Nade hrvatskog glumišta i zvijezde novog filma Ede Galića: Egzodus mladih najveći je problem - ako nema ljudi, nema ni zemlje

U generacijskom filmu "Za ona dobra stara vremena" redateljskog veterana Eduarda Galića među mnogim se istaknutim imenima iz svijeta hrvatskoga filma, poput Mustafe Nadarevića ili pokojnog Ive Gregurevića, čija je ovo možda i posljednja cjelovita filmska uloga, nalazi i niz mladih imena, glumaca u kasnim 20-ima i ranim 30-ima koji čine budućnost domaćega filma.

U filmu čija se radnja odvija u Zagrebu sada već davne 2001. godine radnju nose Hrvoje i Borna, dva po mnogočemu oprečna prijatelja, koja glume Marko Petrić i Karlo Mrkša.

S mladim zvijezdama hrvatske kinematografije razgovarali smo o hrvatskome filmu, ostvarenju Ede Galića, kazališnim angažmanima i stanju u hrvatskome društvu općenito.

Mlade ste nade hrvatskoga glumišta, gledatelji vas tek upoznaju; u čemu vas još, osim u filmu Eduarda Galića, možemo gledati?

Petrić: Trenutno igram u nekoliko predstava, to su “Magic evening” u &TD-u, “Tesla Anonimus” i “Pijani” u GDK Gavella, mom matičnom kazalištu, a sredinom ožujka izlazimo s premijerom predstave “Stela, poplava”, također u Gavelli.

Mrkša: Mogli ste me vidjeti u "Počivali u miru", "Crno-bijelom svijetu", "Larinom izboru", "Crossing lines", "Ustrajnost", u kazalištu me možete gledati u "Kataloncu" Ivana Penovića, "Fury Revolution Revival Tour" Mirana Kurspahića, "Filoktetu" Ozrena Prohića i u novoj predstavi "Terminus" Tomislava Pavkovića.

Preferirate li kazališnu ili filmsku dimenziju glumačkog života i kanite li se profilirati u jednome od navedenih medija, ili djelovati, paralelno, u oba? Tko su vam glumački uzori, kako na pozornici, tako i pred kamerom?

Petrić: Volim što ovaj posao nije jednodimenzionalan te pruža mogućnost rada u različitim medijima. I svaki od tih medija mi je vrlo uzbudljiv. Govorimo također i o radiodramama, raznim sinkronizacijama, TV serijama… Volio bih da vrijeme teče malo sporije, da se mogu afirmirati u svim domenama. Uzore u klasičnom smislu nemam, ali imam mnogo umjetnika čiji rad izuzetno poštujem.

Mrkša: Malo smo tržište i nema mnogo biranja, glumimo gdje možemo i stignemo. Iskreno volim oboje jer mi pruža različito ispunjenje, ali, naravno, nekada bih više snimao, a nekada bih više stajao na daskama. Nema pravila. Uzora ima mnogo, ne bih isticao niti jednog posebno, svatko tko voli i živi svoj posao i to prepoznam postaje mi uzorom.

Po čemu je "Za ona dobra stara vremena" tipičan, a po čemu netipičan hrvatski film? Što novo donosi u kontekstu hrvatske kinematografije?

Petrić: Ne znam po čemu je točno hrvatski film tipičan, pa ne znam kako da vam odgovorim na ovo pitanje. “Za ona dobra stara vremena” donosi mnogo novih lica, određenu svježinu, aktualne teme. Koketira s nekoliko žanrova, pa svatko može naći nešto za sebe.

Mrkša: "Za ona dobra stara vremena" tipičan je što se bavi stvarima koje su nam poznate, što često radimo u filmovima. A netipičan je sigurno po tome što ga je radio jedan od najstarijih redatelja i jedni od najmlađih glumaca.

Očekujete li da će film u kina privući velik broj redatelja?

Petrić: Redatelja? Ja se nadam. To vjerojatno znači bolju vidljivost i time više posla. A što se tiče gledatelja, nadam se da će i njih biti.

Mrkša: Nisam čovjek od očekivanja, ne smatram to dobrom svari. Po meni je očekivanje smrt čovjeka, mogućnost razočaranja. Bilo bi mi drago da dođu, ali bit će kako mora biti.

Lik Hrvoja radišni je idealist, dok je Borna razočarani, inteligentni autodestruktivac. Koliko ste karakterno slični svojim likovima?

Petrić: Pa donekle sam sličan Hrvoju. Imam u sebi ponešto idealista, ali mislim da tu sličnost prestaje.

Mrkša: Borna i ja, heh, slični smo po tome što smo oboje imali potrebu za bijegom u određenom dijelu života zbog svega što se društveno-politički događa oko nas. Samo što je Borna puno radikalniji od mene u svojim hedonističkim bjegovima. I privatno baš i nisam toliko divlji, ali ipak volim uživati.

Možete li se poistovjetiti s dvojbama svojih likova, razmišljate li i sami o napuštanju Hrvatske? Djeluje li vam kontekstualna sličnost filmske priče s današnjim vremenom obeshrabrujuće?

Petrić: Naravno da se mogu poistovjetiti, ali ne mogu reći da razmišljam o preseljenju. Mislim da je ovaj egzodus mladih i radno sposobnih ljudi trenutačno najveći problem. Jer realno, ako nema ljudi, nema ni zemlje. No mislim da svakako treba ostati optimističan i truditi se unaprijediti bar svoju okolinu. To je nešto što može napraviti svatko od nas.

Mrkša: Razmišljao sam o odlasku, i tu i tamo mi se vrati ta pomisao, ali kao, imaš ponekad osjećaj nadanja, ostani i bit će bolje. Tužno je to zapravo. Mnogo mojih prijatelja nije imalo taj osjećaj, i sada ih nema. Situacija je čak moju djevojku natjerala da otiđe. C'est la vie.

Kako je  surađivati s generacijski raznolikim kolegama, od vaših vršnjaka pa do samoga Eduarda Galića?

Petrić: Sjajno, divno je što su svi na filmu vrlo mladi duhom, na čelu s Edom, tako da te generacijske razlike nisam niti osjetio.

Mrkša: Ma bilo je odlično, svi smo bili ekipa, nije se osjetila razlika u godinama. Mi mlađi smo stvorili svoju internu zezanciju, dok smo od starijih slušali raznorazne dogodovštine s ostalim legendama kakvi i oni sami jesu. Prekrasno. A Edo Galić je u pojedinim situacijama bio mlađi i od nas.

Kako je bilo glumiti s legendarnim Ivom Gregurevićem?

Petrić: Ivo je jedan od najvećih, ako i ne najveći glumac u hrvatskoj povijesti. Biti s njim u kadru je bio privilegij i škola. Sretan sam što sam imao tu čast. Tragično je što je otišao tako prerano.