Nove zvijezde domaćeg filma za Direktno: Gledanje hrvatskih filmova baš i nije u modi, ali možemo to promijeniti

Elizabeta Brodić i Vini Jurčić mlade su nade hrvatskoga glumišta, a svoje prve značajne filmske uloge ostvarile su u novome filmu redateljskog veterana Eduarda Galića, "Za ona dobra stara vremena".

U razgovoru za Direktno Brodić i Jurčić otkrile su kako je bilo glumiti s velikanima hrvatskoga filma, ali i svojim vršnjacima koji skupa s njima čine budućnost sedme umjetnosti u domaćemu kontekstu.

Osim o filmu, koji tematizira prazninu koja nakon završetka obrazovanja zatječe mlade u Hrvatskoj, razgovarali smo i o njihovim ostalim, kazališnim angažmanima i stanju u hrvatskome filmu i društvu općenito.

Gledatelji vas tek upoznaju, ali u velikom stilu ulazite na scenu; gdje vas još, osim, u filmu "Za ona dobra stara vremena", možemo gledati?

Brodić: Trenutno, da biste me vidjeli, morate se zaletjeti do Varaždina, gdje igram jednu od dvije naslovne uloge u predstavi "Luđak i opatica" redatelja Jasmina Novljakovića, a uskoro i u predstavi "Terminus" u režiji Tomislava Pavkovića.

Jurčić: U "Trnoružici" i "Orašaru" u kazalištu Trešnja, "Opet on" u Komediji, "Lara u zemlji životinja" u prudukciji kazališta Smješko… Trenutno pripremam predstavu "Blizanke" u kazalištu Marin Držić u Dubrovniku koja će tjedan dana u svibnju gostovati u Trešnji.

Koliko ste slične junakinjama koje tumačite u filmu?

Brodić: U trenutku snimanja filma obje smo, i junakinja i ja, bile studentice Akademije dramske umjetnosti. A danas mogu reći da smo slične po stavu i donošenju odluka. Marta je cura koja zna što želi, doći će do cilja i teško ju je zaustaviti. Nadam se da sam slična!

Jurčić: Pa i ne baš… Ivana ne vjeruje u budućnost, radi stvari iza leđa i kuha dobru kavu, a i malo je seljanka.

Pomišljate li, poput dobrog dijela mladih junaka vašega filma, na odlazak iz Hrvatske?

Brodić: Ne. Nemam ništa protiv toga da mladi koji ovdje ne vide budućnost, odu. Ali meni je još uvijek izazov biti ovdje. Barem u blizini. Lako odem kasnije. To mi se čini kao linija manjeg otpora, za mene.

Jurčić: Ne aktivno, ali dogode se neki trenuci u kojima na to pomislim. Često mi se gadi kad vidim koliko je u našoj državi težak put da bi se jedna sposobna osoba ostvarila. Previše veza, propalih nadanja poštenih osoba, potkupljenih natječaja, nikakvi uvjeti za otvaranje privatnog obrta ili firme... Sustav uređen tako da samo čekaš gdje će te zakočiti neka nelogičnost ili iskorištavanje. Svi mi to znamo i na kraju ispada da nam je to ok, jer, kao, događa se.

Kako je bilo glumiti s Markom Petrićem i Karlom Mrkšom, a kako sa starijim kolegama na setu?

Jurčić: Karla dugo znam, nekoliko puta smo radili zajedno i uvijek je bilo jako lijepo, a s Markom sam se odmah skompala, bilo je baš opušteno na setu i dobro smo se zekali. A što se tiče starijih, imala sam scene s Miljenkom Brlečićem i Mustafom Nadarevićem, osjetila sam da me obojica doživljavaju kao kolegicu bez imalo nadmenosti, što je jako lijepo… U vezi glume, jako volim što se brišu granice u godinama, svi se družimo i samo ubiremo znca mudrosti starijih i iskusnijih.

Brodić: Ja mogu govoriti samo o tome kako je glumiti s Karlom Mrkšom, jer mi je on jedini partner u filmu. A Karlo, on je najbolji prijatelj, do sad s Marinkom Prgom jedini partner, partner kojemu ću zauvijek najviše vjerovati, koji će uvijek ostati prvi partner i s kojim ću, nadam se, igrati što više.

Preferirate li filmski set ili kazališne daske?

Brodić: Na to ne mogu odgovoriti. Razlika je velika, a oboje je gluma ili igra, kako više volim govoriti. Osjećaj je potpuno različit. Kazalište je trenutak koji se ne može vratiti niti ponoviti i svaki puta ide ispočetka. A film je zabilježen zauvijek, nikad ne znaš što ćeš na kraju vidjeti, ali ma koliko puta ponavljao kadar, kamera ne trpi grešku. I i dalje moraš biti precizan i jasan. Nadam se i veselim i jednom i drugom podjednako.

Jurčić: Jedno mi ne može zamijeniti drugo… Volim i vaniliju i čokoladu.

Kako gledate na stanje hrvatskog filma i čini li vam se da se "Za ona dobra stara vremena" dobro uklapa u kompleks suvremenoga hrvatskog filma?

Brodić: Mogla bih puno o ovoj temi, ali mislim da je najveći problem hrvatskog filma nedostatak kreativnosti i hrabrosti. Eduard Galić je uzeo sedam mladih ljudi, debitanata u film, riskirao i čini mi se da nije pogriješio. Stalno gledamo iste glumce i iste teme. Film je aktualan, bio prije deset godina i bit će za deset. To je film za svakog mladog čovjeka koji živi i preživljava u regiji i za svakoga tko to radi zadnjih 15 godina. Ništa se ne mijenja već neko vrijeme, kako u državi tako i na filmu. Ali eto, nešto se radilo, pa neka ljudi procijene.

Jurčić: Nažalost, gledanje hrvatskih filmova i nije baš u modi, ali to možemo promijeniti. Samo trebamo otići u kino… Filmovi su nam sve bolji, zanimljiviji i zabavniji, ali su mase gledatelja još uvijek pod prevelikim dojmom dosadnog razodblja hrvatskog filma.