Održan znanstveni kolokvij o Anti Stamaću u organizaciji Matice hrvatske

Nakon uvodnoga govora predsjednika Matice hrvatske akademika Stjepana Damjanovića, o Stamaćevu književnom, znanstvenom i umjetničkom radu govorili su književnik Ernest Fišer, akademik Tonko Maroević i književni kritičari Davor Šalat, Ljubica Josić i Milan Bešlić te književni povjesničar Vinko Brešić.

Maroević je istaknuo kako je Stamać kao lirik, započeo i zaključio svoju stvaralačku putanju. Ocijenio je kako je ostvario nezanemariv i nezamjenjiv korpus stihova i cjelina. "Programatski tradicionalan i motivski namjerno konvencionalan, kretao se u emotivnim rasponima erosa i thanatosa", rekao je dodavši kako je čak svoj dijapazon u jednom trenutku patriotski suzio na domovini i dragoj odredivši ga žanrom žalostinki. 

Smatra kako se suvremenost njegova senzibiliteta manifestirala u enformelnoj materičnosti, u autentičnom nalaženju korelativa za egzistencijalnu tjeskobu u propadljivosti i ruševnosti, nepostojanosti i smrtnosti svega postojećega.

To je Stamać, istaknuo je Maroević, bolećivo imenovao rasapom i truhlinom, gnjiloćom i zgarištem, razgrizivanjem i rasplinjenjem, klonućem i rasulom.

Po Maroevićevim riječima, kad se Stamać postmodernistički okrenuo definitivnije sonetima, urođenoj glazbenoj noti pridodao je konfliktnost akutne terminologije, grotesknost i paradoksalnost efemerilija, kojima se izričito suprotstavio traženjem sklada, nastojanjem da nered svijeta podvrgne sređenom govoru kao mogućoj racionalizaciji općeg ludila ili pak zazivu protiv uroka, sublimaciji nevoljne zbilje.

Naglasio je kako Stamaćevo pjesništvo zaslužuje pozorno i primjereno analitičko čitanje, u duhu vlastitih mu visoko postavljenih kriterija te da ono svojim rasponima i formalno i intonativno nudi nemalen izazov. 

Davor Šalat smatra kako su Stamaćevi soneti najstrukturiranije pjesme suvremene hrvatske poezije.

Naglasio je kako Stamać u formi klasičnoga soneta rabi mnoštvo glasovnih figura kojima stvara posebnu muzikalnost svojih pjesama.

Stamaćevo pjesničko djelo u cjelini jest pokret od niveliranja i poništavanja svih vrijednosti prema iskupljivanju i spiritualiziranju povijesti, resupstancijalizaciji jezika i nalaženju nadpovijesnoga religioznoga uporišta u Bogu, ocijenio je dodavši kako se taj taj pokret kod Stamaća poklapa s prijelazom od slobodnoga stiha prema sonetu. 

Brešić je istaknuo kako je Stamać bio tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, član Predsjedništva HAZU-a, potpredsjednik Matice Hrvatske, predsjednik Hrvatskog filološkog društva, glavni urednik časopisa Republika.

Bio je, napomenuo je Brešić, i član uredničkih kolegija časopisa Razlog, Telegram, Umjetnost riječi, Croatica, a pisao je i za časopis Teka. 

U dva mandata Stamać je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1981. do 1984. te od 1991. do 1992., podsjetio je dodavši kako je s Milanom Mirićem radio na znamenitoj Biblioteci Razlog.

Priredio je i djela suvremenih hrvatskih pisaca: Vučetića, Kaštelana, Kušana, Krleže, Tadijanovića, Ujevića, Kozarčanina, Mihalića, podsjetio je dodavši kako je bio voditelj uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.

Pjesnik, teoretik književnosti, esejist i prevoditelj  Ante Stamać rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, a preminuo 30. studenoga 2016. u Zagrebu. Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću, te doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, potom kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je i utemeljitelj. 

Stamać je tijekom 1971. izabran za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta. Od 1978. je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, naslijedivši Juru Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Niz kolegija predavao je na redovnom i poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Zadru. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. Od 2002. bi je redoviti član HAZU.

Stamać je autor četrnaest knjiga poezije i pedesetak knjiga iz područja književne znanosti, esejistike i prijevoda svjetskih klasika s njemačkog i engleskog jezika. Dobitnik je nagrade "Tin Ujević", "Vladimir Nazor" i "Iso Velikanović", kao i niza drugih domaćih i svjetskih priznanja.