Nova knjiga Jordana Petersona priručnik je za svakodnevni život, ali i upozorenje na opasnost od novoga lijevog totalitarizma

Peterson je neobična pojava na akademskom nebu, ne samo po širini svojih interesa, koji obuhvaćaju mitove drevnih civilizacija, svjetske religije, Nietzscheovu i Heideggerovu filozofiju, psihoanalitičke teorije Freuda i Junga te totalitarizme 20. stoljeća, već i po društvenom statusu koji je zadobio u zadnjih godinu i pol dana, otkako se javno odupro uporabi "rodno neutralnih" zamjenica za osobe koje se ne definiraju kao pripadnici dvaju tradicionalnih spolova, a čiju je uporabu Trudeauova Kanada zakonski propisala. Petersonova popularnost tada je eksplodirala; na YouTubeu su dostupne stotine sati njegovih predavanja i intervjua, a prati ga najraznovrsnija publika: od mladih muškaraca kojima nedostaju odgovornost i autoritet, pa do onih koje zanima njegov psihoanalitički pogled na biblijske pripovijesti.

Peterson je, kaže Jakob s Filozofskog fakulteta, ponajveći trn u oku sjevernoameričke ljevice. "Iako se sam smatra bližim klasičnom liberalizmu nego konzervativizmu, lijevi mediji njegovo djelovanje konstantno pokušavaju povezati s radikalno desnim pokretima kao što je alt-right". Međutim, nastavlja polaznik Filozofskog fakulteta, u tome nema nikakve istine: "Kao odgovor na takve kritike Peterson kaže da često prima poruke podrške u kojima mu pojedinci zahvaljuju što ih je svojim praktičnim savjetima upravo spasio od utapanja u mržnji i radikalizmu".

Podsjećajući kako su Petersonovi radovi citirani više od 10.000 puta, Tomislav s Hrvatskih studija naglašava kako Peterson "na prijemčiv način u nekoliko godina javnog djelovanja razbija u medijskom diskursu dominantne i općeprihvaćene mitove". Peterson ruši dogme "apostola postmodernističke misli", nastavlja, "koji nisu proveli nijedno empirijsko istraživanje kako bi potvrdili svoje postavke, o kojima razgovaraju u vakuumu, bez korištenja spoznaja i instrumentarija prirodnih znanosti". Upravo ovdje leži ključ Petersonove nadmoći, drži Tomislav: "Koristeći se znanjem iz evolucijske biologije i neuroznanosti, Peterson dekonstruira njihove dogme o socijalnoj konstrukciji i svakog identiteta i društvene uloge, a pritom ne zapada u stranputicu scijentizma, jer je sam humanistički odlično obrazovan i može s postmodernistima raspravljati na 'njihovom terenu'".

"S druge strane", upozorava Jakob, "Peterson se često nalazi na meti sveučilišnih i intelektualnih krugova koji ga proglašavaju pseudoznanstvenikom. Važno je ipak podsjetiti na to da je Peterson još prije nego što je stekao svjetsku slavu predavao na uglednom Harvardu, kao i na činjenicu da je često kritički progovarao o stanju u visokom obrazovanju kojim vladaju ljevica i poststrukturalizam", što je i glavni razlog napada na njegove znanstveničke kompetencije.

12 pravila za život, međutim, nije znanstvena knjiga. "Od Petersonova akademskog djelovanja, koje se najčešće ni ne dotiče ideologije i kulturnih ratova u središtu kojih se našao, valja razlučiti njegovo javno djelovanje utemeljeno na ideji o praktičnom djelovanju intelektualca u svijetu. Peterson se ne zatvara u bjelokosne tornjeve Teorije, njegova je misao uvijek utemeljena na zdravom razumu", ističe Jakob. U 12 pravila za život, koje je počeo pisati prije negoli je postao internetskom intelektualnom zvijezdom, Peterson demonstrira upravo praktičnost svoje misli, ilustrirane brojnim primjerima iz popularne kulture i filozofije, ali i iz kršćanskog nauka i vlastita života.

Dotičući se u i ovoj knjizi svojih ključnih interesa, od suvremenih ideologija koje propagiraju krajnji hedonizam i autodestruktivno zatvaranje u sebe, pa do opasnosti da takva dekadentna društva prerastu u autoritarne poretke u kojima se kolektivni identiteti, nekoć klasni i rasni, a danas rodni i seksualni, propagiraju na štetu pojedinčeve slobode, Peterson sa svojstvenom mu lakoćom i jednostavnošću aktualizira ne tako davnu prošlost naših društava. Glavni vodič kroz svijet totalitarnosti Petersonu je Aleksandar Solženjicin, ali njegov mukotrpan put samoosvješćivanja vlastitih ideoloških zastranjenja kroz labirinte sovjetske institucionalne dehumanizacije Peterson čita i kao put osobnog napretka, ostvariv u svim društveno-povijesnim kontekstima, pa tako i u našemu vremenu.

Širina Petersonovih interesa stoga se nazire i u ovoj knjizi, a iz njezinih se pouka - premda se mogu svesti na zaključak prema kojemu u životu nije najvažnije zadovoljavati vlastite hirove i tako "biti sretan", već živjeti ispunjeno, odgovorno i s nekom svrhom - mogu izvući brojni zaključci.

Petersonov utjecaj na mlade potvrđuju i naši sugovornici, pa Tomislav, kako bi opisao Petersona, poseže za navodom španjolskog filozofa Ortege y Gasseta: "Sav napor i sva težnja intelektualaca trebali bi ići za tim da se najprije shvati jedan zamršen problem, a zatim da ga se objasni. Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu. To je njegova uloga. On treba objašnjavati, obrazlagati i izlagati". Upravo to je, smatra Tomislav, Petersonova uloga: "On je vratio vjeru u mogućnost postojanja jakih intelektualaca, koji nisu na direktan ili indirektan način povezani s polustranačkim think-tankovima ili ideološkim globalnim udrugama, i koji sami mogu posredovati svoje ideje s velikim utjecajem, pritom se ne prostituirajući za prizemne i mutne političke interese".

"Koje mu se god atribute pokušavalo prišiti, Peterson je prije svega protivnik svakog autoritarizma i zagovornik individualne slobode", zaključuje Jakob. A jedna od pouka 12 pravila za život  jest da je sloboda lišena preuzimanja odgovornosti za vlastito djelovanje u svijetu istoznačna poništenju te slobode.