjetnosti ima mjesta za sve svjetonazore, a umjetnički „proizvod“ ponajprije valja prosuđivati po umjetničkim, a ne političko-ideološkim mjerilima. Ministarstvo ljubavi  – za razliku od demokratski deficitarne kulturne politike hrvatskih institucija –  nije etički, već estetički problematičan fenomen.

Na tom je tragu i Zlatko Hasanbegović, pogledavši pseudosubverzivnu Frljićevu reinterpretaciju Pirandellova klasika Šest likova traži autora, ukazao na njezinu umjetničku jalovost, koja može očarati samo snažno ideologiziranu publiku (što nerijetko uključuje i onaj njezin teatrološki obrazovan dio). No hrvatskoj kulturnoj politici upravo iz tog razloga nisu potrebne zabrane, već – kao, uostalom, i hrvatskoj politici općenito – dodatna demokratizacija i pluralizacija.

Svaki bi igrani film trebao smjeti biti onakav kakvim ga njegovi autori žele učiniti, neovisno o svojoj svjetonazorskoj i vrijednosnoj dimenziji. Zašto onda u hrvatskoj kinematografiji prevladava jedan ideološki obrazac te se uglavnom snimaju filmovi s gotovo istom svjetonazorskom i vrijednosnom potkom? To je problem kulturne politike, dakle – kao što primjećuje i Marija Bašić – problem hrvatske države. Ona mora osigurati preduvjete za postojanje kulturalnog pluralizma.

U tom bi se slučaju vjerojatno snimio i kakav film koji bi možda željeli pogledati i oni koji sustavno izbjegavaju djela domaće kinematografije. Bio onaj glasovit Voltaireov navod o slobodi govora izvoran ili apokrifan, u kontekstu hrvatske kinematografije treba ga preinačiti u: „Gade mi se filmovi kakve snimate, ali do smrti ću braniti vaše pravo da ih snimate“.

Alternativa takvome modelu, koji je iznjedrio i HAVC kao instituciju čiji učinci nisu isključivo negativni, bio bi potpuna privatizacija hrvatske filmske „industrije“ ili niz crowdfunding  kampanja filmskih entuzijasta i profesionalnih filmaša. No taj bi model u hrvatskome kontekstu, gdje su filmski uradci unaprijed osuđeni na financijsku neprofitabilnost (premda se posljednjih godina snima i sve više filmova financiranih uglavnom privatnim sredstvima), vjerojatno označio i smrt domaće kinematografije.

Zdrav razum branitelja

Marija Bašić piše da ne vjerujem  „u zdrav razum branitelja“, no istina je posve drukčija. Ne sumnjam u zdrav razum hrvatskih branitelja, ali povremeno sumnjam u njihovu sposobnost artikulacije dubinskih društvenih problema koje intuitivno osjećaju onako kako bi to moglo biti razumljivo i nekome tko ne dijeli njihova stajališta, diskurs ili ratna i životna iskustva.

Iz tog razloga držim da je plodonosnije baviti se uzrocima društvenih problema čije su posljedice vidljive (i) u kulturi, nego se unedogled slijepo držati pojedinačnih, objektivno nebitnih primjera. Onaj tko misli da je Ministarstvo ljubavi  veći problem od državne (kulturne) politike, a ona od kulturne hegemonije „ljevice na hrvatski način“ – koja, valja beskonačno ponavljati, uključuje sve društvene instancije, a ne samo kulturu – taj je, blago rečeno, u zabludi.

U hrvatskome filmu nije problem u onome čega ima, već u onome čega nema. Da je hrvatsko društvo doista zrelo, tada se protiv filmova kao što su Ministarstvo ljubavi  ne bi angažirale udovice branitelja, nego filmski kritičari. No uslijed općedruštvene dominacije „postjugoslavenske“ i kvaziprogresivne misli – koja je nerijetko „postjugoslavenska“ i kvaziprogresivna i onda kada toga nije svjesna – dužnosti državnih službenika, poput, primjerice, ispitivanja financijskih nepravilnosti u poslovanju HAVC-a, na sebe počesto preuzimaju braniteljske udruge. Takvo što se u funkcionalnoj državi ne bi smjelo događati.

Naravno, problem nekvalitete hrvatskoga filma širi je od kulturne hegemonije i tiče se i Akademije dramske umjetnosti i talenta samih filmaša i brojnih drugih društvenih čimbenika, ali vjerujem da idejni koncept kulturne hegemonije vrlo svrhovito razotkriva upravo ono što braniteljskim udrugama u hrvatskome filmu, kulturi, politici i društvu u cjelini ponajviše smeta.

Iz tih bi razloga težište u ovoj raspravi trebalo premjestiti s irelevantnih partikularnih primjera poput Marinkovićeva filma te se usredotočiti na kulturnu politiku Republike Hrvatske, modele financiranja domaće kinematografije te kulturnu hegemoniju koja u nas ima i neka gotovo magična, a opet tako logična svojstva – naime, ne primjećuju je upravo oni s čijim je svjetonazorom najviše podudarna.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.